Splavarenje rijekom Bosnom
O splavdžijama (splavarima) na rijeci Bosni do sada je vrlo malo pisano, a i ono što je negdje zabilježno bilo je više usput i u sastavu neke druge teme. Kada se govori o splavdžijama na rijeci Bosni uglavnom se misli na tzv. ekonomsko splavarenje, odnosno ono putem kojeg se iz unutarnjosti Bosne rijekom isporučivala građa do Bosanskog i Slavonskog Šamca, Brčkog, Beograda, Obrenovca... Posebno su veliki izvoznici bile pojedine firme iz Zavidovića, a iz ovog grada i njegove okolice, uglavnom su bile i splavdžije. Splavarenje je bilo izuzetno aktualno u vrijeme slabo razvijene putne mreže i nepostojanja željeznicke pruge normalnog kolosijeka. Izuzetno jeftin transport grade rijekom uvjetovao je u prvo vrijeme i izgradnju pilana upravo na desnim obalama rijeka.
Splavi s kvatitetnim bosanskim drvetom spuštane su niz rijeku za vrijeme podesnih vremenskih prilika. To podrazumjeva prije svega normalan vodostaj rijeke Bosne. Voda ne smije biti ni previše velika, da izlije iz korita, ni prevšse mala, odnosno plitka i uska. U podesno vrijeme splavi su spuštene iz dana u dan.
Znalo je dnevno proći i do pedeset i više splavi s više desetaka kubnih metara četinarskog drveta.
U pravilu na svakom splavu nalazila su se po dva splavdžije. Izmedu splavi ostavljen je razmak od nekoliko stotina metara. Znalo je biti i slučajeva da se splavi sustignu, ako je neka prethodno skrenula s riječne matice. Ovo splavdžije nisu voljele, jer je na taj način dolazilo do velikih problema, posebno što splavi nisu više imale dovoljno prostora za svoj slobodni put i manevar na opasnim dijelovima rijeke. Noću, pa ni pri najvećoj mjesečini, ili po kišovitom i ružnom vremenu, nije se splavarilo. Ako splavdžije noć zatekne na rijeci, bez mogućnosti da stignu zavidna na odredište, zaustavljali su svoje splavi, na pogodnim mjestima u tišaku, vezali za obalu ili neko drvo i čekali svanuće. Najčešće su konačili na splavi, rjeđe u nekoj od mnogobrojnih vodenica, a gotovo nikada u nekoj od obližnjih kuća sela na obali.
Splavi su sastavljene od velikih i dugih, debelih, probranih klada, trupaca, balvana.. . Rjeđe se na njima prevozilo nešto daske, letve i uopće obrađenog drveta. Ne baš tako često, ali ponekad na nekoj većoj splavi s iskusnim i sigumim splavdžijama, znala je biti i mala barka od daske, pa i ognjište s vatrom na kojem se pripremala hrana. Ovo se obično radilo kada je sa splavdzijama putovao i neki činovnik, da li radi posla ili iz čiste znatiželje, razgledanja okoliša, športskih, ribolovnih ili se iz drugih razloga uputio na ovu avanturu, što je bez sumnje bilo spuštanje splavom niz čudljivu i opasnu rijeku. Dosta ovih splava s barakom znalo je produžiti put do dalekog Beograda, pa se u baraki znalo danju i posebno noću dobro odmoriti. Na ovakvim većim splavima, s većim i značajnijim teretom, znalo je biti i po četiri splavdžije, s četiri vesla, po dva na prednjem i zadnjem dijelu splavi.
Ako se neka od splavi na putu, iz bilo kojeg razloga, raspadne, a balvani i ostalo i dalje pluta vodom, sve splavdžije iz te grupe dužne su pomoći pri njihovom skupljanju i ponovnom vezanju. Ne pamti se da se je neki splavdzija utopio, mada su opasnosti na tim putovanjima brojne. Od nevidljivih podvodnih panjeva, sudara sa sprudovima, obalom, ali i vodenicama. Nezgoda je tim manje bilo, jer se na splav nikada nisu stavljala dva početnika. Uvijek je jedan od splavdžija imao veće iskustvo i taj se obično nalazio na prednjem dijelu splava, gdje je upravljao s prednjim veslom i tako izbjegavao brojne opasnosti.
