Razglednica iz Balegovca

Nedjelja poslijepodne, mjeseca srpanja 2008. godine. U Balegovcu sunčano i toplo. Osim laganog vjetrića i pokoje kućne mačke ništa se živo ne miče, kao da je vrijeme stalo. Sjedim u verandi ljetne kuće, moj Stari hrče sve jače i dublje, a majka je negdje u kući... Odoh vidjet' je li Bosna gdje je nekad bila. Kroz Malo Polje do nekadašnjeg kamenog nasipa pa lijevo gdje se nasip završava. Bosna se povukla duboko u desnu stranu, tamo iza Daulija gdje su  djeca čuvali krave i po cijeli božiji dan se kupali u kristalno čistoj vodi.

Sa nasipa su mogli promatrati Daulije (riječni otok) i Prudinu prema Fazaneriji, tako da krave nisu imale mogućnosti odlutati negdje. Dole niže, malo polulijevo je igralište i tu se  svake nedjelje igrao nogomet. Mi smo se smatrali domaćinima tog terena jer smo ga uređivali i obilježavali a golove smo svakog ljeta krali u adačkom topoliku. Te naše montažne golove smo u sumrak nogometnog dana, zbog straha da ih tko ne ukrade, tegljili sa sobom do prvih kuća, Pejakovića i Barukčića. Jednom prilikom sreli smo Antu- Kelinog i njegovog pajdu Mrvelja kako pronose naš trud i muku. Njih dvojica, snažni momci, bili su uvijek spremni za kavgu i tučnjavu. Dakle, mogli smo birati; suprostaviti im se i dobiti batine ili ponovo ići na adačku stranu po nove prečke i stative.? Izabrali smo ovu drugu opciju.

S osmijehom na licu se sjetim mojih Kameraden iz daulijskih dana:

Mirko Brezonjić i njegov brat Mićo, Pejo Pejaković- Nikin i njegov brat Marijan, Mato Barukčić- Barukčija (izvanredan nogometni tehničar), Anto Ivančić- Kleba i njegov brat Pero-Žuna, Mića Barukčić- Amuljin, Pero Pejaković- Terin (golman), Ivo Šiljić- Šiljo (pravi dribler) i Mato Šiljić- Ćavara.

Nedaleko od naše arene bila je seoska skela koja je u ljetnim danima radila punom parom. Kako je rijeka tridesetih godina prošlog stoljeća prešla duboko u lijevu stranu tako je posavsko malo ali lijepo selo Zasavica i zemlja naših Balegovčana ostala sa druge strane u Velikom Polju. Skela je bila jedina veza s Poljem i jedini način da se ljetina doveze kući. A išlo se  u posjet rodbini i na blagoslove u Donje Kladare, Garevac i druga naša katolička mjesta.Opet mi..., momčići, skakanje iz skele, skakanje preko perde pa čak skakanje sa platona natovarenim sijenom. A skeledžije k'o skeledžije, nekad dobri a nekad i nervozni, rastjeraju nas kao piliće i onda nema više skakanja.Najbolji jaro među njima bio je Mijat Jurkić, prvi drugar. Kod njega smo mogli sve, čak smo i skelu vozili...!

Danas je to sve prošlost. Nema više ni skele ni skeledžija a i da ih ima nema Balegovčana da idu po ljetinu u Veliko Polje. Nema više u Daulije tjerati krave na pašu i kupanja u kristalno čistoj vodi. U adačkom topoliku ima na tisuće prečki i stativa ali nema ih tko krasti...! Tužno gledam prema drugoj strani rijeke. Oduvijek je bilo naše ali, su neki ljudi uzeli k sebi pravo i potpisali ono što je već „rešeno“. Da je Šenoa živ opet bi, kao u čast Petru Svačiću, napisao:

„A stranac dođe – roj Hrvata 

Četimice se u boj jata,

Pomagat, koga? Domovinu?

Ne izdat je tuđem sinu!

Al, čuj! oj! grdne li sramote,

Do višnjega Boga čuj grehote,

Gdje propala nam čast, sloboda,

Za mito koju Hrvat proda.

Rugavet strancu, prezren, gažen,

Razmrvit će grobu vrata,

Dogrmit će svijetu: Čuj!

Gle, još nas ima, još Hrvata,

Slobodu našu, svijete, štuj!“

Stojim i gledam a ustvari ništa ne vidim. Nije to ni vrbak kao prije nego korov i šikara. Otprilike krenem prema Iličevića Oraščiku i zaista, nailazim na nekakve nove putiće pa malo šire i utrvenije a smeće i otpad pored puta bode u oči. Probijam se dalje kroz džunglu. Najednom, ispred sebe vidim ogromno zdanje kao u filmovima Indiane Jones. Trebalo mi je vremena da shvatim da to nisu piramide nego velike deponije šljunka, našega balegovačkog. Tko to rovari sa bagerima i pravi buduće korito rijeke , na našu štetu. Opet smo mi krava muzara kao nekad za vrijeme Turske sile, Austrije, Jugoslavije... A smeća sve više i više. Od deponije vodi široki prteni put, znači posao se odvija kao podmazan, odvozi se svakodnenvno a za uzvrat dobijamo smeće i otpad u velikim količinama i to svakojakog; perilice rublja, televizori, usisivači, akomulatori...! Odmah pored puta, zna se koje je friško dovezeno, ubija od smrada. Bacaju ga tu domaći ali ima i turista kojima je to..., eto 'nako, usput....K'o vele ljudi da ne idu prazni, jazuk je.

Širokim putom bježim prema Senića kraju i na Đojića Bajer a onda pravac kući. Hladno pivo mi je malo pomoglo da dođem k sebi.

 pv