Cijena paktiranja

Petar KRISTE

Dok su aranžmani s Norvalom, uz velike nevolje Hrvatskoj, Tuđmanu osobno donijele znatne početne prednosti, njegovo paktiranje s Miloševićem donijet će i njemu i Hrvatskoj samo štete i goleme gubitke, krv, suze, sramotu i, nadasve, rizičnu budućnost. Vođen neugasivom žudnjom za vlašću i slavom, opijen vla­stitom veličinom i povijesnim poslanjem, on to, nažalost, nije uspio sagledati do kraja svoga života. Kao što je u početku bio uvjeren da jedino on može Hrvatsku dovesti do državne samostalnosti, da je bez njega hrvatska država jednostavno neostvariva, kasnije će biti zaokupljen poslanjem njezina prostornog širenja do granica koje nitko prije njega nije uspio niti će itko poslije njega uspjeti ostva­riti. Upravo su ga te opsesije odvele najprije u suradnju s Norvalom, a zatim i sa Slobodanom Miloševićem.

Iako godinama zaokupljen granicama Banovine Hrvatske, koje je dugo jed­nostavno idealizirao, pod utjecajem Norvala zdušno će prihvatiti granice Hr­vatske na Drini, kakve je kratkotrajno, više formalno nego zbiljski, imala za vrijeme NDH.⁷ Kad se uvjerio da Muslimani u golemoj većini ipak nisu Hrvati, te da granica Hrvatske na Drini nije realna, na poticaj Miloševića i Šuškovo zagovaranje da se prednost dade priključenju Hercegovine Hrvatskoj, Tuđman se vraća na svoju staru koncepciju banovinskih granica.

7)U poznatu Proglasu građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelom hrvatskom narodu, što ga je HDZ objavio koncem studenog 1989., govori se o Hrvatskoj "u njezinim povijesnim i prirodnim granicama". U razgovoru koji sam s Tuđmanom i njegovim suradnicima imao neposredno nakon toga, Tuđman mi je izrijekom potvrdio da se pod povijesnim i prirod­nim granicama misli na hrvatske granice na Drini. Taj sam razgovor detaljnije opisao u knjizi Sjene nad slobodom, Golden marketing, Zagreb, 2002. (str. 58. - 60.). Komentira­jući moju tvrdnju da je u to doba Tuđman granice Hrvatske vidio na Drini, Darko Hudelist u svoj knjizi Tuđman, Profil, Zagreb, 2004., je previdio upravo te stranice.

Upravo taj koncept banovinskih granica Hrvatske, kojemu se Tuđman vraća s golemom strašću, vodi Hrvatsku na pozicije podjele BiH na kojima će Tuđman, uz izvana iznuđene varijacije i taktičke uzmake, fanatično ustrajavati do kraja svog života. Posljedice toga bile su i ostale kobne za čitavu regiju, a za Hrvatsku i BiH, osobito za Bošnjake i Hrvate u BiH, one su upravo pogubne. Što vrijeme više prolazi, to postaje sve očitije.

Da bi se shvatila sva apsurdnost tog Tuđmanova novog usmjerenja, valja se podsjetiti da je do njegovih tajnih susreta s Miloševićem, najprije u Karađorđevu (25. ožujka 1991.), a potom i Tikvešu (15. travnja 1991.), došlo neposredno nakon velikih antimiloševićevskih demonstracija u Beogradu, koje na Miloševićev zahtjev JNA guši tenkovima. Na drugoj pak strani pobunjeni hrvatski. Srbi, iza kojih stoji Milošević, uz podršku JNA drže pod svojom kontrolom gotovo trećinu Hrvatske. U tim okolnostima tajno se sastajati s Miloševićem da bi se partnerski dogovaralo o čerupanju svoga zajedničkog susjeda - o diobi BiH - nešto je bez sličnog presedana, a unaprijed je moralo biti jasno da Hrvatskoj može donijeti samo velike nevolje.

Tuđman, onako samouvjeren kakva ga poznamo, nije, očito, ni primijetio klopku u koju je uletio. Dapače, razgovorima je pristupio bez posebno skrive­nih namjera, ocjenjujući da se upravo ukazuje prava prilika da se podjelom BiH proširi Hrvatska, zadeblja taj "perec" i popravi njezin geostrateški položaj. Po­nesen mišlju o banovinskim granicama (potajno se nadajući da bi možda istoč­ne granice Hrvatske mogle zahvatiti sve zapadno od crte koju zatvaraju Vrbas i Neretva, Tuđman ne samo da nije zamjećivao opasnosti nego je bio spreman i na ozbiljne ustupke na drugim stranama.

