Partizanka Smilja Filipović

Poslušala je bez riječi, dok je Ivan postavljao stol za nas troje. Donio je svakomu kajganu i narezani kruh od kukuruznog brašna. Na stolu je, dakle, bila ona prava tvrda bosanska "kukuruza".

Kad je Smilja vidjela to jelo, s nelagodom, smrknuto upita:

-  Pope, Boga ti, zar ti tako jedeš?

-  Dabome! A kako ću drukčije? - pitao sam je tobože začuđeno.

-  Mladiću, dobro poslušaj što će ti sada Smilja reći. Iako si školovan čovek, nedostaje ti iskustvo koje imamo mi stariji. Za pet će godina nestati vere kod naroda i svi ćete popovi ostati bez posla i biti gladni. Preporučujem ti zato da na vreme skineš tu mantiju i nadeš dobru državnu službu. Moći ćeš je dobiti jer si mlad, školovan i sposoban.

Zavedena je Smilja govorila ono što je čula od svojih partijskih voda, a što je najžalosnije, u to je vjerovala. Zbog toga sam joj odgovorio:

-  Vjerujem, Smiljo, da mi želiš pomoći. Starija si od mene i zato poštujem tvoje iskustvo, posebno ono koje si stekla u svom teškom dosadašnjem životu. Ali nemaš iskustvo s vjerom naroda koji svakodnevno obilaziš. To iskustvo još manje imaju tvoji iz Komiteta. Što god veći bio pritisak na narod zbog njegove vjere, to će narodna vjera svoje korijenje dublje puštati, biti čvršća i manje kolebljiva. Narod je kao opruga: što god ga budete više stiskali, on će vas dalje odbaciti od sebe držeći vas svojim neprijteljima.

-  Možda ima nešto istine u tome što si reko. Ali naši komunisti sigurno znaju što rade.

-  Smiljo, ja ne ulazim u politiku tvojih komunista, jer je ne poznajem. Ali tebi i svima njima mogu govoriti o svojoj vjeri i vjeri svog naroda. Nju nitko ne može slomiti niti izbrisati iz naših srdaca. Tvoji nas komunisti mogu pobiti, ali bi time cijelom svijetu priznali svoj poraz. Nema države bez naroda, zato ga treba poštivati, a ne progoniti. Vjera nikome ne čini štetu, pa je zato treba pustiti na miru.

-  Nama tvrde u Komitetu da je opasna i da je opijum naroda. Kome sada treba verovati? - pitala je Smilja ozbiljno.

-  Ne vjeruj ni meni, a niti njima. Razmišljaj malo sama svojom glavom. Ta ti sipametna i iskusna žena. Ljudi se lako zavedu, jer premalo razmišljaju. A upravo ti "učeni" često namjerno lažu i stvaraju zlu krv medu ljudima. Cilj im je iz tuđe nesreće izvući korist. Vjera je pouzdanje u nadnaravnu silu, koju vjernici nazivaju Bogom. Što je u tome za bilo koga opasno? Pravi vjernici nikada nisu započinjali ratove, nego su ih uvijek željeli spriječiti. Velike su ratove započinjali bogataši željni još većeg bogatstva, odnosno ljudi pohlepni, željni vlasti i moći. Takvi su vjeru i vjernike uvijek pokušavali iskoristiti za svoje ciljeve, a kada to nisu uspjeli, proglašavali su vjeru opasnom. Ona, Smiljo, ne samo što nije opasna, nego je korisna svakom čovjeku. On je bez vjere kao živinče koje ima jedini cilj: dobro jesti i odmarati se.

-   Dobro ti to govoriš, moj mladiću, ali tko će te slušati? Iako si mlad i bez većeg životnog iskustva, nisi lud da ne vidiš kako protiv sebe imaš čitavu državu moćnih ljudi koji te preko noći mogu maknuti - rekla mi je Smilja uvjerljivo.

-   Bez obzira na to što kane i što će učiniti s nama, svećenicima i vjernicima, tebi, Smiljo, i svim tvojim komunistima poručujem: "Prava i sveta vjera, usađena u srca ljudi, neće nestati ni za pet, ni za tisuću, a niti za pet milijuna godina. Bit će je sve dok je ijedan čovjek na zemlji. Zato ja neću ostati bez posla i neću ogladnjeti. Dok ja ogladnim, ti ćeš, Smiljo, sa svojim komunistima od gladi već umrijeti. A kad ja od gladi umrem, svi ćete se vi u grubu već raspasti.

-   Pazi, pope, nije li to pretnja? Nisam to očekivala od tebe, kog hvale kao društvena i napredna čoveka.

-   Žao mi je ako se to činilo kao prijetnja. Zbilja nisam tako mislio. Nego, to je životna stvarnost. Ako je vjera dotle na zemlji dok je na njoj ijedan živi čovjek, to znači da je nijedna ljudska politika ne može uništiti. Povijest nam poručuje da se vladari rađaju i umiru, a države nastaju i nestaju. Komunizam je nastao, ali će i nestati kao i sve druge ljudske političke tvorevine. Međutim, vjera nije ljudski, nego Božji izum i zato je neuništiva.

Nakon ovoga, Smilja je ustala, a nas dvojica za njom. Svoj je pištolj spremila na staro mjesto: zataknula ga je desnom rukom s lijeve strane o pojasu. Vidjelo se da to radi lagano, rutinski. Zatim se osmjehnula i svojim "baritonom", kao svečano, rekla:

-   Slušajte vi, momci - pritom je dug pogled zaustavila na Ivanu - negodovala sam zbog ovog vašeg jela, jer ja ipak jedem bolje od popova. Priznajem, ipak mi je bilo lepo s vama. Govorili ste iskreno, bez straha i glume, a to mi se sviđa jer ljudi danas previše lažu. Ipak ne razumem da neko poput vas može izabrati tako bedan život.

-   Drago nam je što ovaj boravak s nama ne smatraš izgubljenim vremenom. I ne zaboravi, Smiljo, Bog ti je dao pamet da se njome služiš, a ne da olako vjeruješ sve što ti tvoji kažu.

Ona se nasmijala i krenula van. Ispratili smo je do dvorišnog izlaza.

- Hvala za kukuruzni hleb i - zdravo, drugovi!
Nakon tih se riječi uputila u Narodni odbor Sopja.

Božo Vukoja, iz knjige „Hrvat žive vatre“,

str. 105-108