Neke stvari i ostalo - 9.

STVAR INTELEKTA

 

Gledao sam ljude koji u pedesetim

uče nepravilne njemačke glagole.

U njihovom pogledu vidio sam omču

ali ne mržnju. Prije neku samilost

prema svijetu koji sve zna a ništa ne razumije.

 

Nezrelosti i nedoraslost životu i iskušenjima oko nas. Naša (ljudska) nesavršenost pa ponekad i zloba ispoljiva je svakodnevno. Samo što mi to ne zamjećujemo ili se pravimo da je sve to, reklo bi se, normalno i tako mora biti. Mi takozvani „odrasli“ uvijek nalazimo izlaz u suprotnosti – to drugo je suprotnost. Naše nepoznato biće analizira samo sebe ili moljaka okolo da ga drugi analiziraju. Priskrbljujemo si različite sheme i programe kako bi smo iščeprkali svaku pojedinačnu glupost i vlastitu suprotnost. Kroz osobnu praksu i shvaćanje, kroz kojekakve teze i protuteze uočavajući samo vlastite napore i dokazivanje izvlačimo rješenja boljitka. O tome nek' se zvoni na velika zvona! A sve drugo? To drugo je suprotnost.

 

I onda se pojavio Sigmund Freud sa svojim glavnim stupom psihoanalize na kojem, pak, počiva cijela zgrada i njegova spoznaja da se neki sadržaji svijesti mogu odbacivati ili izbacivati iz svijesti, no oni se, u prikrivenom obliku ponovno pojavljuju kao snovi, govorne omaške, nezgode ili preuveličane osobine nas običnih smrtnika.

─ Dakle, riječ je o potiskivanju.

Vrli znalac kaže:

"Bit potiskivanja je jednostavno u tome da se nešto izbaci iz svijesti i drži podalje od nje."

─ To bi bilo idealno - velim ja. Ali opet, sve je ovisno o veličini (krupnoći) slučaja urezanog u svijest

 

Prisjećam se petogodišnje Katarine, ona je već odrasla žena, kad je nama klincima cijelu nedjelju poslijepodne pričala kako je sanjala nekog malog čarobnjaka, patuljka sa šarenom kapom i klempavim ušima. I na naša pitanja što je to zapravo sanjala o malom čarobnjaku, ona je zbunjeno odgovarala:

- Ne, ništa nisam vidjela, samo sasvim malog čarobnjaka.

Podigla je ruku i stavila kažiprst na palac:

         - Još manji, puno manji.

         - Vidjela je u snu nešto što se ne može vidjeti - u čudu smo mrmoljili.

Katarina je uvidjela da, to nedjeljno poslijepodne, ne može sa nama dijeliti osjećaj ushićenosti iz njenog sna.

         - Ovako nekako malen? – pitali smo.

         - Ne! Puno, puno, manji; manji i od najmanjeg – rekla je.

 

        .................................................................