Međutim, Miloševićeve pozicije i namjere bile su bitno drukčije - čak dijametralno suprotne. Oprostivši se od mogućnosti pretvaranja Jugoslavije u strogo centralističku državu s punom dominacijom Srbije još u vrijeme neslavno završena posljednjega kongresa SKJ, on sada čvrsto stoji na pozicijama pomno razrađene rezervne varijante - na programu ostvarenja Velike Srbije u čije gra­nice ulazi cijela BiH i veliki dio same Hrvatske, koji je, uostalom, uglavnom već pod nazorom pobunjenih Srba. U nevolji je, međutim, jer JNA još u potpunosti ne slijedi njegove planove, a u domaćoj mu je javnosti položaj ugrožen zbog vrlo raširena uvjerenja da presporo ostvaruje preuzete nacionalne programe, ali i ot­pora politici koju vodi. Od Tuđmana, dakako, pomno skriva i namjere i planove. Želi ga smekšati i udobrovoljiti i tako neutralizirati. Zato mu velikodušno nudi zapadnu Hercegovinu, srednju Bosnu i druge krajeve susjedne države, uklju­čujući i cijelu tzv. Tursku Hrvatsku. S dosta sigurnosti može se pretpostaviti da mu je dao makar i maglovito obećanje da će, ako se netom skovan plan ostvari, smiriti hrvatske Srbe, možda čak i povući ih iz Hrvatske, dakako, uz odgovarajuće ustupke s hrvatske strane kao što su, primjerice, povlačenje Hr­vata iz Vojvodine, prepuštanje Bosanske Posavine, ustupanje Baranje i dijela juga Hrvatske poradi izlaza na more. Bile su to, zapravo, konture novoga velikog srpsko-hrvatskoga sporazuma koji bi trebao biti osnova za izlaz iz jugoslaven­ske krize: na tlu Jugoslavije, bez Slovenije, nastale bi dvije velike države - Ve­lika Srbija (ili u prvi mah krnja Jugoslavija) i Velika Hrvatska - obje etnički što temeljitije počišćene, sretne i dugovječne. S takvom ponudom Tuđman je bio iznimno zadovoljan.

Stvarni, dobro skriveni Miloševićevi ciljevi, koje Tuđman očito nije pro­zreo, bili su, dakle, mračni i dalekosežni, u potpunoj opreci s onima iz priče koju je uspješno prodao Tuđmanu. Njegova je glavna zadaća bila odvratiti Tu­đmana od cjelovitih priprema za obranu Hrvatske od predstojeće srbijanske agresije, posvaditi Bosnu i Hrvatsku, potaknuti rat između Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), diskreditirati Hrvatsku u domaćoj i stranoj javnosti, moralno i vojno ju oslabiti i tako osloboditi put ostvarivanju svojih političkih i vojnih planova. Uspjeh u tom manevru trebao je omogućiti Srbiji da zaštiti i konzervira rezul­tate srpske pobune u Hrvatskoj, koja će joj poslužiti i kao alibi za isplaniranu agresiju na Hrvatsku, te da pristupi i uspješno dovrši svoje planove osvajanja BiH, a zatim krene u sljedeće operacije koje će Srbiju (krnju Jugoslaviju) dovesti do planirane zapadne granice koja bi se otprilike poklapala s crtom Virovitica - Karlovac - Karlobag.

Miloševićev je plan dobrim dijelom uspio, unatoč tomu što se Srbija nije uspjela suzdržati od agresije na Hrvatsku dok ne ostvari svoje ciljeve u BiH. Poslije dogovora s Kadijevićem 25. siječnja 1991. u Beogradu i sporazuma s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu, Tuđman je, naime, bio sasvim uvjeren da agresije na Hrvatsku neće biti, pa stavlja izvan funkcije ministra obrane Martina Špegelja, obustavlja sve aktivnosti oko uvoza i domaće proizvodnje oružja i vojne opreme, odugovlači s ustrojem oružanih snaga i sustava zapovijedanja u tom ustroju te praktički umrtvljuje sveukupne obrambene napore zemlje.

