Hodati po vrhovima drveća

Luksuzna njemačka limuzina kotrljala se tmurnim uli­cama dok mi je Željko Stojić ukratko rekapitulirao svoju životnu priču. Roditelji su kasnih pedesetih otišli u Vu­kovar (»Nije se u Hercegovini imalo od čega živjeti«), otac se prvo zaposlio u tvornici »Borovo«, potom otvorio vlasti­tu vulkanizersku radionicu. On i sestra rasli su u ravnici (»Nema tuge, pjesniče, kao kad se kiša stušti na Srijem«), gdje su završili škole. Ona je danas liječnica, a on je završio ekonomski fakultet. Nakon fakulteta zaposlio se u tvornici »Vuteks«, a nedugo zatim osnovao privatnu tek­stilnu radionicu.

Početkom rata četnici su opljačkali i zapalili sve nji­hove nekretnine. Otac i djeca su se u posljednji čas izvu­kli, a majka nije htjela izići iz stana. »Gdje ću pustiti sve što smo godinama stjecali!« govorila je kad su je nagova­rali da iziđe. »Uostalom, mene će braniti Srbi, jer ni jednog nikad nisam krivo pogledala!« Nakon nekoliko dana zaklali su je u stanu i njen leš spalili u jednom podrumu.

Popili smo kavu u hotelu Intercontinental. Ja sam bio još ošamućen od sarajevskog pakla, pred očima su mi treperile slike razaranja i ratnog užasa, kao roj poludjelih pčela. Ovdje, oko nas razgovarali su lijepi poslovni ljudi i koketno se smješkale dotjerane mlade žene. »U ovom hotelu sam odsjedao kad sam bio netko i nešto«, rekao sam, »a sad mi je neugodno u njega i ući.« »Ne pretjeruj«, rekao je, »ovo su ovdje sve sami šverceri. Vi pjesnici često mistificirate, a ja ti kažem da je u temelju svega kapital-odnos.« Zatim se fakinski nasmiješio šankerici, a ona je bez riječi donijela dva bourbona za naš stol. »Šovinizam, mržnja, istorija, sve su to floskule za intelektualce i siroti­nju, rekao je, »meni je dugo trebalo da shvatim da je ratprije svega preraspodjela moći. Svi ovi ovdje tipovi, na­stavio je, mole Boga da se rat nikad ne zaustavi, jer samo rat donosi masne zelene, plave novčanice u njihove aktn— tašne i njihova konta. Ove ljude ovdje ne zanima narod niti istorija...« Nakon riječi »istorija« zastade kao da je upao u neku zamku, pa se onda ispravi: »Istorija, historija, povijest. Mi, vukovarski Hrvati ne govorimo najčistiji hr­vatski.« »Isto je s nama, sarajevskim Hrvatima«, umirih ga i dodah nešto u stilu da je jezik osnovni instrument svake ideologijie i da ga ona nastoji uvijek suobraziti svojim potrebama. Nije previše bio zainteresiran za moja stručna objašnjenja, pa je predložio. »Znaš što, dan je lijep, da mi odemo malo izvan grada!«

Ponovno smo sjeli u njegov auto i za nekoliko trenu­taka našli smo se na Zvijezdi, potom krenuli prema Slje­menu. Željko je nastavio svoju priču dok se automobil penjao na obronke zagrebačke planine, čije je zelenilo već bilo nagrizeno zlatnim dahom jeseni. »Tako, našao sam se u Zagrebu bez igdje ičega. Svi poslovni prijatelji ponašali su se prema meni kao prema prosjaku. Onda sam rekao: 'Ti si Stojić i ne smiješ propasti'. Sjetio sam se našeg rođaka Ivana iz Sydneya i poslao sam mu brzojav. Šalji hitno sto hiljada dolara, vraćam za dva mjeseca. Novac je stigao u roku od dvadeset i četiri sata i ja sam ga ponovno uložio u jedino što znam raditi, u tekstilnu proizvodnju. Eto, nakon godinu dana otvorio sam tvornicu u Splitu, sve dugove poravnao i već sad poslujem s dobitkom.«

Rekao sam mu da sam nedavno bio u Australiji i da sam posjetio našeg rođaka. Kad sam došao u Sydney i otvorio telefonski imenik, u njemu sam našao pedeset Stojića. »Bili smo divljač za odstrel«, rekao je, »nema mjesta na zemaljskoj kugli gdje nas nema.« S Ivanom samdugo šetao bulevarima i dokovima te udaljene zemlje, vidio sam njegovu tvornicu namještaja. Potpuno se uk­ljučio u tokove tamošnjeg biznisa, ali je iz našeg mjesta ponio veliku ljubav za konje. Silne novce ulaže u konjske utrke, a i sam je izvrstan jahač.

