Amanet

    - Sada me poslušaj, sine Petre - progovorio je, tiho nemoćno stari Jeremija Mokrić, sa samrtničke postelje, pošto je prethodno svojom mršavom rukom, dao znak da svi ostali izađu iz sobe. - Moje je da putujem sa ovoga svijeta. Šume i ora­nice, sve što sam imao, naslijedio sam od oca, to je naša stara djedovina. Radio sam i obrađivao crnu zemlju cijeloga svoga života. Ništa nisam prodao ili otuđio, ali sam, ti znaš tu djedovinu i povećao. Bog mi nije dao više poroda do tebe, Petre, i ja, odlazeći, ostavljam sve tebi, svojem jedincu. - Tu je stari Jeremija zas­tao da predahne, pa nastavio.

- Jedino me, sine, muči i ne da mirno da ostavim grudu na kojoj sam proveo život. Ono što me muči, to si ti, sine Petre. Pošao si već davno hrđav im stopama. Loš si radiša, a dobar rasipnik. Oženio sam te u nadi da ćeš se privezati za kuću i za zemlju, ali mi se nada izjalovila. Briga me mori što će biti od tebe i one dječice kada mene više ne bude bilo. Ne tražim ja od tebe da se popraviš, jer nisam rad da me na samrti varaš obećanjem koje nećeš moći održati. Radi, sine sa ima­njem kako znaš, neka ti je od mene prosto.

- Govori, babo, ja ću te poslušati - upada mu Petar šaptom u riječ, odlučan da izvrši želju očevu.

- Dvije su stvari koje od tebe tražim. To neka ti je moj amanet. Moraš mi se zakleti da ćeš ih izvršiti i održati.

- Kunem se, babo, onim što mi je najdraže, - obeća Petar.

- Onda slušaj. Prijateljstvo i kumstvo sa kumom Markom iz Zabrđa da mi čuvaš i poštuješ, da mu svake godine o Mitrov-danu, njegovoj slavi, odeš i poneseš darove kako sam to i ja vazda činio.

- Hoću babo.

- Drugi je amanet malo teži, sine. Pazi dobro, jer i ja sam o njemu mnogo i dugo mislio.

- Reci ga, babo, zakleo sam se i izvršiću ga.

- U našoj štali, u drugoj tavanskoj gredi od vrata, eno onoj pod kojom je vezana Rumenka za jasle, zakucan je u sredini veliki gvozdeni klin.

- Vidio sam ga, babo.

- Eto taj klin sam ja ukucao svojom rukom i on ima veliku namjenu. Nemoj

da o njega vješaš ma šta. On je određen za tebe. Ako raspeš očevinu i ne budeš više mogao čestito i pošteno živjeti, onda se objesi o onaj klin u štali.

Pred takvim zahtjevom Petar se skamenio, ali se brzo razabere i obeća. - Učiniću, babo, kako si rekao.

Dva dana zatim sahranili su čestitog starinu Jeremiju Mokrića, a nije prošao ni mjesec dana od njegove smrti, Petar je prodao neke hrastove iz šume u kojoj se nije oglasila sjekira već nekoliko desetina godina.

Susjedi su gledali kako Petrovo gospodarstvo ide postepeno u sunovrat i kli­mali su zamišljeno glavom, a on je, ne obazirući se ni na koga prodavao komad po komad djedovine. Ipak u jednome je bio stalan. Kumu Marku u Zabrdje odlazio je svakoga Mitrovdana. Uzjahao bi svoga Zekana, prekrivena teškim ćilimima i sa bisagama punim izabranih darova, ujahao bi kroz veliku kapiju u njegovo dvorište, a zatim zauzeo mjesto u pročelju sofre uživajući u počastima koje su mu svi od reda ukazivali.

Nesreća je došla brže no što se iko, a najamanje Petar mogao nadati. Jednog dana uveli su nove vlasnike u posjed njegova imanja. Jedino je velika, nekada gazdinska kuća sa dvorištem ostala njegova, i u njoj su sada zavladali crni dani.

Te nesretne godine bližio se Mitrovdan, tako se bar Petru činilo, strašno brzo.

Kumu Marku se moralo otići. To je zahtiejvao red i amanet, ali niti je on više imao Zekana na kojem bi, kao nekada, odjahao, niti bogatih darova koje bi ponio.

Smučilo se Petru od jada pa duša u njemu plače. Ipak, se odluči i kaže ženi: - Ispeci nekoliko pogačica kumu za dar, pa ih spremi u torbu, a ja ću već iza pola noći krenuti od kuće.

- Brašno nam je 'ko zemlja crno, Petre, - podsjeti ga ona.

- Kakvo je bog dao - odgovori on i izađe u dvorište da izbjegne dalji razgovor.

Daleko prije zore ustao je Petar i spremio se za polazak. Prihvatio za torbu sa pogačama, a ono miš iskoči iz nje. Dosjetio se on jada pa baci torbu na sto, a miševi u gomili pokuljaše i razbjegoše se kud koji.