Splavdžija, u pravilu, mora biti mlad, zdrav i jak momak ili čovjek, jer veslo na splavi dugo je nekoliko metara i teško ponekad i do pedeset kilograma. Ovako teškog i odgovomog posla nije se htio svatko prihvatiti, ma koliko mu trebala zarada. Ukupna zarada splavdžije nije bila prevelika, ali je svakako bila osjetno veća od zarada ostalih nadničara. Šteta od raspadnute ili djelomično izgubljene splavi padala je uvijek na firmu, a splavdžija bi za kaznu ostao bez svoje nadnice i sutra možda bez novog posla, bez novog splavarenja.
Da bi netko uopće mogao doći na splav i preuzeti taj posao, morao je imati dobru preporuku od nekoliko starijih i iskusnijih splavdžija i izjavu od onoga koji ga želi prvi puta primiti sa sobom na splav kao početnika. Ponekad je početnik morao, kao treći splavar, besplatno se nekoliko puta spustiti niz rijeku i time steći neophodno iskustvo i sam, ali i drugi, ocijeniti' - je li ili nije za taj posao? Osim toga i predstavnici firmi dobro su se raspitivali o svakom novom covjeku.
Splavdžija-početnik redovno je postavljan na zadnji dio splavi, gdje je upravljao drugim veslom, dok je naprijed bio onaj iskusniji, koga su obično zvali "prednjak". Prednjak je zapovijedao onom na zadnjem dijelu splavi kad treba dugim teškim veslom zaveslati lijevo, kad desno, a kad opet prestati s veslanjem tako da se splav drži sto jače matice na rijeci, da se izbjegnu panjevi, plićaci, okretanja i zastoji.
Zabilježeno je i nekoliko sudara vodenica i splavi, koji su se dešavali obično u vrijeme nizih vodostaja, kada se vodenice, u potrazi za jacom maticom, više isture prema sredini rijeke, kuda moraju proći i splavari. Štete su bile uglavnom sitnije, jer se u pravilu uvijek radilo o bocnim udarima u mali rumbaš, koji je uvijek rađen od jakih i debelih hrastovih dasaka. U naknadi štete (nekoliko polomljenih dasaka) učestvovale su sve splavdžije iz te grupe, odnosno svi oni koji su toga dana splavarili. (Nepisano pravilo ponašanja iz kojeg nitko nije iskakao!)
Splavdžije su splavi najčešće predavale u Bosanskom Šamcu. Samo su rijetki išli dalje niz Savu. (No, po Savi je bilo daleko lakše splavariti. Rijeka je neuporedivo šira, tiša i dublja. Sporija, bez podvodnih panjeva. .. Trebalo je samo paziti pri susretu s lađama.) Nakon okrijepe, sjedali su u već poručena konjska kola, koja su ih odvozila u njihova mjesta. Tako su od rada splavdžije živjele i kiridžije, te dijelom sela uz rijeku, koja su splavdžijama redovno prodavala hranu, rakiju, ponekad brašno, kukuruz, pšenicu... Iz tog vremena i ostala je ona narodna izreka: "gladan 'ko splavdžija"! Bili su to ljudi koji su mnogo i teško radili, lijepo zaradili ali i puno i dobro jeli i ponekad pili. Splavdžije su bile i veliki prijatelji vodeničara na rijeci Bosni. S njima su dijelili doro i zlo, nikad ne zaboravljajući, ni jedni ni drugi, da im Bosna besplatno daje svoju snagu za pokretanje vodenice i kretanje splavi i da im "rijeka hrani djecu"!
Kada se najvise splavarilo?
Prema dostupnim podacima najviše se i najintenzivije splavarilo dvasesetih godina 19. stoljeća i tridesetih godina 20. stoljeća.
