Ilirski ili Slovinski jezik

Mocna Akvilejska patrijarsija brani ilirsko

pismo, jezik i bogosluzje

 

 

« Patrijarh Akvileje je bila titula koju je nosio Nadbiskup Akvileje, a koji se nekada smatrao drugim najvaznijim celnikom Katolicke crkve u srednjem vijeku. Akvilejska Patrijarhija je bila drzava u sjevernoj Italiji, koja je postojala od 1077 do 1445. Akvilejska Patrijarsija  je bila crkvena upravna jedinica koja je postojala do sluzbenog ukidanja 1752.

 

Ravena je postala prijestolnica Zapadnog rimnskog carstva 402 godine u vrijeme vladavine cara Honorija (Ilira, op. M.V.)... Grad je ostao prijestolnicom Zapadnog Rimskog Carstva sve do pada 476., kada je postao prijestolnicom Odoakara. Iliri su, prema Prokopiju iz Cezareje, branili to podrucje sve do prodora Gota u njihovu domovinu, kad su se, na vijest o upadu Gota u ilirske krajeved, povukli iz Italije da brane svoju napadnutu domovinu » (v. 'Prokopioy Kaisareos', « Rat s Gotima », seconda tetrade, Romae, 1896. &  Google, Ravenski exarhat i Akvilejski patrijarhat).

 

Akvilejska crkva nije slucajno, jos za zivih apostola, utemeljena na podrucju na kojem se sastaju dva jezikoslovno srodna podrucja : ilirskog jezika na jugu i istoku te slovinskog jezika na sjeveru. Slovinski i ilirski jezici su imali isto podrijetlo kao i 'slavonski' (tj. Staromakedonski) jezik i to je ocitovano u sluzbenom stajalistu i Akvilejskih Patrijarha.

 

Iz navedenih citata, vidimo Da je i Akvilejski Patrijarh Barbaro branio

ilirski jezik od liturgije na 'slavonskom' jeziku,  a za to imamo uvjerljiv

dokaz, kako slijedi:

 

" Le Siège apostolique se fit un devoir de la protéger dans les Eglises qui en usaient légitimement au service divin. Ainsi nous trouvons, en 1248, une lettre d'Innocent IV à un évêque de Dalmatie, dans laquelle il répond à la consultation de ce prélat, etl'autorise à se servir de la langue slavonne, avec l'alphabet

hiéronymien...( 1). En 1576, le concile provincial d'Aquilée, tenu par

François Barbaro, Patriarche de cette Église, proposa des mesures

tendantes à restreindre graduellement jusqu'à son extinction l'usage de

la Liturgie en langue slavonne, dans l'Illyrie (2).... Urbain VIII et

Innocent X confirmèrent par leur autorité les éditions du missel et du

bréviaire de saint Pie V, en langue illyrienne, et nous avons vu plus

haut la constitution de Benoît XIV sur cette matière..." **

 

 

 

 

Kako je staromakedonski postao - staroslavenski

 

 

Apostol Pavao i njegovi ucenici, kako stoji u 'Evandjelju' evangelizirali su Makedoniju, Illyricum i Dalmaciju. Tu zasadjeno krscanstvo na domacim jezicima nikad se nije gasilo. No, u povodu provale barbara sa sjevera, na istoku Avaro-Sakaliba (s kojima su se na istocni Balkan doklatarili Vlgari i Serbi, jedini koji su prezivjeli pokolju 'Sklabenoia' god. 691 u Bythiniji na sjevero-zapadu Male Azije, a zbog njihova prelaska na stranu Persijanaca, sto je uvjetovalo gubitak Armenije. Ostali, na tlu Trakije i u opustosenom zaledju Soluna, Bugari i Srbi su – se nagodili s Carigradom i tu bili tolerirani, ali i izvor novih i stalnih pobuna, pokusaja osvajanja zemalja u zaledju Carigrada itd.(v. Julius Norwich : « A Short History of Byzantium »,ed.1988, str. 127.).

 

Zapadno pak u Dioklecijanovoj Panonskoj dijacezi, ostali su Bielohorvati (koji su tu dospjeli u povodu zakonitog ugovra s basileisom Irakleios-om) koji su uspostavili politicku dominaciju nad okupiranim krajevima. Osvajaci su svoje ime dali i zatecenim jezicima, pak je u tim odnosima 'jaci odlucio i svoju odluku nametnuro nejacem', tj. Bugari Makedoncima u stvarima jezika koji je postojao u Makedoniji i opstao u Trakiji nazvana Bugarska.