Zaustavili smo se pred uglednim restoranom. Na ulazu  nas je čekao šef, klanjajući se Željku i pokazujući one znakove službenog gostoprimstva koji dolikuju stalnim i uglednim gostima. Za vrijeme objeda nastavili smo priču o Ivanu, o njegovu sirotom djetinjstvu u sarajevskim in­ternatima i beznadnom bijegu na najudaljeniji kontinent. »Vidiš, mogli bismo ga nazvati«, rekao je Željko, i iz torbe izvadio mali telefonski aparat, ne veći od kutije cigareta. Nakon pritiska na dugme začuo se bunovni glas Ivanove žene s dalekih sidnejskih dokova. »Ivan još spava, ali sad ću ga probuditi.« Sjetio sam se da je sad u Australiji rano jutro, i nakon nekoliko trenutaka začuo se Ivanov baršuna­sti glas. Rekli smo mu da smo se danas prvi put sreli, da smo pričali o njemu, pa da, ako mu se štucalo, znade da smo mi ti koji su ga spominjali. »Zezajte vi nekog drugog u pola šest ujutro«, rekao je ljutito, »ali nećete mene.«

»Piješ li?« pitao me Željko na kraju objeda, ne mi­sleći, naravno, na uobičajenu čašu vina ili piva kojom se završava ručak. »Ne često, rekao sam, ali u zadnje vrijeme sve češće. I kad počnem, ne umijem prestati«. »Pa jasno,« rekao je, »i mislio sam. Kako mogu biti trezvenjaci oni čiji su očevi vjekovima proizvodili najbolja vina.« Zatim je naručio još jednu bocu »žilavke«, čiji nas je medni miris polagano odvlačio u prostore škrtih vinograda koje su zasadili naši očevi, a koje smo mi i naši zauvijek napustili. To je to. Taj miris »žilavke« koji smo u nosnicama osjetili od najranijih dana razlikuje nas od sveg ostalog svijeta: iovdje na Sljemenu, i tamo u Sydneyu i na svim ostalim pustim obalama. »Sve će zemlje uskoro propasti«, kaže Zeljko, kao da je pročitao moju misao, »samo će opstati zemlja hercegovačkih vinara i ratara.«

Moje su misli već lelujale kao plutača na vodi. »Rat je inventura svega, rekao je, zlato pada u mulj, a na površinu isplivaju govna. Nemaš se čega bojati,« dodao je, »žilavi će opstati, a nama i nije neki problem početi od nule. Nula je naše prirodno stanje.« Zatim mi diskretno reče. »Pretpostavljam da si u nezavidnoj situaciji, pa dok se ne snađeš, uzmi da preživiš.« Pružio mi je dvije krupne njemačke banknote i ja sam osjetio nelagodu. Ova njegova gesta ponovno me je vratila u sivu beskućničku stvarnost, koja se smjestila točno između poniženja i stida. Naslutio je moj osjećaj, pa je dodao: »Vratit ćeš kad staneš na svoje noge.«

Naručili smo još jednu butelju, zatim još jednu, pa još jednu. Već je padala večer. »Ne smijem voziti«, rekao je, »ostavit ću ovdje kola do sutra.« Naredio je šefu da naruči taksi. Spuštali smo se strmim padinama zagrebačke gore, gledajući Zagreb koji se prostirao pred nama kao tamni, nepoznati otok. »Vidiš li«, pokazivao sam prstom na zvo­nike katedrale, »vidiš li, svega tridesetak kilometara odavde uništeno je sve što nosi ovaj znak.«

»Svaku noć ja sanjam majku«, rekao mi je, »vidim je kako korača po vrhovima drveća. Kao zove me, ali njen glas dolazi uvijek s druge strane, iza zida, ili iz daljine ravnice. Kaže: Zima je dugo trajala, pa nam je potrgala usjeve. Vidim, na njenom vratu naslikala se trnova gra­na... Trnova grana, pjesniče. Ti si jedini pjesnik među Stojićima, ne dopusti da se ovo zaboravi.«