Mit o Bogumilima
Podsjetio sam na tezu koja je danas popularna među Muslimanima u Bosni, a prema kojoj oni ne bi bili stari preobraćeni katolici ili pravoslavci, već potomci bogumila, heretičke katoličke sekte. Progonjeni od obiju kršćanskih Crkava, bogumili bi bili masovni preobraćenici na islam po dolasku Turaka u 15. stoljeću.
Između 12. i 14. stoljeća Bosna je stvarno poznavala posebnu kršćansku vjeroispovijest koja je sama sebe nazivala imenom "bosanske crkve", ili jednostavno krstjani, inačica riječi koja znači "kršćanin". Štitili su je bosanski banovi dok je ta zemlja bila neovisna, a progonili Katolička crkva i mađarski kraljevi. U katoličkim tekstovima njezini članovi označeni su imenom patareni, koje se ponajprije upotrebljava za patarene, heretike iz Lombardije u isto doba.
U četiri regije južne Europe, četiri su se sekte pojavile krajem srednjeg vijeka - bogumili u Bugarskoj, bosanska crkva u Bosni, patareni u Lombardiji i albižanci i katari u Languedocu. Katolički teolozi smatrali su da oni propovijedaju maniheizam, dualističku herezu koja priznaje Boga dobra i Boga zla i koja je cvjetala u Iranu u drugom stoljeću, a zadržala se na istoku do devetoga. Iz bojazni od širenja Istoka na Zapad tijekom stoljeća, mislilo se da te četiri srednjovjekovne europske Crkve čine samo jednu, koja nastavlja iransku herezu iz drevne prošlosti. Dakle, Bosanska je crkva primila svoju doktrinu od istočnih susjeda, bugarskih bogumila, a njezine privrženike iz toga razloga većina povjesničara označila je imenom "bogumili", to jest "voljeni od Boga". To bi dakle bili bogumili koji su se obratili na islam nakon turskog osvajanja.
Ta lijepa povijesna rekonstrukcija krhka je u dvije točke: sveza manihejaca i bogumila s Bosanskom crkvom i Bosanske crkve s islamom. Svi doktrinarni tekstovi koji opisuju bilo koju od četiri srednjovjekovne europske hereze "maniheizma" katoličkoga su podrijetla i odbacuju te doktrine. Postoje svjedočanstva o obredima heretika, ali ne i njihovi vlastiti doktrinarni tekstovi. Optužba za "manihevam" iz pera inkvizitora ima isto toliko vrijednosti kao i ona za "trockizam" od strane staljinističkih pobornika. Jesu li bogumili bili manihejci, je li Bosanska crkva bila bogumilska, je li ona sama utjecala na patarene, albižance? Moguće je, ali se ne može dokazati. Odnosi na tom području između Bosne i Bugarske ili Italije mogući su, ali ne i sigurni. Bilo bi razborito ne davati bez dokaza ime bogumili bosanskim hereticima koji ga sami nisu upotrebljavali.
Niti povezanost Bosanske crkve s Muslimanima nije uopće utvrđena. Američki povjesničar John Fine, koji je proučavao dostupne dokumente, kršćanske i turske, utvrdio je da je bilo brojnih preobraćenja iz Bosanske crkve na pravoslavlje ili katoličanstvo i iz katoličanstva na pravoslavlje, a kasnije iz katoličanstva i pravoslavlja na islam, ali nije našao nikakvu potvrdu izravnog prijelaza iz Bosanske crkve na islam. Uostalom, kada su Turci 1460. osvojili Bosnu, Bosanska crkva već je gotovo bila iščeznula.
Tada je Bosna bila u stanju velike religijske nestabilnosti, zbog mnoštva vjeroispovijesti i nedostatka katoličkog svećenstva. To stanje objašnjava lakoću preobraćenja na islam. Ona se isto tako može objasniti unutrašnjim razlozima Otomanskog Carstva. Turska država, kao opće pravilo, nije ohrabrivala preobraćenje svojih kršćanskih podanika: od toga bi imala financijske štete jer bi preobraćenici izbjegli poreze koje su nevjernici morali plaćati. Ali u toj dalekoj i pograničnoj pokrajini trebali su joj branitelji, ato su mogli biti samo muslimani. Kako tamo nije mogla privući dovoljno doseljenika iz Anatolije, provodila je osobitu politiku ohrabrujući preobraćenja.
Ovo dugačko povijesno odstupanje bilo je korisno da bi se odbacio, ili barem podvrgnuo dvojbi, jedan povijesni mit, koji je u samoj Bosni danas prihvaćen. Treba ipak shvatiti da je taj mit dobro došao bosanskim muslimanima. Ako su oni stari bogumili, njihovi preci više se ne pojavljuju kao kolaboracionisti s turskim osvajačem, već kao oni koji se uvijek opiru represivnim kršćanskim crkvama.
To prizivanje daleke prošlosti, ponekad stvarne ali idealizirane, ponekad otvoreno mitske, opća je pojava među jugoslavenskim narodima. Vladavina Dušana za Srbe, Tomislava za Hrvate, obje stvarne, ali koliko vremenski ograničene. "Tisućljetni san" na koji se pozivaju Slovenci, koji ipak nisu bili svjesni svoje nacije prije 19. stoljeća; stari Iliri za Albance; sporovi oko davnog doseljenja pojedinog naroda na neki teritorij - sve to igra ogromnu ulogu u dokazivanjima kojima se danas koriste. A ipak bi trebalo riješiti sadašnje probleme i potrebe tih naroda, poštivati njihova prava, njihovo dostojanstvo i njihovu kulturu hic et nunc, u njihovoj današnjoj pojavi, koja je sama po sebi dovoljno složena, a ne da se dodatno opterećuju proturječnim povijesnim proračunima.
Prije nego što su postali čisto muslimanski mit, bogumili su bili jugoslavenski mit: južni Slaveni opirali su se utjecajima Bizanta i Rima. Miroslav Krleža pisao je 1950. da se "bogumilski protestantizam pojavio tri stotine godina prije Reformacije u obliku mnogo radikalnijem od same Reformacije" i da su "borba za evanđeosku misao zasnovana na etičkom i društvenom načelu (bogumilsko protucezaropapstvo) /.../ ili danas bitka za socijalizam /.../ znakovi jednog barbarstva koje je anticipiralo temelje zapadnoeuropske civilizacije, a koji su se na Zapadu pojavili tek stoljećima kasnije.
Vrelo: Paul GARDE, "Život i smrt Jugoslavije", str.182-185