Ohrabren takvim razvojem situacije, Milošević, suprotno dogovorima s Tu­đmanom, odmah pristupa širenju zona srpske pobune u Hrvatskoj, a krajem lje­ta pokreće široku vojnu ofenzivu udruženih snaga JNA, vlastitih paravojnih for­macija i tih pobunjenika, duž cijele istočne hrvatske granice i vjerolomno kreće u otvorenu agresiju. Očito je procjenjivao da tako oslabljenu, neorganiziranu i za obranu posve nepripremljenu Hrvatsku može s lakoćom vojno savladati i zadati joj odlučujući udarac, nakon čega mu, i bez Tuđmanove pomoći, neće biti teško pokoriti i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Što u naumu da se najprije obračuna s Hrvatskom ipak nije uspio, treba prvenstveno zahvaliti visokom moralu hrvatskog stanovništva i njegovoj odlučnosti da pod svaku cijenu brani domovinu, oružju otetom iz skladišta JNA i hrabrosti malobrojnih branitelja u neposredno napad­nutim graničnim područjima Hrvatske. Tome je, dakako, puno pripomogla ne­spremnost srbijanskih majki da svoju djecu šalju u rat za ne baš jasne ciljeve, što je rezultiralo slabim odazivom na mobilizacijske pozive i ranim raspadom JNA.

Nasuprot Miloševićem nadanjima da će joj zadati konačni udarac, baš za­slugom te odlučnosti i sloge građana u otporu agresiji, vojnim potezima koji su išli mimo Tuđmanove obrambene politike i hrabrosti branitelja, Hrvatska ne samo da nije svladana nego je upravo u jeku najtežih bitki protiv agresora, tije­kom jeseni 1991., uspjela razviti vlastite oružane snage i kraj godine dočekati kao respektabilna vojna sila sposobna za pružanje odlučnijeg otpora JNA i za složenije ofenzivne operacije.⁸ Na drugoj strani JNA istodobno dospijeva do vr­hunca krize i ulazi u fazu očitoga raspadanja. Tako promijenjeni odnosi snaga stvorili su uvjete, pa i nalagali, da se odlučno nastavi prije započeto uspješno ofenzivno djelovanje u zapadnoj Slavoniji, a onda i za oslobađanje drugih oku­piranih dijelova Hrvatske.

Tuđman, međutim, kao da ne vidi sve te nove čifljenice i kao da zaborav­lja što se sve u međuvremenu dogodilo, kao da srpske agresije nije ni bilo, po­novno prihvaća Miloševićevu igru. Umjesto da raspoloživim vojnim efektivi­ma krene u konačno oslobađanje svih okupiranih dijelova hrvatskog teritorija, on prihvaća sarajevski mirovni sporazum i, zapravo, Miloševićevu zamisao o dolasku UNPROFOR-a i uspostavi UNPA zona u Hrvatskoj, kojima se de facto zaštićuju srpski interesi i rezultati njihova osvajanja naših teritorija, a slobodni dio Hrvatske ispresijeca na četiri ili pet odvojenih cjelina. Da mu ne bi stvarao neprilike ni u predstojećim operacijama slamanja BiH, Milošević se ponovno obraća Tuđmanu s ponudom o udjelu u plijenu, a Tuđman, amnestirajući ga za sve štete i nevolje koje je agresijom pričinio hrvatskoj državi i njezinim građa­nima, tu ponudu objeručke prihvaća.

Ako bi se prihvaćanje Sarajevskog sporazuma, UNPROFOR-a i UNPA zona još moglo razumjeti, pa i prihvatiti, jer je nedvojbeno bilo uvjet za međunarod­no priznanje Republike Hrvatske, upuštanje u diobu BiH sa Srbijom i u rat s Bošnjacima kao sastavni dio tog plana, niti se može razumjeti niti se Tuđmanu može oprostiti. Jer, iako se nije dogodilo najgore - nije uspio Miloševićev plan uspostave zapadne granice krnje Jugoslavije, tj. Velike Srbije na crti Virovitica-Karlovac - Karlobag (prvenstveno zbog neočekivano brzog rasta Armije BiH
i intervencija međunarodne zajednice) - štete što Hrvatska trpi zbog tog Tuđmanova petljanja s Miloševićem toliko su krupne da ih je u ukupnosti gotovo ne moguće sagledati.

