Kavlovac, Vivovitica, Kavlobag

Mile STOJIĆ


Dr. Vojislav Šešelj »dobrovoljno« odlazi u Haag. Vijest niti je neočekivana, ni­ti je bogznakako zanimljiva, prije će biti, kao i sve drugo povezano s ovom krvavom spodobom - deprimirajuća. Cinik će možda reći: commedia e finita, a moralist dodati: ničija nije do zore gorjela i još jedna krvava priča bliži se svome kraju.

Put sarajevskog titoista i doktora općenarodne obrane i društvene samo-zaštite od socijalističkog disidenta do vođe srpskog četničkog pokreta bio je tipičan put onih nitkova o kojima je pisao američki ambasador Zimmermann u svojoj memoarskoj knjizi. Sešelj je doktorirao početkom osamdesetih hvaleći genijalni »Titov humanistički lik«, da bi početkom devedesetih pred­lagao da se »Titova lešina treba iskopati iz beogradskog groba i poslati u ustaš­ki Zagreb«. Hrvatski profesor Matvejević pisao je peticije za njegovo oslobođe­nje i slao mu novce dok je bio na robiji, da bi Sešelj kao radikalski vođa izjavlji­vao da Matvejevića, kao i sve ostale Hrvate, treba »zaklati tupim kašikama«.

Sešelj će ostati kao amblem: krvavo, sumorno lice intelektualca Miloševićeve Srbije. »Da li će njegov odlazak označiti kraj jednog sumornog, tragičnog, a iznad svega, politički i civilizacijski nekultiviranog razdoblja?«, pita se danas beogradska Politika (sa čijih je stranica godinama huškao na rat, pozivao na uništenje Hrvata, Bošnjaka, Albanaca!), i zaključuje: »O njemu, njegovim postupcima, logično, zaključivaće haške sudije. Izmeriće, valjda, ni po babu ni po stričevima šta je sve 'crveni vojvoda' radio u 'rodnoj mu Bosni', 'susednoj mu Hrvatskoj' i 'domaćoj mu Vojvodini'. Da li je (i koliko) njegova 'za­rđala kašika' bila plodotvorna da, kako jednom davno i sam reče, 'ne dozvoli srpskim dušmanima da umru tek tako, bezbolno'.«

Sve što jedan obični srpski nacionalist nije smio, ili nije imao hrabrosti da uradi, mogao je Sešelj: prvi je Hrvate nazvao ustašama, Bošnjake balijama, a Albance šiptarima, jer je znao da će ti pojmovi zaživjeti u šovinističkoj kloa­ki. Prvi je iz emigracije primio titulu četničkog vojvode, na štrkljasto tijelo s obješenom trbušinom okačio ukrštene redenike a na čvornatu glavu natukao šubaru s kokardom, ali kao četnik djelovao je groteskno: brade nije imao. Hendikep s ćosavošću tjerao ga je u neprestano i bjesomučno dalje dokaziva­nje u mržnji, jer je znao da je u postsocijalističkoj, miloševićevskoj Srbiji sa­mo mržnja garancija socijalnog uspjeha i probitka.

Kad ga je u drugoj polovici osamdesetih Vuk Drašković optužio da je »katolik i Hrvat«, natjerao je najveću srpsku znanstvenu instituciju da mu izda potvrdu o pripadanju srpskoj nacionalnosti. Shvatio je, naime, da je u zemlji gdje vrhovna znanstvena i umjetnička ustanova daje potvrde o nacional­noj pripadnosti sve moguće, a fašizam nužan. Tvorac granica velike Srbije, srp­skog imperijalnog sna (Kavlovac, Vivovitica, Kavlobag!, izvikivao je s tipičnim šprahfelerom imena »srpskih« gradova pred tisućama obožavatelja u transu), danas je ostao bez teritorija i Srbija jedva čeka da ga se nekako otarasi. »Zašto nikoga (osim manjih antinacionalističkih i antiratnih grupa) u Srbiji nimalo ne zanima — bar ovim povodom, kad se već još ranije nije htelo (ili moglo) — šta je to radikalski lider početkom 90-ih, naročito, radio u Hrvatskoj i Bosni, a i u Hrtkovcima?«, pita se dalje Politika.

Sešelj će u Haagu biti nezgodan svjedok i sve su prilike da se otuda neće za života vratiti. Njegova doživotna kazna bit će mala satisfakcija potomcima njegovih žrtava. Imenica Sešelj predslavenskoga je porijekla, kao i brojna druga hercegovačka prezimena (Žužul, Vasilj, Lubarda) i značenje joj je nejasno. Šešelji, inače, žive u Hercegovini i većinom su katolici, tek nekoliko kuća su pravoslavci, odakle potječe i (ne)slavni doktor marksizma i četnički vojvoda.

Svibanj 2012.