 

Po razotetim i razdijeljenim ilirskim zemljama nastale su nove drzave u kojima je asimiliran domaci jezik, ali razlicito prozvan iz politickih razloga. U Makedoniji je tako domaci jezik nazvan 'slavonskim', a u Illyricumu i Dalmaciji postojecim ilirskim, a kasnije pod politickim nazivom - horvatski. N.B. U petnaestom stoljecu, u tzv. 'Kijevskoj skoli' ilirsko pismo 'ilirica' nazvano je 'cirilica' i tu proglaseno – pismom koje je toboze izmislio Konstantin Filozof iz Soluna, odnosno Sveti Ciril. Kao da su Iliri pali sa zadnje zasadjene tresnje, pa je dosao Cirilo da im pomogne da se pridignu...

 

Autenticnost i izvornost kako ilirskog tako i makedonskoj jezika dokazao sam svojom komparativnom studijom o postojanju oko 2.300 ilirskih rijeci u starogrckom jeziku. Na to me je potakao bugarski jezikoslovac i helenist Vladimir Georgiev (*1908 – +1986).

 

Ni pismo ni jezici ilirskih zemalja se nisu mijenjali. Vjerski obredi su se i dalje odvijali kao i prije upada barbara, samo sto je makedonski obiljezio pravoslavlje, a ilirski je ostao u vjeri na svojim prostorima na kojima se je pravoslavlje pocelo, zbog politickih trzavica, siriti i tako izazivati sukob izmedju popova glagoljasa i popova iliraca, sa zapadne strane, te krscanstva istocnog obreda na staro-makedonskom jeziku nazvanom 'slavonski'.

 

N.B. Ovdje se ne radi o nekoj velikoj razlici izmedju ilirskih jezika: slovinskog, ilirskog i slavonskog (makedonskog) nego li o razlici u vjerskim

nacelima i teoloskim orjentacijama, posebno nakon Heraklijeva uvodjenja

helenskog 'koine' i u vjerske i u svjetovne potrebe. Heraklijeva

sklonost 'monophysismu', a sto je osudio papa Ivan IV (Ilir rodom iz Solina),

bio je pocetak do dana danasnjega raskola izmedju Svete Stolice i

Istocne Patrijarsije. I opasnih i danas postojecih trzavica izmedju zemalja koje opsluzuju podijeljenu krscansku vjersku tradiciju i obrede. Te trzavice su proizvele i teske i krvave ratove u zadnjih tisucu godina.

 

Heraklije je bio, navodno, podrijetlom Armenac, neofit, a intimno i dalje poganin). Uostalom, na smrtnoj postelji, proklet i ekskomuniciran, Heraklije je priznao, dusevnoj pomutnji, da on nikad nije intimno bio krscanin (v. n.d. Julius Norwich 'A Shorst history of Byzantium',str.119. ).

 

Ovdje se treba podsjetiti i uzeti u obzir da su Iliri (Dioklecijan) nakon pobjede nad persijskim svekraljem Narsesom, oslobodili Armeniju od stoljetne dominacije Persijanaca pa i u Armeniju nakon toga uveli krscanstvo (preko armenskog kralja Tiridata), te Mirom u Nisibisu (295) osigurali dominaciju ilirskih Tetrarha i u ime Rima, preko Nikomedije, Armence uveli u svoje strateske planove.

 

Uloga Armenaca jacala je u Carigradu sve dok Heraklije nije podvrgao vlasti Carigrada sjeverni dio Afrike, a osobito i kljucnog Egipta u opskrbi vojske zitnicama. Nakon toga dolazi do fatalnog udara Heraklija na glavni grad Persije – Ktezifon u Mesopotamiji, koji je donio Persijancima katastrofalni poraz i ustuk pred razularenom vojskom na celu koje je bio Heraklije, Armenac iz Kapadokie.

 

No Heraklije je bio vjeroloman u svakom pogledu, a njegovo toliko naglasavano krscanstvo je unosenjem 'monofisisma' nacinilo raskol izmedju Pravoslavlja i Katolicanstva koje ni do danas nije zaravnano. U tu pukotinu uracunata je i liturgija istocnog obreda i na grckom i na staromakedonskom jeziku i u to ime se strateskom igrom izmedju Istocnog i Zapadnog Rimskog carstva sirila prema zapadu potiskujuci katolicku liturgiju na ilirskom jeziku, koja se je najdulje zadrzala u ilirskoj Bosni. Heraklijev monofisisam je bio u biti pocetni udarac raskola i u tijelu Istocne i Zapadne crkve, iz cega je nastao kaos raznih sekti i hereza, a sto je posluzilo jednima da vode ratove protiv drugih. Nekad u ime Svete stolice (sa strane Madzara), a nekad protiv Svete stolice (sa strane Srbijanaca), a sve protiv mucenicke Banovine Bosne.

