Titove besane noći
Stjepan ĐUREKOVIĆ
"Umjesto da se smiri i zaspi, navriješe mu misli o Staljinu i ne samo što ga to otrijezni od maloprijašnjih ljubavnih zanosa, nego ga ponovo spopade strah. Sada je još više nego neki dan znao da se nešto iza brda valja, ali samo nije siguran kako će i kuda udariti. Kada je ono maloprije Tinka opominjala da mora biti oprezan, kako se samo pravio siguran i samouvjeren! A stvarnost je sasvim drukčija i opasna. Čovjek treba strahovati ne samo pred ostatcima svrgnute klase, nego i pred komunistima i to čak pred vrhovnim vođom svih komunista - drugom Staljinom.
I to sve sada da se dogodi kada bi eto konačno mogao uživati u svemu što je stvorio. A u tome što je stvorio mogao je biti i više nego zadovoljan. Stvorio je čvrstu državu i natjerao je sve jugoslavenske nacije da mu budu pokorne i da se međusobno pomire. Doduše, to je pomirenje pod bičem, uz prevlast Srba, ali važno je da se više jedni s drugima ne tuku. Stvorio je jaku komunističku partiju preko koje kao supersile drži sve konce vlasti u svojim rukama. Tu opet sa zadovoljstvom konstatira kako je to bila vraški mudra ideja da članstvo partije sve do danas još ostane ilegalno. Nacionalizirao je skoro svu industriju, banke, veće trgovine, sav saobraćaj, rudnike i hotele. U privatnim rukama ostalo je još vrlo malo. Na taj način skoncentrirao je u državnim rukama ogromnu moć. Ali, budući daje država imaginarna stvar, tom ekonomskom moći upravlja on i šaka njegovih najbližih suradnika, ali i to samo u granicama koje im on delegira.
Osim toga, oduzeo je svu zemlju od bivših vlasnika iznad 30 hektara po domaćinstvu. Tu zemlju je skoncentrirao u državna poljoprivredna dobra i zadruge pa je i na području poljoprivrede država postala najmoćniji posjednik. Čak i sve veće stambene kuće oduzete su od dotadašnjih vlasnika i postadoše državnom imovinom. Štoviše, cijele stambene četvrti u velikim gradovima, poput Dedinja u Beogradu, iseljene su da bi se tu sada naselili visoki državni i partijski funkcioneri nove države. Nije ni čudo kada su to najotmjenije četvrti s najljepšim kućama u kojima su nekada živjeli industrijalci, bankari te kraljevski ministri i generali.
Kroz tako strašnu koncentraciju ekonomke moći, Tito je postigao (baš kao i ruski rukovodioci) i dotada neviđenu koncentraciju političke moći u svojim rukama. S cijelim narodom se odsada mogao poigravati kako god je to zaželio. On, Tito, zna da je potrebno načiniti samo još mali sljedeći korak, pa da strpa u državne ruke i onu sitnu industriju, male trgovine, male restorane i male hotele; tada bi država postala isključivi vlasnik svega. Pa i one preostale sitne seljačke posjede moram kolektivizirati samo s tom razlikom što ih ja neću zvati kolhozima (30) nego seljačkim radnim zadrugama. I nitko me u svemu tome neće moći zaustaviti. Tada ću skoncentrirati u svoje ruke još veću ekonomsku i političku moć nego što je imam i danas.
Naravno, pri tome stalno treba uvjeravati narodne mase da je to sve jedini put blagostanju i pravdi da se od kapitalista oduzmu sva sredstva za proizvodnju i da se njima upravlja planski iz jednog centra. Treba stalno govoriti kako na taj način svo nacionalno bogatstvo dolazi u ruke naroda i da ubuduće nestaje svako izrabljivanje naroda od strane kapitalista. Usput, partijska propaganda (u čijim rukama su sve novine i radio) stalno treba trubiti kako je danas u socijalizmu bolje nego za vrijeme kapitalista, te kako radnici i seljaci tamo vani u kapitalističkim državama žive bijedno, bez posla su, kapitalisti ih nemilosrdno izrabljuju i čak bacaju u zatvore.
Takva propaganda je uostalom dugogodišnja ruska praksa koja je dala vrlo dobre rezultate u zatupljivanju naroda. Ruski narod danas zapravo ne zna ni što se u svijetu događa ni kako narodi svijeta žive. I to taj narod tako zaglupljuju još od doba revolucije. No, pretpostavka za ovo je da državne granice ostanu hermetički zatvorene. I to je Staljin uradio vrlo pametno što ne dozvoljava da jedan sovjetski građanin prijeđe državnu granicu osim po državnom zadatku.
Naravno, uz ovakvu propagandu i ovakav režim života, nužan je i djelotvorni učinak biča. Dakle, uvjeravanje i demagogija s jedne strane, a s druge bič kao sredstvo straha i poslušnosti. Za one najnepokornije: zatvori, robija i strijeljanje. Osim toga, vrlo je važno eliminirati sve vođe opozicije i sve vođe partija i pokreta bez obzira što danas nisu u opoziciji prema režimu, jer nikada ne možeš biti siguran da se sutra neće okrenuti protiv tebe. Znači čak i sve potencijalne protivnike treba unaprijed onemogućiti. Štoviše i buntovničke i protivničke pojedince koji nisu vođe, treba zatvoriti i preparirati da ne bi druge kvarili, a osobito da se ne bi izrodili u vođe.
Tu se Tito s ponosom sjeti svoje OZNE nad kojom je komandu povjerio Rankoviću: ta tajna špijunsko-egzekutivna služba je tako detaljno pročešljala svo stanovništvo da na životu, ili barem izvan tamnice, nije ostao skoro ni jedan protivnik komunističkog režima. No, kod toga se malo s jezom sjeti prave istine o onih 1,7 milijuna poginulih Jugoslavena za koje se po njegovoj naredbi uporno tvrdi da su žrtve fašizma. Naime, barem 850 000 od toga Broja pobijeno je partizanskom rukom i to bilo u borbi, bilo ubijanjem zarobljenika i civilnog stanovništva nakon preuzimanja vlasti u nekom naselju. Ta, samo poslije kapitulacije Njemačke, pobili smo na granici s Austrijom ili u marševima smrti oko 200000 ustaša i domobrana i 7000 četnika. I najmanje 80 000 ustaša i domobrana potamanili smo zatim po logorima tako što smo ih namjerno zarazili tifusom i dizenterijom. Ako tome dodamo u borbi palih 300 000 partizana, tada na ubijene od strane ustaša, četnika, Nijemaca, Talijana, Bugara, Mađara, nedićevaca, rupnikovaca itd. otpada svega 540 000 Jugoslavena. A što je najgore, od tih 1,7 milijuna žrtava, na pobijene Hrvate otpada 800 000..."
Vrelo: "Ja, Josip Broz Tito"