Puževa kućica
Josip MLAKIĆ
Iz ranijeg perioda života Ferde Serdara - onoga pred rat — malo se toga da izdvojiti što bi moglo narušiti jednolično sivilo. Slika Ferde u prljavom, plavom radničkom mantilu za pokretnom trakom za montažu bugojanske tvornice pisaćih strojeva »Olympia« — kojom promiču sitni djelići za pisaći stroj, i s koje je on više od dvadeset godina, brzinom i jednoličnošću automata, odvajao mala slova č, ć, d, š i ž — svakako nije dovoljna za takvo što, kao ni onih nekoliko jednoličnih umirovljeničkih godina s ponekom partijom šaha ispred seoske prodavaonice.
Nekoliko godina, koje je krajem šezdesetih proveo u Njemačkoj u nekom selu dugog i kompliciranog naziva, u blizini Kolna, gdje je radio kao armirač u građevinskoj firmi nekog ponijemčenog Slovenca, mogle bi se savršeno uklopiti u ovo daltonističko sivilo da nije jednog jedinog trenutka slabosti: Ferdo je, naime, privučen ovećom gomilom novca na stolu pred njim, odlučio ući u igru, i nešto kasnije izgubio svu dotad stečenu ušteđevinu. Slika klaustrofobične drvene barake bez prozora, u koju se preko noći spremao vredniji alat, a koja je ponekad služila gastarbajterima za kockanje, nije bez stanovitog dramatskog naboja. Iza njih su se, po zidovima barake, kao po kulisama provincijskih kazališta, ispreplitale izdužene sjene njihovih silueta, a teški vonj njihovih tjelesa miješao se sa smradom benzina koji je dopirao od nekoliko motornih pila poredanih u kutu barake. Ovu otužnu sliku možemo pojačati patosom tuđine, moru oko njih što odzvanja jezikom koji se teško uči i gdje poneka, s mukom naučena riječ iskrsne nakratko iz nerazumljive bujice poput krijesnice u noći.
Početkom travnja 1992. godine, po otpočinjanju rata, Ferdo bi do duboko u noć osluškivao detonacije koje su dopirale iz pravca Kupresa, čiji je mukli odjek dugo tutnjio dolinom i u gotovo pravilnom ritmu se smjenjivao sa smirujućim šumom Vrbasa.
Tih dana je kupio na tržnici pet velikih vreća sa zatvaračem po sredini, s bijelim, crvenim i plavim okomitim prugama, iste one što ih je bezbroj puta vidio na televiziji kod izbjeglica, koji se u kolonama približavaju kameri, i što bi ponekad, u trenutku prolaska kolone pored kamere, nakratko ostale u kadru.
U travnju i svibnju te godine Ferdo marljivo prekopava kuću i pažljivo trpa u vreće ono što bi prethodno odabrao. Prvo se pobrinuo za »papire«, trpao ih je sve odreda: našlo se tu mjesta i za požutjelu pohvalu s nekog radničkog natjecanja, potvrdu o uplati posljednje rate za vodovod, isječak iz novina u kojima se nalazila njegova mutna fotografija, koja ga je prikazivala za montažnom trakom, donesena kao prilog tekstu o njihovoj tvornici... Tek zatim je na red došlo ostalo, i tu su se odmah počeli javljati problemi. Vrlo brzo je shvatio da je onih pet vreća premalo. Danima je prerasporedivao sadržaj vreća, odbacivao pojedine stvari, pa ih ponovno vraćao, dugo se dvoumio da li u vreću strpati papirni bijeli cvijet s bratove svadbe za koji je pribadačom bila pričvršćena uska trobojna traka ili i drugu od dvije kravate koliko ih je imao, da li ostaviti ili odbaciti plavi radnički mantil pun mrlja od ulja, dugo i pažljivo prelazio rukama preko natrpanih torbi, tražeći eventualne praznine po njima u koje bi se dalo još ponešto ugurati...
U ljeto te godine počinju jaki topnički napadi na grad i okolicu. Po nekoj tajanstvenoj logici, krhotine granate, pronađene u blizini kuće, od čije je detonacije popucalo nekoliko stakala na njegovoj kući, postaju svojevrsne relikvije čija je vrijednost za kratko vrijeme nadmašila vrijednost makete kolnske katedrale, neukusnog kiča s kraja šezdesetih, jedne od rijetkih Ferdinih uspomena iz Njemačke. Maketa se nalazila na postolju od drvenih ploča spojenih pod pravim kutom, s termometrom smještenim između vitkih gotskih tornjeva.
Koncem srpnja 1993. godine, po otpočinjanju kratkih i krvavih hrvatsko-muslimanskih borbi, Ferdo se s tri vreće u rukama uspio priključiti koloni što se sporo kretala prema planinskim bespućima. Bila je noć i oko njih bi ponekad, poput krijesnica, polijetali put neba svijetleći meci. Već nakon nekoliko prijeđenih kilometara, na prvom odmorištu, umoran i mokar od znoja, prebacio je ono što je u tom trenutku smatrao naj-neophodnijim u jednu vreću, koju je s mukom vukao dalje. One dvije preostale je ostavio skrivene u žbunju. Kako se put penjao, za kolonom je ostajalo sve više odbačenih stvari. Ferdu je taj nered podsjećao na šareni otpad što bi ostajao iza ciganskih čergi kad bi se nakon par tjedana podigli s lugova pored Vrbasa.
Pred zoru tog dana, koji se u Ferdinu svijest zasigurno urezao kao najstrašnija mora, dok je kolona odmarala čekajući posljednji uspon ka Kupresu, on je, naslonjen na bor ispucale kore, išarane kapljicama i curcima od stvrdnute smole, s užasom promatrao kako se plamen zapaljenih kuća pomiče prema njegovu selu.
U rujnu 1993. godine Ferdo je u izbjegličkom centru u Gašincima. Umro je u jesen 1995-, u istim tim Gašincima, brzo i lako, doslovce u snu, pored prozora koji je gledao na krajolik što je ubijao monotonijom svojih nepreglednih tamnih oranica.
Iz te dvije godine progonstva postoje možda dva detalja koja zaslužuju pozornost. Prvi je bizaran i teško objašnjiv: naime, pod Ferdinim krevetom pronađene su dvije pune i zatvorene vreće, iste onakve kakve je pomno pripremao za svoj eventualni bijeg, iz kojih se širio nesnosan smrad. U prvoj, iz koje je više zaudaralo, pronađeno je nekoliko plastičnih vrećica punih izgnjilog sjemenskog krumpira, spletenog u duge blijede klice, i jedan plastični kanistar, dopola napunjen vodom. U drugoj su pronađene nove dječje patike, papirnata vrećica stegnuta elastičnom vrpcom, puna velikih slova č i ć za pisaći stroj, dvije oveće krhotine od granate, vrećica izgnjilih rajčica, nekoliko odjevnih predmeta i više beznačajnih sitnica što ih je Ferdo donio sa sobom iz Bosne.
Drugi detalj je vezan za Ferdine riječi kojima je najčešće razbijao visoki zid šutnje kojim se ogradio za te dvije sumorne godine progonstva. Njegove riječi, »kako nijednom čoviku ne treba dati više od onog što može ponit na leđima«, imale bi u sebi možda i nešto revolucionarno da je izgovoreno sadržavalo u sebi i trunku poze i da ih nije izgovorio starac iz Bosne, koji je pogubio sve realne spone sa životom.