 

A ta cinjenica je Makedoncima vratila vjeru u sebe i pomogla im da se afirmiraju na vlasti u Konstantinopolisu i tu osnuju Makedonsku dinastiju sve do velikog Krscanskog raskola, do 1054.

 

Takve sukobe su morale rjesavati pape u prvih pet stoljeca drugog milenija. Makedonski je ostao na snazi u pravoslavlju i do danas. Sirenje vjere na staromakedonskom pokrilo je jos i Bugarsku, Srbiju i stoga je staromakedonski crkveni jezik nazvan – 'zajednickim nazivnikom' - staroslavenski, premda taj jezik nema veze sa avarskim saveznicima Sakalib, prozvani znatno kasnije 'Slaveni', su posluzili kao izgovor za unistenje makedonskog povijesnog, kulturnog i politickog identiteta. U stvarima vjere, gdje istina moze biti jedini razlog za sporazumijevanje, ovaj trik sa 'slavenima' proizisao je iz puke pucke analogije, podsjeca na neslanu sprdnju siledzija s nejacima.

 

Makedonija nije imala dovoljnu autonomiju da povede racuna o sebi i svojoj proslosti, sve dok nije, 1991. izborila nezavisnost putem samoodrdjenja, kad su se raspirile svadje, kako s Bugarima i Srbima, tako i s Gricima. N.B. O pitanju 'staromakedonskog jezika' prvi se je usudio pisati bosanski povjesnicar Ivan Pudic u Sarajevu (v.ANUBIH - « Annuaire » - tom IV, Centre d'études balkaniques, livre 2 ; Prilog : Ivan Pudic 'La langue macédonienne', str.5).

 

Srbi su do konca osamnaestog stoljeca svoj jezik nazivali 'slaveno-serbski', a nakon toga pak 'rusko-srpski', da bi to u drugoj polovici devetnaestog stoljeca postao srpsko-hrvatski, a ustvari – neoilirski - bosanski jezik koji ni Bugari ni Serbi sasvim sigurno nisu donijeli iz Azije, odakle su dogrljali s Avarima u vrijeme 'basileis Iraklios-a..

 

 

 

Razlaz Ilira na jug i u Malu Aziju

od polovice drugog milenija prije Krista                    

 

Podsjetimo se : U pravcu jug-jugo-istok, silaskom niz dolinu Vardara, odvajala su se ilirska plemena Ilei, Pamfili i Dorani. Mocno pleme Dorana se je najprije smjestilo, kao u nekom 'akumulacijskom jezeru', u donjem toku Vardara, a zatim se je nastavilo 'razlijevati' prema jugu, na Peloponez i na Kretu.

 

U podrucju Vardara formirali su kraljevinu Makedoniju (izmedju rijeka Strume i Haliakmona), kao raskrizje ilirskog seljenja prema Aziji. Dorani, koji su ostali u dolini Vardara, nazvani su svoju novu domovinu Makedonia (sto na medskom jeziku znaci make-donia = medju.rijecje) i tu su ostali dobrim dijelom i do danas.

 

N.B. Dokazano je, prijevodom Zarathustrinih 'Gatha' s medskog jezika na jezik Bosne, da su medski i ilirski jezici vrlo srodni i da sigurno imaju zajednicko podrijetlo.  Dakle, ilirski raseljenici sobom su ponijeli i svoj jezik ilirskog podrijetla. Sto su isli juznije (Dorani), pa i uzduz zapadne obale Male Azije – (Ilei i Pamfili) vise su asimilirali rijeci tamo zaticanog pucanstva. U starogrckom jeziku smo identificirali niz zajednickih rijeci u medskom, ilirskom i helenskom jeziku.

 

Ilirske rijeci i danas se mogu uociti u grckom a i u bosanskom jeziku. U knjizi

'Panonija' nalazi se oko 2.300 istokorjenih i istoznacnih rijeci, vrlo slicnih i po izgovoru. Jezik Dorana je u Makedoniji bio jezik na kojem su Makedonci, u vrijeme djelovanja krscanskih apostola, slavili svoje bogosluzje. U tom, staromakedonskom jeziku, ima mnostvo arhaizama kakve ne nalazimo u ilirskom jeziku toga doba ( u tzv. hrvatskoj redakciji), a i alfabet staromakedonskog jezika je znatno dulji od ilirskog alfabeta.

