Neke stvari i ostalo - 9.

I. Studenovich
I. Studenovich

STVAR INTELEKTA

 

Gledao sam ljude koji u pedesetim

uče nepravilne njemačke glagole.

U njihovom pogledu vidio sam omču

ali ne mržnju. Prije neku samilost

prema svijetu koji sve zna a ništa ne razumije.

 

Nezrelosti i nedoraslost životu i iskušenjima oko nas. Naša (ljudska) nesavršenost pa ponekad i zloba ispoljiva je svakodnevno. Samo što mi to ne zamjećujemo ili se pravimo da je sve to, reklo bi se, normalno i tako mora biti. Mi takozvani „odrasli“ uvijek nalazimo izlaz u suprotnosti – to drugo je suprotnost. Naše nepoznato biće analizira samo sebe ili moljaka okolo da ga drugi analiziraju. Priskrbljujemo si različite sheme i programe kako bi smo iščeprkali svaku pojedinačnu glupost i vlastitu suprotnost. Kroz osobnu praksu i shvaćanje, kroz kojekakve teze i protuteze uočavajući samo vlastite napore i dokazivanje izvlačimo rješenja boljitka. O tome nek' se zvoni na velika zvona! A sve drugo? To drugo je suprotnost.

 

I onda se pojavio Sigmund Freud sa svojim glavnim stupom psihoanalize na kojem, pak, počiva cijela zgrada i njegova spoznaja da se neki sadržaji svijesti mogu odbacivati ili izbacivati iz svijesti, no oni se, u prikrivenom obliku ponovno pojavljuju kao snovi, govorne omaške, nezgode ili preuveličane osobine nas običnih smrtnika.

─ Dakle, riječ je o potiskivanju.

Vrli znalac kaže:

"Bit potiskivanja je jednostavno u tome da se nešto izbaci iz svijesti i drži podalje od nje."

─ To bi bilo idealno - velim ja. Ali opet, sve je ovisno o veličini (krupnoći) slučaja urezanog u svijest

 

Prisjećam se petogodišnje Katarine, ona je već odrasla žena, kad je nama klincima cijelu nedjelju poslijepodne pričala kako je sanjala nekog malog čarobnjaka, patuljka sa šarenom kapom i klempavim ušima. I na naša pitanja što je to zapravo sanjala o malom čarobnjaku, ona je zbunjeno odgovarala:

- Ne, ništa nisam vidjela, samo sasvim malog čarobnjaka.

Podigla je ruku i stavila kažiprst na palac:

         - Još manji, puno manji.

         - Vidjela je u snu nešto što se ne može vidjeti - u čudu smo mrmoljili.

Katarina je uvidjela da, to nedjeljno poslijepodne, ne može sa nama dijeliti osjećaj ushićenosti iz njenog sna.

         - Ovako nekako malen? – pitali smo.

         - Ne! Puno, puno, manji; manji i od najmanjeg – rekla je.

 

        .................................................................

Samo Bog zna što mu je tada prolazilo kroz glavu i što ga je onako pokunjenim držalo; strah, ljubav, nedorečenost, bol u leđima...? Možda se bojao usuda a njegov okoliš mu to zataji i ne reče. Zamišljam ga u njegovoj sobi, možda bez svijeće, bez tinte i knjiga... leži na svom krevetu kao u svojoj kneževini. Uljuljkavao se u san. Sanjao je nepreglednu, s makovima crvenim, livadu i razigrane konje divlje. Noć je brzo došla, odnekud, iznenada kao utvara. Nakon nekoliko godina nije sanjao polja nego prašnjavu sobu i sebe kao mirnu životinju u svom brlogu kao neku vrstu mračnog božanstva. I još puno toga što nećemo nikad doznati. Sve je to bilo onog ljeta davne godine kad više nije imao kud, kad je došao do zida.

 

Izašao je na danjsku svjetlost, voštane boje i gojazan potiho je govorio. Nikad više nije vidio cvjetnu livadu i na njoj divlje konje.

I njegova sudbina čini nam se simbolom nečega što upravo počinjemo shvaćati.

Ožujak 2010.