Godine 1818. započela je sječa japije (drvene grade), "za Beograd". Ta obilna sječa, koju su organizirale tadašnje turske vlsti a sprovodili seoski knezovi, potrajala je sve do 1824. godine. Sva isječena stabla splavarenjem rijekom Bosnom i dalje Savom, spuštena su u Beograd. U ljeto 1933. godine poduzece "Mitar Simović i sinovi" Obrenovca dobilo je dozvolu za splavarenje četinarskog drveta rijekom Bosnom od Zavidovića do njenog ušća u Savu i dalje rijekom Savom do svoje pilane u Zabrežju. Prema toj dozvoli (koja je data na period od 20 godina) godišnji transport drveta rijekom iznosio je oko 30.000 m3 četinarske oblovine.
Gazdovanje šumama
Nebriga, nemar i svakojako uništavnje šuma, osnovna je karakteristika "gazdovanja šumama" u Bosni i Hercegovini i Bosanskoj Posavini od otomaske vladavine do danas.
Šume u BiH od početka otomanske vladavine, pa sve do 1869. godine bile su podijeljene u dvije kategorije. U Prvu kategoriju su spadale seoske i gradske čume (baltalici) sa pašnjačkim površinama (mere), koji su bili prepušteni na koristenje pučanstvu obližnjih sela i gradova u granicama vlastitih potreba.U drugu kategoriju su bile uključene sve ostale, od naselja udaljene, slobodne (džibul i muhab) šume, koje su bile prepuštene svakome na neograničeno iskorištavanje.
Otomanska uprava nesređene i nagomilane posjedovne prilike, pokušala je riješiti tek 1869. godine poznatim Zakonom o šumama, tzv. Omer-pašinim ili Ševalskim zakonom, ali bez posebnih rezultata u praksi.
Austrougarska uprava (1878 - 1918) riješila je privatne zahtjeve i potraživanja na državnu šumu, izdvojila privatne i vakufske šume, a u Gruntovnom zakonu iz 1884. godine, predvidjela je da razriješi i druge goruće probleme. Ni ona nije uspjela u potpunosti.
Sječa za vrijeme turske vladavine, sječa i izvoz za vrijeme Austrougarske i Kraljevine Jugoslavije, bila je u najvećem broju nekontrolirana i prepuštena samovolji stranih i domaćih poduzeca. Šumarstvo su stalno potresale velike afere, o kojima je godinama pisao ondašnji tisak. Drvo je izvoženo najvećim dijelom preko jadranskih luka, a za vrijeme Kraljevine Jugoslavije dosta i splavarenjem rijekom Drinom, Bosnom i Savom, do pilana koje su uglavnom bile na njihovim desnim obalama.
Pilane u Bosanskoj Posavini izmedu 1918 i 1941. godine
Andrija Puškaš iz Orašja podigao je 1924. godine u Orašju parnu pilanu sa jednim punim gaterom i dva cirkulara, čiji je godišnji kapacitet iznosio oko 2.000 m3 oblovine. Pilana je snabdjevana kupovinom lišćarskog drveta, većinom iz privatnih šuma. Pilana je početkom tridesetih godina stavljena van pogona i nije više postojala.
M. Bičvić izmedu dva rata imao je pilanu u Modriči. Pilana je bila na motomi pogon s jednim gaterom venecijanerom i godišnjim kapacitetom od 560 m3 oblovine. Pilana je oblovinu kupovala u privatnim šumama, a u znatnom dijelu vršila je uslužno rezanje za privatne potrebe ljudi tog kraja.
Selim Kantardžić i Cvjetko Vasić imali su pilane u Brčkom. Vasićeva pilana radila je od 1924. godine. Imala je pilanu na motomi pogon s jednim gaterom venecijanerom i jednim cirkularom. Kapacitet je bio svega oko 200m3. Pilana je radila do početka tridesetih godina dvadesetoga stoljeća.
Pilana Kantardžića radila je u Brčkom kasnih tridesetih godina. Bila je na parni pogon s jednim gaterom i sa dva cirkulara. Godišnji kapacitet bio je oko 5.000 m3. Radilaje sve do 1941.
Poduzeće "Mesić i dr." u Bosanskom Šamcu 1939. godine imalo je pilanu na motomi pogon s godišnjim kapacitetom od oko 5.000 m3 oblovine. Bila je u pogonu do 1941.
Franjo Redlich imao je pilanu u Bosanskom Brodu s godišnjim kapacitetom od oko 1.100 m3. Radila je povremeno zbog problema s nabavom oblovine.
J. Stanić