 

U Iliriji su krscanstvo razvijali na sjeveru popovi glagoljasi(na glagoljici), na jugu popovi ilirci (na ilirici). Obred na staromakedonskom, nazvan kasnije 'staroslavenski ' bio je razlicit od obreda na ilirskom, ne toliko radi jezika, nego radi sklonosti 'monophysismu' Istocne Crkve, koji nije posve nestao od basileiosa Heraklija do danasnjih dana.

 

Podsjetimo se da je Aleksandar Makedonski (oko 335. pr. Kr) osvojio svu Trakiju do Dunava, nakon cega je, prema Strabonu, supotpisao s Ilirima (koje Grk nazva 'Kelti s Jadrana') – Ugovor o nenapadanju, s konotacijom saveznistva u oci Aleksandrovog pohoda na Persijsko svekraljevstvo (v. Strabonos « Geographikon evdomon », t. VII, 5,1o). N.B. Strabon skoro svo pucanstvbo duz ijeke Save naziva raznim imenima, a zajednicki im je naziv – Kelti ili Gali.

 

Ziveci, od tada, pod suverenitetom Makedonaca, Trakija je imala, kao sluzbeni jezik, jezik makedonskih osvajaca. Tako je, u trajanju od preko dva stoljeca makedonske dominacije tracki jezik ustuknuo pred sve uplivnijim staromakedonskim jezikom zajednickog davnog ilirskog podrijetla. A to objasnjava i cinjenicu da je Byzantium ustupio naziv Konstantinopolisu, a i kako u tom krizistu civilizacija Tracani nisu vise igrali ulogu koju su igrali u davnini (kao u epopeji 'Ilijade'), osim u u vrijeme kratkotrajne 'Tracke dinastije' u Carigradu (od 401 do 430), u vjeme kad su na stolici basileiosa bili: Leon I., Leon II., Zenon. Kao i uzurpatori Basiliscos, Anastas I i Longin.

 

Uostalom, da su Makedonci i te kako bili svijesni svoje snage i u toku slabljenja Istocnog carstva, dokazuje izlazak na scenu u Carigradu – Makedonske dinastije u trajanju od oko dvjesta godina (867 – 1056).

 

 

Slabljenje ilirske vlasti u ostatku

Istocnog carstva

u toku prodora barbara prema Carigradu

 

Upadom Bugara u Trakiju pod kanom Asparuhom, polovicom sedmog stoljeca, novi dominator Trakije i Makedonije je svojoj drzavi dao svoje plemensko ime Vlgaria/Blgaria, ali je njegovih oko 50.000 vojnika u novoj zemlji pozenjeno a djeca su im ucila materinski jezik i od toga je umjesto dotadasnjeg naziva Tracani, nastao novi politicki naziv za narod – Bugari - koji je smatrao Makedoniju, zbog uzurpiranog i zajednickog jezika dijelom svoje drzave a sve to govoreci – jezik Makedonaca. Medjutim, kad je, nakon Junstinijana i dolaskom na vlast uzurpatora Heraklija (god.610), koji nije bio Ilir i to nakon stravicnog ponizavanja i masakra zakonitog i zadnjeg Imperatora u Carigradu, Fokas-a (neki povjesnicari tvrde da je bio Armenac iz Kapadokije, vjerojatno potomak iranske dinastije Arsacida), sto mozda objasnjava cinjenicu da je odbacio u Carigradu sve sto je bilo podrijetlom iz Rimske Imperije, a za sebe je uzeo naslov 'basileios', titula koju su stari Grci davali – iranskim nadkraljevima). Herodot u svojim 'Logoi-ma', navodi tu kao Megabaz, a i kao njev izvorni medski naziv - Artaban...

 

U Carigradu je tada una svim podrucjima sluzbene politike zavedena tzv. 'Bizantinska politika' protivna Rimu, latinskom jeziku pa i katolickoj vjeri,

 

Makedonija je, poput otoka ostala opkoljena tu doseljenim barbarima koji su makedonski jezik u posebnoj izvornoj liturgiji nastojali nametnuti okolnim narodima iz politickih razloga, koje je svojim politickim autoritetom stitio – Carigrad, dok su se gradjani Carigrada i dalje nazivali Romanioi. Stoga je i nastao naziv Byzantium i bizantinizam, premda je Istocni dio Imperije i dalje nosio sluzbeni rimski naziv, a tamosnje pak stanovnistvo (kako u plemenitom ilirskom Fanaru (na istocnom rubu Carigrada, uz more), tako i u mjesovitom vojnom dijelu Carigrada oko palace Blahern i uz sjevernu obrambenu zidinu, nastao zametak novog, poliglotskog stanovnistva vojne kaste, koja je jacala kosmopolitski znacaj Carigrada.

