Kada javni ugrizi postanu mantranje
Ivan ARALICA
Čim sam došao u prigodu da s Mesićem sjedim za istim konferencijskim stolom, zapazio sam kako on ne podnosi da je netko drugi, voditelj skupa ili onaj koji trenutno ima riječ, u središtu pažnje, a on sam sjedi nevažan, izvan svačijeg interesa. Imao sam dojam da se u tim trenucima osjeća manjim od makova zrna i da prati o čemu se govori samo zato da pronađe priliku i trenutak kad će sam doći u središte pažnje. To je u redu; kad bude imao što reći, zatražit će riječ i doći u središte pažnje; i bit će u središtu te pažnje, i dok bude govorio i za vrijeme čitavog trajanja skupa ako je kazao nešto krupno i značajno o predmetu rasprave. Ali, tu mogućnost, da uzme riječ i da u toj riječi zabljesne i postane središnja figura Mesić nije imao priliku doživjeti ni kad bi je pokušao doživjeti.
Naime, on nije znao ni raspravljati ni zaključivati, on je znao samo zauzimati stavove, svrstati se uz jedno mišljenje, a time se u središte pažnje ne dolazi. Nemoćan da na uobičajen način dođe u središte, a želeći upravo to, on je u središte pažnje dospijevao upadicama, nekada koliko-toliko umjesnim i bar donekle šaljivim, najčešće neumjesnim i čisto žalosnim. Upali li mu upadica, oslobađao bi se osjećanja da je manji od makova zrna, a ne upali li, postajao je sitan do neprepoznatljivosti i, što se dobro vidjelo, nečim ozlojeđen i neraspoložen. Za razliku od nekih koji takve ljude drže duhovitima, ja se u njihovu prisustvu ježim od nelagode, jer sam se mnogo puta uvjerio da se ispod te duhovitosti krije neka od neuroza, nerijetko i teška šizofrenija. U Ambri sam tu tezu dosta opširno predočio. Vrijeme će mi dati za pravo! Mesić je te upadice pomno pripremao; a, kad bi ih plasirao, pamtio bi ih i davao im važnost; što sve znači da on to nije tek tako olako, tako nonšalantno izricao, već da je to prije plasmana bolno i neurotično proživljavao. Primjerice!
Trinaest godina nakon Masleničke akcije, ne slaveći je kao svi ostali, nego je dovodeći u pitanje kao što je u pitanje dovodio sve pobjede hrvatske vojske, Mesić je u obliku javnog ugriza rekao: Operacija Maslenica bila je Tuđmanova predizborna manipulacija u kojoj je uzaludno poginulo sto osamdeset i pet hrvatskih branitelja. Dobro se sjećam te večeri. Za stolom su sjedili vojnici i političari, a sastanak je vodio Tuđman. Pobjeda, oslobođenje Masleničkog ždrila, bila je postignuta, ali ne i učvršćena. Te je noći general Mladić s Banjalučkim korpusom krenuo u kontraofenzivu i prijetila je opasnost da izgubimo i ono što smo oslobodili i ono što smo držali prije početka akcije. Te smo noći u borbu, da suzbijemo napredovanje Mladića morali ubaciti nove dvije brigade. Međunarodna nas je zajednica silila da se povučemo na polazne položaje. Mi smo to odbijali pravdajući akciju gradnjom pontonskog mosta bez kojega nam je država, što se kopna tiče, u dva komada, a kad bura udari na Prizni, nemamo ni veze morskim putem. Te je večeri ta Maslenička pobjeda bila gorka kao pelin!
Na rubu te gorčine, ne dijeleći je s nama, sitan kao zrno prosa, da se nametne kao glavni, kao vic-maher koji se ničeg ne boji, Mesić je kazao, otprilike, da jest situacija komplicirana, ali je dobro da nakon oslobođenja Masleničkog ždrila promidžbu za izbor zastupnika u Županijski dom Sabora ne moramo ni voditi. Da su izbori dobiveni!
Netko uzdahom, netko nekom gestom, netko znakovitom šutnjom i nepomičnošću, svi smo odbili sudjelovati u toj neumjesnoj upadici i Mesić se osjetio postiđenim. Ušutio je, ali povrijeđenost nije zaboravio i ona će iz njega, kao šizofreni javni ugriz, šiknuti nakon punih trinaest godina. Javno će ugristi: da je to bila Tuđmanova predizborna manipulacija u kojoj se uzalud ginulo. A Maslenička akcija bila je ohrabrujuća prekretnica u nametnutom nam ratu. Zločesto i šizofreno do kraja! I samo zato što se njegovoj neumjesnoj upadici pred trinaest godina nismo nasmijali! Zar samo zato?
Između Mesićeve biografije, o kojoj, kako se vidi, vodim računa dok ovo pišem, i moje, koju zaboraviti ne mogu ni kad pokušavam, ima jedna poveznica. Iako je od mene četiri godine mlađi, nas dvojica pripadamo djeci-partizanima i dobro su mi poznate prilike u kojima smo stasali. Upoznavši Mesića, u njemu sam prepoznao jednog od onih dječaka na partizanskoj strani na čijem je odgoju rat ostavio neizbrisiv trag. Kako sam se od njih po kršćanskom odgoju u djetinjstvu razlikovao i kako me partizanija nije uspijevala doktrinirati, od njih sam doživio brojne neugodnosti i, ako sam mogao, od takvih sam se ljudi držao podalje. To je razlog što se njemu, iako sam mogao, namjerno nisam približavao, ali sam njegovo ponašanje pratio. I, prateći ga, zapazio sklonost prema javnim ugrizima. Sklonost karakterističnu za mlade doktrinirane komuniste, skojevce, odgojene na parolama, koji prije doktrinacije komunističkim naukom nisu imali nikakve druge naobrazbe i nikakvog drugog odgoja.
Vrelo: "Mentalni komunist", str.87-89