- Što ćeš sada, Petre? - upita ga žena kroz plač, a sve prevrće one nagrižene i upropašćene ostatke spremljenog dara za kuma.

- Pa što mogu! Idem jedanput i bez milošće kumu - i krene pješke put Zabrđa. Umoran, i dosta zadoncio, stigao je pred kuću kuma Marka. Velika kapija, koja se nekada otvarala da propusti njega i Zekana, stajala je sada zatvorena. Neprimjetno, kao kakav slučajni namjernik, upao je u dvorište, a odatle u punu kuću gostiju i druge čeljadi.

- A mi već mislili da nećeš ni doći, - kaže mu kum Marko pošto su se polju­bili - nego hajde u sobu, među ljude, biće mjesta i za tebe.

Osjetio je Petar da je, ovog puta, stran i suvišan u toj kući. Ušao je u sobu i sjeo na stolicu po strani da ne bi nikome bio na putu. Razabrao je iz govora da u pročelju trpeze, gdje je vazda bilo njegovo mjesto, sada sjedi jedan drugi kum i da je cijela pažnja upućena tome novome uljezu, pa mu došlo teško.

- Kume! - kaže on domaćinu. - Oprosti što dođoh golih ruku, žena je spremi­la nešto pogačica za djecu, ali prokleti miši nanjušili i sve iskrtili.

- Vidi, molim te, - odgovori mu podsmješljivo kum. -

Zar miši hoće pogaču? - Ljudi se oko trpeze nađoše u poslu da peškirom obrišu umašćene brkove kako bi skrili osmijehe što im je izazvao mig domaćina na popraćene riječi. 

Petra je oblio rumen, lice mu je gorjelo kao živa vatra. U zemlju da propadne.

Posjedio je još neko vrijeme, a onda, sa izgovorom na daleki put, digao se za polazak.

- Zašto, kume,tako brzo? - upita ga domaćin uzgred.

- Moram, čeka me još danas jedan važan posao, - odgovori Petar i napusti poražen dom kuma Marka, sa teškim mislima što su ga zaokupile.

Čim je došao svojoj kući poslao je ženu za nekim poslom do susjeda, a sam je potražio uže i uputio se pravo u praznu štalu.

- Došao je čas, babo, da tvoj Petar izvrši amanet što si mu ostavio - šaputale su njegove usne dok je prebacivao i vezivao konopac, preko velikog gvozdenog klina, na drugoj gredi od vrata. Okom je potražio tronožac na kojem su, u dobra vremena kada je štala bila puna, sjedjele žene i muzle krave. Sve je pripremljeno i omča i tronožac pod njom, samo je još trebalo da se stavi među njih on, Petar Mokrić, kako bi održao zakletvu primljenu pri očevoj smrti.

- Oprosti Bože! - rekao je, a onda je nogom gurnuo tronožac ispod sebe. Greda je pod teretom njegova tijela najprije zakrckala, a onda se, uz glasan prasak, na polovici, baš kraj samoga klina, prelomila. Petar, još potpuno pri sebi, dočekao se na noge. Do ušiju mu je doprla neka zveka. Prvo se oslobodio omče pa pogledao pod sebe.

- Bože! Babo! - kliknuo je od sreće i bacio se na zemlju.

Žena mu se pojavila na vratima začuđena što ga vidi u takvom položaju u štali. - Što zoveš, Petre? - upitala ga je ona.

- Donesi bošču! - naredi on dižući se.

Vratila se trčeći sa velikom maramom i pod muklom slutnjom da se Petru dogodilo neko veliko zlo. Ali kakvo iznenađenje. Petar je grtao iz šuplje grede same žute dukate.

- Otkud to, Petre? - upitala ga ona u čudu i strahu.

- To mi je babin amanet! - odgovori on ne prekidajući posao.

Od tog dana uselio se u kuću Petra Mokrića blagoslov. On se izmijenio. Posve drugi čovjek. Prionuo za posao u ono malo vrta iza kuće, a često je odlazio poslom u varoš.

Jednog dana u selu se doznalo da je povratio cjelokupno imanje naslijeđeno od oca, a svijet kao svijet, čudio se i prepričavao događaj na svoj način.

Mitrovdan se opet bližio. Petar se spremao u posjetu kumu Marku u Zabrđe.

Siloviti vranac, pretovaren darovima, unio ga je kroz kapiju u kumovo dvorište. Mjesto u pročelju za trpezom bilo je ovog puta za njega ostavljeno. Svi, pa i kum Marko pažljivo su slušali kako Petar priča:

- Eto, prekjuče nagrizoše mi miševi crtalo od pluga - kaže on.

- Hoće miševi, hoće, gadovi su to - povlađivao je kum Marko i cijelo društvo.

Petar se na te riječi digao od trpeze.

- A je li, kume. Priznaješ sada da bi moglo biti da miševi nagrizu gvozdeno crtalo, a lane nisi povjerovao da su mi izgrizli pogače? Zbogom kume, ja sam amanet svoga babe pošteno izvršio - i nestane ga iz sobe da potraži svoga Vranca.

Mato Blažević