 

Tako je u vrijeme dolaska na vlast Heraklija nastala tendencija sirenja 'krscanstva istocnog obreda' na makednoskom, odnosno kasnije nazvanom 'staroslavenskom jeziku'. Taj jezik pod isprikom krscanstva iza kojeg je stajao Patrijarh istocne crkve, nadirao sve vise na Zapad, da je i sam Ahilejski Patrijarh uza sve svoje rezerve prema Papi, trazio od Svete stolice da zastiti ilirsko liturgijsko podrucje od prodora 'slavonske' liturgije (istocnog obreda).

 

Tako je doslo da su, Ilirsku liturgiju stitile pape u Rimu, da bi ga, na Tridentskom koncilu proglasili jednim od sakralnih jezika Katolicke crkve. Ilirski jezik je tek u srednjem vijeku nazvan politickim nazivom – hrvatski, a na podrucjima slovinskog govornog podrucja nastali su, malo po malo, slovenski, slovacki,ceski, moravski, a mozda luzicki, i drugi govori tog sjevernog ilirofonog podrucja.

 

 

 

Vaznost puckog govora u krscanstvu

 

NOTA: Krscanstvo je bilo od svog pocetka - vjera puka. Apostoli su bili

obicni ljudi 'mens sana in corpore sano'. Stoga je i sirenje krscanske

vjere bilo najprije ucenje malog neiskvarenog covjeka, jer je i

politicka i vjerska elita zazirala od 'prostaka'. I Sveti Jerolim je

preveo Sveto pismo na - pucki latinski jezik (Vulgata). Nesto slicno

dogadjalo se je i na podrucju Istocnog carstva. U Carigradu je do

Heraklija sluzbeni jezik bio latinski, a Heraklije je umjesto

dotadasnjeg latinskog uveo - grcki.

 

No, obicni puk je u krscanskoj doktrini prepoznao sebe i prihvacao ga kao vjeru u kojoj je zasticen od nasrtljivih pripadnika stabiliziranih kasta u poganstvu. Zato je i u Makedoniji krscanstvo najprije bila vjera malih ljudi i to u

unutrasnjosti zemlje, vjerojatno od pocetka oko Ohridskog i Prespanskog

jezera.

 

Nesto slicno je bilo i u Iliriji - pogledamo li anticku kartu

rasporeda krscanskih sredisnjica - uocit cemo da su daleko najgusce bile

duz jadranske obale, uzduz Neretve i u sredistu Bosne. U ilirskim krajevima sluzba Bozija je bila stvar savjesti u kojoj osoba putem intuicije dozivljava 'neposrednu spoznaju' – po Logici Stvaranja. No, cisto laicku, administrativnu i pravnu tradiciju najbolje je zadrzalo i do nasih vremena ocuvalo – pucanstvo Poljica i otoka Braca, Hvara, gdje su djelovali 'popovi ilirci' itd.

 

 

II.

 

NAS JEZIK – ILIRSKI ODNOSNO SLOVINSKI

 

 

U svojoj monografiji 'Pregled povijest hrvatskoga naroda',Dr Ferdo Sisic

izricito tvrdi : «Buduci da je nadoslih Hrvata bilo malo – samo

gospodujuci sloj – izvrsio se i ovdje u historiji opcepoznati proces da

su zapovijedajuci dosljaci poprimili jezik svojih podanika, a ovi ime

dosljaka ». I mi se pitamo : kojim jezikom je govorilo pucanstvo

jadransko-podunavskih pokrajina koje su Bielohorvati oslobodili od

barbara Avara i Sakaliba, i kako to da u Hrvatskoj – poput u Madzarskoj

– dosljaci nisu sjedilackom pucanstvu nametnuli svoj jezik okupatora ?

