Neke stvari i ostalo - 7.

U OKRETU

Ples podstječe duh, štiti ratnike u borbi i čak liječi bolesne. U suvremenim zemljama koristi se kao terapija kod oboljelih od Parkinsonove bolesti i depresivnog stanja; a starijim osobama pogoduje bolje nego bilo kakav sport. O pozitivnom dejstvu plesa govori i Hubert Dinse neuroposiholog sa Ruhr – Universiteta Bochum: „Ples sjedinjuje energiju socijalnih i emocionalnih komponenti; usklađuje mozak i tijelo. Podspješuje pamćenje, sjećanja, kao i bolju orijentaciju u mraku.“

Jedna kanadska sudija govori da već poslije deset tjedana plesa Tanga podspješuje ravnotežu i korake pri običnom hodu; reducira opasnost od Demenz –bolesti. Stručnjaci za bolesti mozga su ubijeđeni da ples ima pozitivan učinak na moždane vijuge pri prostornoj orijentaciji pa čak idu do toga da je ples u prapovijesti bio način ljudskog komuniciranja.

Jedna studija na Washington Universitetu St. Louis kazuje da bolesni od Parkinsonove bolesti kroz redovito plesanje Tanga postaju prilično mobilniji, imaju bolju ravnotežu i dosta rjeđe padaju. Kod jako depresivnih osoba dolazi do poboljšanja duševnog stanja, osjećaja i raspoloženja.

Dakle, svi na ples!

BUDI SVOJ

Niti vrijedi upotpunjena domovina bez cijela ustava, niti sav ustav bez sjedinjene domovine: zakon bo i narod u državnom životu jesu kako u čovjeku duša i tijelo.

Na temelju nezakonitu ne mogu se graditi zakoni; gdje se pravno načinjeni, pravno opstojeći zakoni nasilno gaze, tu nema zakonotvorstva.

Muževi koji su god. 1861. ovako misleći radili, po-vratiše Hrvatima dostojno mjesto među narodima. To je mjesto najodličnije među narodima Turske i Austrije. Nego ima ljudi koji nastojahu da Hrvate istisnu s toga uzvišenoga mjesta, i da ih izbrišu između naroda. Jer trubiti da narod hrvatski, narod koji je kroz stotine godina bio mogućan, slobodan, slavan i sretan, narod koji je za druge toliko učinio, narod ovoga zemljišnoga položaja, uz more i tolike rijeke, u najpogodnijoj zemlji Evrope, narod u kojemu se je — što je drugdje prerijetko — junaštvo s umom vjenčalo, trubiti da taj narod hrvatski može ravno braniti i držati ovoga i onoga no da sama sebe ne može uzdržavati nego da se mora podlagati slabijemu od sebe, tu očitu neistinu, tu sablazan trubiti, što drugo može znamenovati nego naš narod osramotiti i posvetiti^* današnje stanje u kojemu on nepravedno pogiba? — Po ljudima koji ne bi zahtijevali da se narodu povrati ono što ga pravom i po njegovoj naravnoj bitnosti ide, koji bi otpuštali od prava naroda sve što tuđinac poželi za svoju korist a za upropašćenje njihova naroda, sve bez česa narod ne može narodom biti, koji bi se uplitali u poslove drugih samo za opravdati njihovo uplitanje u poslove svojega naroda, koji bi se skrbili za svakoga osim za svoj narod, koji bi — namjesto raditi o slobodi svojega naroda — gledali satrti slobodu ako se ona gdje drugdje pokaže, koji ne mogući izvući se iz svoje ništetnosti te izjednačiti se većima gledaju da druge k sebi pritegnu — po takvim ljudima, gospodo, i najprva država, i najveći narod nabrzo bi opali u ovo stanje u kojemu je naša domovina.

Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takvim cijene. Tko nije svoj taj je svačiji, jer od njega ne stoji čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se što ide od ruke do ruke, što mijenja gospodare.

No ja vjerujem da onim ljudima nije taj pakleni posao za rukom ispao; oni su preslabi za Hrvate ocrniti ili izdati; oni su sami sebe isključili između Hrvata, stoga ja se ne bojim za budućnost naroda hrvatskoga. Ona stoji u rukama Hrvata i Providnosti, a iz tih ruku ne može nego samo dobro izići.

*sankcionirati

Dr Ante Starčević, Odgovor akademijskoj mladeži 28. III 1867, Djela I, 440—442

ZABORAV

Svjedoci smo kako naša domovina Hrvatska polako zaboravlja na Hrvate Bosne i Hercegovine a i u ostalim zemljama diljem cijelog svijeta. Nit povezivanja je sve tanja i tanja. Hrvatska dijaspora je po broju veća nego broj Hrvata u Hrvatskoj; a otišlo se u svijet bijeli što prisilno ili iz političkih i gospodarskih razloga. U tuđem svijetu su otvrdnuli, stekli značajna iskustva, spoznali istinu i ne može ih se baš tako lako pretvarati u medijske kiborge kao domovinske Hrvate.

U takvoj spoznaji krije se opasnost potpunog aslimiliranja u stranim državama (ako se to još može uopće spriječiti). Svaka zemlja, manje ili više, daje pozornost svojoj dijaspori, pa čak i naši susjedi. U Sloveniji postoji državna uprava za Slovence izvan Slovenije, a u Srbiji postoji zasebno ministarstvo za Srbe u „raseljenju“.

Majka; panj Hrvatstva Bosna i Hercegovina je fizički gotovo ostala bez Hrvata. Mali broj preostalih prepušteni su sami sebi, ili bolje rečeno žrvnju srpsko-bošnjačkog mlina koji ih melje i poput praha raspršuje diljem svijeta. U hrvatskom ustavu, u daytonskom mirovnom sporazumu stoji da je Hrvatska dužna brinuti i skrbiti o tamošnjim Hrvatima, ali slaba vajda od toga; reklo bi se mrtvo slovo na papiru.

Za napaćenu hrvatsku zemlju i sa sjetom u duši šibenski biskup Ante Ivas na središnjem misnom slavlju u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu 5. kolovoza 2007., je između ostalog rekao: ...Za ovaj komad svete zemlje u kojoj su naši korijeni, koja nam je zemaljski dom. Za planine, za ovu Dinaru s koje smo Nebu Božijem najbliže. Za krsnu vodu naših rijeka i za more gdje su naši djedovi davno sidro bacili. Nadasve danas ovdje Bogu zahvaljujemo za sve one žene i muškarce... I onda kada je bila nijekana, komadana i udarana zulumima, i kad je krvarila na križnim putevima, razapinjana revolucijama i ideologijama, raznih boja, sve do one najbolnije 'u ime naroda i partije...'

Neke stvari i ostalo - 7.

Kolovoz 2010.