8) Prema navodima ključnih ljudi obrane Hrvatske, generala Tusa i Špegelja, HV je do kraja 1991. narastao na 250 do 270 000 dobro opremljenih vojnika i pripadnika MUP-a. Moje je mišljenje da su realno raspoložive snage ipak bile manje, jer se evidencija o brojnom stanju dijelom zasnivala i na izvješćima i "trebovanjima" vojnih zapovjednika među kojima nisu bili riietki oni što su svoje potrebe uvećavali, ponekad i višestruko.

Upuštajući se u agresiju na BiH, i to u partnerstvu sa Srbijom, neposredno nakon pretrpljene agresije na vlastitu zemlju upravo od strane tog svog partne­ra, Hrvatska je prije svega doživjela moralnu degradaciju i potpunu blamažu u očima svjetske i velikog dijela domaće javnosti. Tek što je diplomatskim pri­znanjem od velikog broja država ušla u krilo međunarodne zajednice, ona gubi svoju vjerodostojnost, od priznate žrtve preko noći postaje svijetu mrskim su-agresorom, gubi sve simpatije stečene u pravednu obrambenom ratu, a njezin se ugled spušta na najniže grane.

Aktom agresije Hrvatska Bosnu i Hercegovinu, svog prioritetnog susje­da i poželjnog prijatelja - s kojim je zemljopisno, ali i prometno, gospodarski, povijesno i geostrateški toliko povezana da im je teško zamisliti opstanak bez partnerstva i uzajamnog prijateljstva - pretvara u dugoročnog protivnika. Isto­dobno se između prirodnih saveznika Hrvata i Bošnjaka razvija netrpeljivost i neprijateljstvo koje će se liječiti desetljećima.

Ratom poremećeni dobrosusjedski odnosi između Hrvatske i BiH znatno otežavaju i poslijeratnu gospodarsku i svaku drugu suradnju i dogovaranje. Ta­kvo stanje odnosa među susjedima, koje se, nažalost, i nadalje podgrijava odu­stajanjem i od onih sporazuma koje su Tuđman i Izetbegović bili potpisali, lako dovodi do apsurdnih situacije što skupo stoje obje strane. Dobar primjer za to je odugovlačenje s dogovorom o korištenju luke Ploče, te s tim u vezi odluka hrvatske Vlade o izgradnji nepotrebnog mosta Komarna - Pelješac. Vrhunac nerazboritosti bio bi odgovor vlasti BiH na to odlukom o izgradnji nove njiho­ve luke u Neumu. Takvom odlukom, koju u ovakvoj atmosferi ne treba sasvim isključiti, bosanska strana bi se uvalila u golem i teško podnošljiv trošak, dok bi Hrvatskoj u neokrnjenoj vlasti ostala luka Ploče, ali ustvari izvan funkcije

- bez prometa.

Dugo trajanje rata u BiH, znatnim dijelom uvjetovano i hrvatsko-bošnjačkim sukobom, donijelo je stravična razaranja koja će zadugo biti težak uteg funkcioniranju gospodarstva i zapreka normalizaciji života u toj zemlji. Još su strasnije ljudske žrtve, njih više od 110000 - goleme na svim stranama, a naj­veće na bošnjačkoj (oko 70 000), koje će dugo opterećivati međusobne odnose. Dugotrajno angažiranje u tom ratu iscrpilo je i Hrvatsku materijalno i u krvi, jednako, ako ne i više, od rata za svoju slobodu. Procjene ljudskih žrtava na hrvatskoj strani kreću se do 13 000 (s vojnicima HV-a poginulim ili nestalim u BiH), a samo ratni troškovi prelazili su tri milijuna njemačkih maraka na dan. Najgore je, međutim, što su to bile uglavnom nepotrebne žrtve i troškovi. Hrvatskoj nisu, niti su mogle, donijeti ništa osim štete. Hrvatsko stanovništvo u BiH je prepolovljeno, napuštena su područja na kojima su Hrvati odvajkada živjeli. Susjedima Bošnjacima su se teško zamjerili, a uvjete svog života u tim prostorima bitno su otežali.