 

Podsjetimo se one vrlo poucne tvrdnje Plinija Starijeg (u III.tomu njegove 'Historia-e naturalis', da se je primitivna Italija sastojala od nekih dvanaestak raznih populacija koje su govorile svojim izvornim jezikom, a sto se tice pokrajine Latio, tu ( na malom teritoriju izmedju Tibra i Circei) Plinije navodi substrat i superstrat slijedecih popilacija : Urodjenici, Pelasgi, Arkadi, Siculi, Aurunci, Rutuli, a onkraj  Circea – Volci, Osci, Ausoni,  a onda tek dolaze Latii... » (v. Pl. Secundus : 'Hist. Naturalis, III, IX.). Svima su se nametnuli bezobzirni osvajaci pasnjaka za svoja stada – Latini. Svi su prethodnici govorili svojim jezikom, ali su svi morali nauciti latinski, kao jezik nametnutog dominatora. Kao i niz naroda diljem Rimske imperije nakon toga. Od Caesara pa na dalje, rimski diktatori su palili knjizni fond pokorenih naroda, i namecali svoj jezik i svoj pravni sustav po kojemu je bilo nasnazo pravilo : 'Roma locuta – causa finita' (o ritualnom paljenju etruscanskih knjiga pisali su Tit Livije i Suetonius). No, mnogi obezliceni narodi, nakon Dioklecijanovih reformi, naucili su se i – vratili se svojim korjenima (v takodjer. Leon Homo : »L'Italie primitive', izd. A.Michel, Paris, 1953).

 

Slicno je i s velikom jezikoslovnom zajednicom ilirskih jezika (o kojima je emfaticki pisala i 'Velika Sovjetska Enciklopedija'). No, pragmaticni Dorani, kad su se stabilizirali na juznim krajevima Balkana, za svoje trgovacke potrebe, slozili su na podlzi fenicanskog alfabeta svoje – dorsko pismo na dijalektu koji je kasnije nazivan 'ellen', a u vrijeme Augusta pak 'grecus'. Ustvari – taj najrazvijeniji i najpragmaticniji ilirski idiomatis bio je i koine na kojem su se sporazumijevali svi pripadnici ilirske zajednice, prilagodjavajuci dorsko pismo drugim jezikoslovnim specificnostima, u prvom redu na Jadranu, a prema Caesaru (v. 'De bello gallico') i kod uceinijih ljudi u Galiji Transalpini.

 

(Nesto slicno imamo u nastanku modernih jezika : talijanskog, spanjolskog, francuskog, njemackog, ruskog itd jezika : Jezik dominirajuceg pucanstva oko glavnog politickog centra, se je afirmirao i politickim normama nametnuo ostalima kao – zajednicko komunikaciono jezicno sredstvo – Bugari su usvojili makedonski jezik a kasnije sve cinili da zanijecu Makedoncima pravo da svoj jezik nazivaju – makedonski jezik. Slicno je i u odnosu Srba i Bosne : Srbijanci su preuzeli od Rasana bosanski jezik i pismo, nazvali ga 'srpski jezik' a onda sve cinili da Bosancima zabrane da taj svoj izvorni jezik nazivaju – bosanski jezik, kao je posluzio kao podloga za nastanak i razvoj – hrvatskog knjizevnog jezika. Pokusaji nasilne asimilacije i otpor tim napasnim pokusajima znali su prouzrociti teska krvoprolica, osobito na Balkanu u toku dvadesetog stoljeca. Rehabilitacijom povijesne istine u duhu medjunarodnog prava jedina je ispravna metoda poravnanja tih proturjecnosti i odrzanja mira medju narodima uopce).

 

Tako je bilo i s ilirskim, te staromakeonskim i slovinskim govorima kojima su politicki manipulatori dali ona svojstva koja izvorno ne odgovaraju znanstvenom uvidu, ali se i dalje odrzavaju – silom i pritiscima na 'dobre sluge i zle godpodare' koji ocito ne uzimaju u obzir nezastarivu istinu, da se izmisljotina i krivotvorina nikada zauvijek nisu uspjele nametnuti istini. Nigdje.

 

No, tek sad su se stekli uvjeti da se rasvijetli odnos izmedju 'ilirskog' i 'slovinskog' jezika, o kojima su, od Bartola Kasica, do Jakova Mikalje' i Joakima Stulli sastavljani ozbiljni prirucnici, gramatike, pravopisi i rjecnici. Svi ti autori su prihvatili specificne odlike 'slovinskog' na sjeveru, i 'ilirskog' na jugu, ali nitko to nije poistovijetio niti doveo u vezu s nekim 'staroslavonskim' jezikom koju zapravo nije nikad ni postojao, pogotovu ne na podrucju na kojem je od dolaska Dorana ustaljen makedonski jezik, srodan ilirskom, pa i slovinskom jeziku.

