Moj bratić Petar zvani Baja

„Ide čeza našega viteza,

gorskog tića, Petra Rajkovčića.“

Moj bratić, Petar Rajkovačić 1941. godine imao je samo 21 godinu. Iako vrlo mlad bio je jako priznat među svojim vršnjacima kao i među starijim ljudima našega kraja. U to teško vrijeme ljudi su se često sastajali, sijelili i razgovarali. Ja kao dječačić sjedio sam po strani, slušao te priče, upijao svaku riječ i pamtio.

Naše ljude a posebno moga bratića strašno su srdile priče o upadima četnika, njihovim pljačkama i ubojstvima. To se događalo uglavnom na perifernim dijelovima odžačke općine, na Boroti, Kulaševom Brdu, Kadru, Ninošu... Ubojstva i pljačke obitelji Ivanković, Topolovac, Barbarić, Cvitković, Ivke Bjelčeve i drugih, digli su temperaturu do usijanja. Četnici su se toliko osilili, da su počeli silaziti i u unutarnjost općine, pa je čak njihov komandant Zdravko Kovačevoć, rodom iz Podnovlja, koji je sa svojim odredom bio stacioniran na Vučijaku, poručivao obiteljima, kojeg će dana doći i otjerati kravu ili volove! Vlast i vojska uglednog domaćina Zdenka Odića činila je koliko je mogla. Zdenko Odić je imao dosta ljudi oko sebe ali na brze i iznenedne upade od strane četnika reagiranje je bilo sporo i prekasno. Situacija je bila teška i krajnje opasna i zbog toga što se najveći broj sposobnih posavskih momaka i ljudi u to vrijeme nalazi na frontovima oko Šida i u drugim dijelovima Hrvatske i Europe. Koliko je meni poznato, prvi jači okršaj s udruženim snagama četnika i partizana, Baja je imao sredinom desetog mjeseca 1942. godine. Jedne listopadske večeri 1942. godine seosku stražu u Bijelim Barama držali su Mato Jakić-Buka i Pejo Kikić, probrani bojovnici i do kraja odani Petru. Ipak, jaka i dobro naoružana partizansko-četnička koalicija, nakon kraće borbe, uspjela je uhvatiti stražu i prvo što su pitali, bilo je: „gdje je Petar Rajkovačić? Odmah za tim branitelji (Bijele Bare) su se brzo snašli i otpočeli borbu. U najvećem jeku i žestini borbe, mene je moja baba poslala po Baju Petra. Baba mi je kazala kud moram poći, do Bajinog skloništa. Došavši tamo trčkarao sam okolo, dok se najednom ispred mene nije prepriječila nečija noga. Kada sam pao od straha sam viknuo: „Baja, to sam ja, mali Anto!“. Ispričao sam mu što se dešava i sve što mi je baba zapovjedila. On je u taj čas okupio bojovnike i pod punim naoružanjem krenuli su u smijeru Bijelih Bara. Meni je rekao da se ne mrdam odavde dok se on ne vrati. Od siline udara uljezi su se razbježali ostavljajući iza sebe mrtve i ranjene. Sutradan smo među poginulim četnicima prepoznali i nekog Ignju iz Podnovlja. Od toga dana narod se osjećao sigurnije pa su po selima pjevali:

„Dok je čela zuknula po zraku, 

Baja skupi Hrvate po mraku.“

Narednih dana okupio je oko sebe braću i bratiće, te Matana- Matu Marinovića iz Prnjavora, Iliju Katića kao i povjerljive ljude iz svih općinskih sela. Ljudima je uvijek govorio kratko i jasno. Izrekao je i ove riječi: „Ovdje će se rat završiti!“

Pogibijom Zdenka Odića 1943. godine na Crvenim zemljama, stanje se zapetljava i pogoršava. Bilo je jasno. Obrana treba čvrste i odlučne ljude. Odluka je pala da to bude Nijemac Rudika Šnur, koji će usko surađivati sa Baja Petrom. Ubrzo cijela je odžačka općina bila slobodna i pod kontrolom branitelja. Uspostavlja se 39. domobranska bojna, u čiju je slavu narod pjevao:

„Zakukala sinja kukavica,

oko naših seljačkih kućica.

To bi četrdeset treće,

zaplakala i majka i dijete.

Javiše se četnici prokleti

gdje pođoše našu djecu klati,

i stare majke ubijati.

Na to jednom treba na put stati.

Osnova se triest i deveta bojna

Rajkovčića vojska dragovoljna.“

Po kazivanju Ante Rajkovačića - Baje iz Bijelih Bara

pv