Specifični uvjeti ratovanja u BiH pogodovali su širenju prostora djelovanja mafije i njezinu snaženju u toj zemlji i u Hrvatskoj. Mafija se snažno razmahala osobito u tzv. republici Herceg-Bosni, toj u velikoj mjeri paradržavnoj tvorevini, u kojoj je zaposjela sve pozicije i izgradila cjelokupnu vojno-upravnu struktu­ru. Iz tog je uporišta mafija nesmetano haračila, višestruko povećavajući ratne troškove i gubitke u objema zemljama, čija su gospodarstva dovedena na rub bankrota. Istodobno su mnogi iz te nomenklature, na narodnom jadu i propa­danju, zgrtali golema bogatstva i gradili privatna gospodarska carstava.

Planom dijeljenja BiH i politikom "humanog preseljavanja" pogođeni su vitalni interesi sva tri naroda. Ipak su najteže stradali bosanskohercegovački Hrvati, poglavito oni koji su se nalazili istočno od zamišljene crte unutrašnjega razgraničenja. Kao rezultat takve politike, ponovimo, hrvatski korpus u BiH je prepolovljen, mnoga čisto hrvatska područja ili područja s hrvatskom većinom, primjerice Posavina, očišćena su od Hrvata.

Rat Hrvata s Bošnjacima, završen mirom u Washingtonu pod snažnim priti­skom izvana, bitno je olakšao širenje srpske pobune u BiH i osvajanje prostora, te im tako omogućio da u pregovore o miru uđu s više od dvije trećine teritorija BiH pod svojom kontrolom. Ta je okolnost osigurala Srbima ozbiljne prednosti u Davtonskim pregovorima, dok je međunarodnim čimbenicima znatno suzivala manevarski prostor. Prethodni dogovori srpske strane s Tuđmanom o teritorijal­nim poravnavanjima, u kojima su, primjerice, Hrvati Srbima ustupili Bosansku Posavinu, još su više usložnjavali pregovore. Jedno s drugim pak umnogome je prejudiciralo teritorijalna razgraničenja, a ujedno i poratno uređenje BiH.

Nepravednim mirom utanačenim Daytonskim sporazumom (koji je velikim dijelom predodređen nesretnim ratom između Hrvata i Bošnjaka) i tim sporazu­mom ustanovljenim državnim uređenjem Bosne i Hercegovine s dva entiteta, od kojih jedan čini Republika Srpska sa statusom države u državi - postavljena je scena i ugrađeni su faktori koji će dugo ugrožavati mir i stabilnost u toj ne­sretnoj zemlji, ali i u cijeloj regiji. Takvo uređenje države unaprijed onemogu­ćuje njezino učinkovito funkcioniranje. U takvu okviru teško je, gotovo nemo­guće, stvoriti potrebne uvjete za povratak prognanika i uklanjanje posljedica etničkog čišćenja. Takvo uređenje samo po sebi je zapreka stabilizaciji toga "trusnog" područja.

Republika Srpska, koje takve kakva je sada ne bi moglo biti bez ustupanja Posavine, sa stalnim prijetnjama referendumom i o formalnom odcjepljenju, kao i nagovještajima priključenja Srbiji, sve se otvorenije iskazuje kao bitni remetilački faktor na širemu prostoru jugoistočne Europe. S obzirom na najnoviji ra­zvoj događaja u regiji, posebice nakon osamostaljenja Kosova, postaje sve jasnije kako posljedice hrvatske politike prema BiH mogu za nju samu postati iznimno neugodne. Ostvare li se prijetnje i najave Republike Srpske o izdvajanju iz BiH i priključenju Srbiji, Hrvatska bi dobila najdužu granicu sa Srbijom. Ta granica, duga stotine kilometara, na sjeveru bi se uza Savu protezala do Une i nadomak Zagrebu, dok bi se na jugu nadvila do iznad samog Dubrovnika. Situacija bi se iznimno zamrsila ako bi u Srbiji na duže vrijeme prevladale radikalne nacio­nalističke snage, koje bi Srbiju odvratile od proeuropske orijentacije i okrenule ju Istoku. Kad se tom za Hrvatsku neugodnom scenariju doda i mogućnost za­oštravanja odnosa između Zapada i Rusije, ta duga granica Hrvatske sa Srbijom mogla bi postati ne samo Schengenska nego bi se tom crtom mogla spustiti i neka vrsta nove željezne zavjese. Tek u tom najcrnjemu scenariju valjda bi svim Hrvatima postalo jasno koliko je visoka cijena Tuđmanova paktiranja s Miloševićem na štetu Bosne i Hercegovine.

             Vrelo: „Kontraverze i perspektive hrvatske politike“, str.30-36

             Politički spisi 1970.-2010.