Udbaši

Mile STOJIĆ


Po svoj prilici, ovoj natuknici vraćat ćemo se i ubuduće. Najnoviji izdavački poduhvat n'ekakva Bešlića iz Posušja, koji je bio emigrant u SAD-u, sastoji se od četveroknjižja pod naslovom Čuvari Jugoslavije, u kome rečeni autor objavljuje dosje Udbe, tajne jugoslavenske policije u BiH.

Udba (Unutrašnja državna bezbjednost) bila je za Jugoslaviju ono što je bio KGB za Sovjete ili CIA za Amere. Vladimir Zinovjev piše da je KGB po­stao besmislen u trenutku kad je za njega počeo raditi praktično čitav sovjets­ki narod. Naše socijalističke mladosti bile su protkane strahom od Udbe. Bešlićev uradak otkriva tek sitnije ribe u udbaškoj mreži, dok one krupnije - pre­šućuje. Iako je komunizam pao prije više od deset godina, ja i dalje izbjegavam otvorene telefonske razgovore, govorim samo ono najnužnije, a mobitel ni­kada neću kupiti. Užasavam se i od pomisli da od mojih, plitkih i beznačaj­nih naklapanja nepoznat netko s druge strane žice pravi analize o tomu što »misli hrvatska inteligencija«, »subverzivni element«, itd.

Himera Udbe pojavljuje se, poput onog Bulgakovljevog crnog mačka Behemota, u svakom mračnom kutku i neosvijetljenom budžaku našeg obolje­log društva. Ali, o udbašima u nas vlada pogrešan stereotip: da su oni pro­dukt Rankovića i njegove hegemonističke politike. To nije točno već i stoga što je zamjenik i najveći suradnik Rankovićev bio Hrvat, dr. Maks Baće, intelektualac i filozof, što je jedan od najvećih udbaša poslije Rankovića bio Hrvat Franjo Herljević.


Po svoj prilici, tzv. Nervalska skupina, koju je Tuđman postavio za pro­tektore bosanskih Hrvata - Sušak, Vukojević, Rojs, bili su dugogodišnji Ud­bini doušnici. Također zna se da se neki od najaktivnijih udbaša kriju u vrhovi­ma Katoličke crkve.

Osim toga, udbaši zapravo najčešće i nisu politični ljudi. A što je njihov posao špijuniranje i ubijanje, pa, Bože moj, netko i to mora. Njima se ne gle­da jesu li nedjeljom na misi ili petkom na džumi, ne spočitava im se što su bili u Partiji. Oni rade. Oni rade i kad spavaju. Srdačno se pozdrave sa svojom dojučerašnjom žrtvom: »Pa jesam, stari, prisluškivao sam te, takva su vreme­na bila, ali bolje da sam to ja radio nego onaj Marko. Ja sam barem bio objek­tivan, a on ti je mogao štošta i upakovati.«

U svim sistemima i vremenima udbaši žive dobro. »Mi ne znamo za radost, za smijeh. Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu - a udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade krmetine u Vili 'Rebar' ili na terasi hotela 'Esplanada i potom odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju du­hovitosti sa stola na stol: pokazuju urođeni šarm. I udbaški su sinovi zarana očitovali izrazitu talentiranost i odlazili u Pariz, Švicarsku ili na Oxford. I samo krajem ljeta navraćali kućama, navikli na bolje restorane i francuske suknje. S druge strane, sa mnom ni jedna videnija žena iz zagrebačkog 'Ritza', ako imalo držaše do sebe, nije htjela leći. I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno da organizacija nužno pripada udbašima. Njihova odijela uvijek pris­taju, na njihovim godišnjim odmorima nikad ne kiši. Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi rješavaju probleme koji su nas mučili do krvi. Oni su veseli kurvini sinovi.« (Boris Maruna: Udbaši)

Listopad 2012.