Svoj na svome
„Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
Piše: Ivo KOTORAN grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.”
Tin Ujević
Od svoga postanka; banova, kraljeva, paša, aga, drugova i gospode Bosna je živjela po sistemu: „Grebeš zemlju gdje hodža na guči i čvarak ne cvrči.“ Sve do zadnjega rata i kratkoga tragi-igrokaza u Daytonu Bosna i Hercegovina plovi još uvijek maglovitom, ali srećom mirnom, oceanskom pučinom.
- Dobro je - vele ljudi - samo da ne lupi nevrijeme.
Specifikum spomenutoga igrokaza je omogućavanje stvaranja čistih etničko-vjerskih livada, gradova i sela. Dakle, cjelokupno etno-mutiranje i trvenje (guslarsko-pjesnički), nečega što je pripadalo ovoj državi stoljećima, kao i politički Status Quo, je u glavi pojedinca postalo nešto sasvim normalno i kao takvo bogomdano. Tek pogled iz ptičije perspektive potvrđuje surovost rata i njegovo parafiranje u Daytonu. Na nekadašnjoj tigrovoj koži boje su jednim potezom kista svedene na tri, golim okom, prepoznatljiva dijela.
- Evo ovdje su Čede, tamo su Uje, a eno tamo su Muje.
To je bio samo nastavak, započetog.
- Valja nama opet preko Save - govorili su Posavci, zbunjeni i u prostoru izgubljeni. Navodno ovuda će koridor za veliku Srbiju.
- Neka ga - veli Mate - našoj braći po Kristu.
Svjedoci smo svakojakih pacifista i probisvijeta, europskih bijelih kamiona, punih žena, staraca i djece, (muškarci su zadržavani na informativnom razgovoru), kako su ih vucarali bosanskim i hrvatskim cestama. Svijet je dao veliku materijalnu potporu i nesebično pomogao da nesretni narod ostavi svoje domove.
- Što dalje to bolje, u neke treće svetske zemlje - govorili su nalogodavci.
Svjedoci smo one ljetne žege u Srebrenici i plavih kaciga pod čijim se protektoratom dogodio najgnusniji zločin poslije Drugog svjetskog rata. Žuti od straha momci u plavom su izgledali isto tako jadno i nemoćno kao i na livadi zarobljeni narod. Još veću dozu bjesnila dodavali su političko impotentni likovi tipa Yasushia Akashia koji je uživao pokazivati svoju zlatom prošaranu protezu i homo-oslovljavanje đenerala sa „Mister“. Za razliku od Alije, kojeg je JNA Outsider Jagodinac davne 1992., ščepao na Butmiru i lišio slobode, pa se Alija čudom čudio, a hrvatska sela su već gorjela i bosanski etnos je slutio što ga čeka.
Prema procjeni CIA-e u BiH sada ima oko 3.921.000 stanovnika, što je skoro pola milijuna manje od zadnjeg popisa iz 1991. godine. Najdeblji kraj izvukli su Hrvati koji sa prijeratnih 17, 4 % spadoše na 14% (Milovo lupetanje od 6 % je vjerojatno bilo pod utjecajem prepečenice), Najbrojniji su, sa tendencijom porasta, Muslimani sa oko 48%, i Srbi sa 37%. Svi ovi postotci su danas strpani u etničke torove. Držeći se svetog načela: „svoj na svome“, samo ih je manjina ostala s druge strane ograde koji i jesu u pravom smisku riječi samo manjina, a svaka individua jedna ljudska sudbina i predmet trijumfalnog divljaštva pobjednika.
I sve bi danas bilo u redu da nije tih manjina u vlastitoj zemlji. Samo smetaju dinosaurusima koji su imuni na političku apsurdnost i ljudsku skandaloznost takvoga stanja. Ujedno im služe kao verbalna hrana njihovom entitetskom rikanju od jednih do drugih. A najjača rika čuje iz RS tora.
- Ja ne volim Bosnu, et' kažem ti otvoreno. Ja volim Srbiju i za mene je glavni grad Beograd - u mafijaškom stilu i bojom glasa don Vite Coreleona, reče Milo TV građanstvu ravno u facu.
Čovjek kopa i rukama i nogama da nam pomogne, tj. da dobijemo taj treći entitet, ali teritorijalni integritet RS je svet i neupitan i nitko ne smije da ga spomene a kamoli dirne.
- E, malo morgen, Milo, kako je volio reći tvoj prekodrindski učo. Prohujale su Bosanskom Posavinom horde i vojske Huna i Gota i Avara i avarskih silom saveznika Slavena i još svakaojake bagre do današnjih dana, i porušiše sve. Onaj tko mačem osvoji me može na maču sjediti, pa nećete ni vi.
- Što se tiče teritorijalnosti entitetske Bosanske Posavine - Milo - zaboravi na Dayton i pogledaj Cvetković-Mačekovu. Sve drugo je kupus, i to kiseli.