 

 

 

 

STA JE O NASIM KRAJEVIMA

UOCLJIVO KOD ANTICKIH PISACA ?

 

 

I danas kao i u proslosti, bez sumnje, pripadnici naseg soja

upotrebljavali su nazive : nasa zemlja, nas narod, nas jezik, nasa

proslost itd. Taj odnos prema onome sto jesmo i gdje se odvija nas zivot

ukazuje u prvom redu na to da se radi o sjedilackom narodu. Razne nazive

u toku povijesti upotrebljavali su stranci da nas time oznace – u odnosu

na sebe. Tu mozemo navesti prvenstveno nazive : Pelazgi, Iliri, Liburni,

Panoni, Dalmani itd.

 

Ostaje potreba da podrobno odgovorimo na pitanja : kako se tocno mogu

definirati pojmovi koje mi stavljamo pod naziv « nase » ? Koji je

povijesno i jezikoslovno tocan naziv za : nas urodjenicki soj, nasu

zemlju, nas narod, nas jezik i ukupnu nasu povijest ?

 

Herodot nista nije izmislio (premda je sve vido na svoj nacin), i kod

njega vidimo da su se domorodci po nasim sirinama nazivali Illyri od

Epira do Veneta, da su Veneti bili Iliri, podrijetlom doseljenici iz

Medije (H. 'L', V, 9,10). On je bio uporan u svojoj tvrdnji da su svi

oni koji zive, u njegovo vrijeme izmedju Dunava i sjevernog Jadrana bili

– doseljenici iz Medije i da su zivjeli i odrzavali svoje izvorne

obicaje, pa i nosnju, kako su to cinili u Mediji, a nekad su se nazivali

Arijci.

 

Plinije Stariji je zapisao u svojoj 'Historia Naturalis' da od Alpa na

istok do Dunava, pa na jug do Jadrana zive Iliri i da se njihova zemlja

naziva Pannonia. Da bi bio uvjerljiv naveo je i to da se 'od rijeke Rase

u Istri do rijeke Drine Ilirija duga oko 800.000 koraka, tj 480km

(III.29). Pa kako su stanovnici oko zaljeva na sjeveru Jadrana bili

doseljenici iz Medije, odnosno Iliri, onda to vrijedi ne samo za Venete

nego i za Histre (Istrane).

 

Strabon je najpodrobnije opisao geografska podrucja na kojima su zivjela

ilirska plemena, posebno uzduz ilirske obale Jadrana, do koje stranci nisu mogli doci jer im domace vlasti to nisu dopustale. Strabon je za podrucje danasnje Bosne ustvrdio da se je u to vrijeme nazivala Pannonia

(strictu senso) a zajednicu plemena na tom podrucju nazvao je Pannonii. N.B. Medju prvim vjerskim poglavarima u Aquilei, nalazimo i jednog Panonca – Hilarius Pannoniensis – prvi poznati biskup Akvilejske crkve (276-285.g.). Cini se da je postojala i neka tradicija u sudjelovanju Akvilejske i Bosanske crkve jer, i Sveti Jwrolim je boravio neko vrijeme u Akvileji.

 

 

Pojava populacije Savii ili Savensi :

 

U povodu odluke Kosmokratora Dioklecijana da reformira Imperiju

pravednom emancipacijom njezinih sastavnica koje su do tada bile

dijelovi strogo centralizirane Rimske Imperije, on je od ilirskih

krajeva nacinio zajednicu regija u Dijacezi Dalmacija i Panonije.

Dalmacija je dopirala do Posavine, a nad tom razlucnicom nalazio se je

Noricum, Pannonia Savia te Panonia Valeria (Prima i Secunda).

 

Po pokrajini Pannonia Savia tamosnji stanovnici su nazvani Savii ili

Savensi. Taj naziv je najvjerojatnije ostao i do danas kao posebnan

naziv za pokrajinu Slavonija, u funkciji naziva rijeke Save (Posavina).

No kako se danasnja Slavonija stere sve do Srijema, njezina ukupna

proteznost ne objasnjava se nazivom pucanstva iz samo Dioklecijanove

Pannoniae Saviae.

