Posejdon

Franz KAFKA

Posejdon je sjedio za svojim radnim stolom i računao. Uprava sviju voda nametala mu je beskrajan posao. Mogao je imati pomoćnih sila koliko god htio, a i imao ih je mnogo, ali kako je svoju službu uzimao vrlo ozbilj­no, izračunavao je sve još jedanput i tako su mu pomoćne sile malo pomagale. Ne može se reći da ga je rad veselio, on ga je zapravo samo obavljao onako kako mu je bilo zadano, da, često se već natjecao za neki radosniji posao, kako se izražavao, ali uvijek kad bi mu stavljali razne prijedloge, pokazalo bi se da mu ipak ništa tako ne pri­liči kao njegova dotadašnja služba. A i bilo je vrlo teško naći za njega nešto drugo. Nije mu se valjda moglo dodijeliti neko određeno more; na stranu to što ni tu računski posao nije bio manji nego samo majušniji, ipak je veliki Posejdon još uvijek mogao dobiti samo neko vladajuće mjesto. A kad bi mu ponudili neko mje­sto izvan vode, pozlilo bi mu već od same te predodžbe, božanski bi mu se dah poremetio, a mjedeni prsni koš zatalasao. Uostalom, njegove žalbe nisu zapravo uzimali ozbiljno; kad se neki mogućnik tuži, valja mu i u najbezizglednijim poslovima nastojati prividno popustiti; na stvarno skidanje Posejdona s njegova mjesta nije mi­slio nitko, od prapočetka bio je određen za boga mora i na tome je moralo ostati.

Najviše se ljutio kad bi čuo kakvu sliku imaju o njemu — a prvenstveno je to izazivalo njegovo nezadovoljstvo sa službom — kako on svejednako tamo s trozubom kočijaši po valovima. Međutim, sjedio je on ovdje u dubini morskog svijeta i računao neprekidno, tu i tamo jedno putovanje do Jupitra jedino bi prekinulo jednoličnost, putovanje, s kojega se, uostalom, najčešće vraćao bijesan. Tako je on svoja mora jedva i vidio, samo na prolazu prigodom žurnog uspona na Olimp, a nikada nije po njima stvarno proputovao. Obično je govorio da čeka s tim do propasti svijeta, onda će se već naći trenutak mira, kada će tik pred kraj, nakon pregleda posljednjeg računa, brzo još stići da obavi mali obilazak.

Vrelo: „Beshreibung eines Kampfes“

Odabrna djela str.129-130