 

Latinski anticki pisci Sextus Rufus (Brev.7)navodi naziv Savus uz oznaku

da se tu radi o 'rijeci u Panoniji'. U vezi s time stoji i naziv

Savensis za tamosnje pucanstvo. Naprotiv, nazivom Sclavini, Got Jordanes

oznacava (u svojoj knjizi 'De Rebus Geticis) - 'narod u susjedstvu

Bugara'. Ocito je da Savensi nisu ista populacija kao i Sclavini. No, uz

te nazive kod Plinija Starijeg jos imamo i naziv Solvensis (P.S. 'HN',

3.,136) kao « grad u Noricumu ».

 

Tako dobivamo tri slicna ali posve razlicita naziva : Solvensis

(Noricum),Savensis (Panonia Savia) i Sclavini (bugarski susjedi).

 

Moze nam biti od nemale pomoci u orjentaciji, sto se tice naziva

Solvensis i naziv pokrajine Vindelicia (kod Sextusa Rufusa – 8), a i na

kamenom zapisu Orel 488 : « kraj koji se nalazi izmedju Alpi i Dunava ».

 

Moglo bi se disertirati o tome da je Vindelicia isto sto i kasnije

pokrajina Solvense, ali za to nemamo drugih dokaza osim – identicnosti

prostora na kojemu se je nalazila pokrajina poznata pod nazivima –

Vindelicia a kasnije i Colonia Solvensis ili Solvense oppidum. Taj kraj

je nazvan po utvrdjenom gradu Solva, gdje su Latini dozidali prosiren

castrum. Smatra se da je Solva bila u Koruskoj na mjestu gdje se danas

nalazi mjesto Solfedt, gdje jos nije zavrsen rad na iskapanju pozamasnih

ostataka antickog naselja. N.B. Danas se ta pokrajina na ustrijskoj

strani naziva Windisch, a na slovenskom Koruska. Vrlo indikativna

cinjenica koja ima duboko povijesno korjenje.

 

Podrijetlom Got iz zakarpatskih krajeva, a kasnije biskup u Bologni,

Jordanes, ostavio nam je svoju knjigu pod naslovom 'De rebus Geticis',

gdje za Sclavense kaze da su se nekada nazivali VENEDI.

 

Kako shvatiti srodnost naziva 'solvense' i 'Venedi' ?

 

U svojoj knjizi 'Rasprave i prilozi' (Rim, 1963) Dr Dominik Mandic

polemizira s Drom Ferdom Sisicem u vezi s pitanjem identificiranja

naroda Vindi : « Karloman je ... bio zaokupljen u borbama s Vindima »

(na latinskom Winidos, op. M.V.). Pa Dr Mandic nastavlja : « Ovi 'Vindi'

ne mogu biti Cesi ni Moravci, jer je tada mir vladao izmedju njih i

njemackih Franaka ; niti dalmatinski Hrvati, jer njih zapadni izvori

nikad ne zovu Vindima. Moze se raditi samo o panonskim Hrvatima, koji su

875 stresli sa sebe franacki jaram, ubivsi franackog kneza Kocila...

»(str.128).

 

Ostaje, naravno, otvoreno pitanje moze li se naziv Vindi (Venedi, Windes

te Windisch) uzurpirati u totum povijesti samo jednog naroda na tim

prostorima ? Stoji li mogucnost da se uzmu u obzir i podatci s podrucja

jezikoslovlja i ne samo u odnosu medju jezicima naseg vremena ?

 

Znameniti ukrajinski redovnik NESTOR ostavio nam je svoje (jos uvijek

nedovoljno shvaceno?) djelo : « Povest' vremennyh let', gsdje navodi

vrlo znacajne podatke iz onog, svoga vremena :

 

« Po mnozeh ze vremjaneh seli sut Slovene po Dunaevi, gde est nynew

Ugorska zemlia i Bogarska... Volnom bo nasedsem na Sloveni na

dunajskija, i sedsem' v nih i nasiljajostem' im' Sloveni ze ovi presadse

sedose na Visle i pozvasasja Ljahove...' (P.v.l. I).

 

Zatim Nestor Nastavlja : « V' leto 6406 (898, op. M.V.), idosa Ugri mimo

Kiev' gorju... ustremisasja ceres' gory velikaja jaze prozvase gory

Ugor'skaia, i pocasa voevati na zivustaju tu Volohi i Sloveni. Sedjhu bo

tu preze Sloveni i Volohove prijase zemlu sloven'sku. Posem ze Ugri

prognase Vol'hi i nasledisa zemlju mu, i sedosa s' Sloveni, pokorivse ja

pod' sja, i ottole prozvasja zemlja Ugor'ska... » (S.v.l. , Lihacev 21).

 

Uza sve sofistikacije da se nazivi populacija Sloveni i Vl'asi kod

Nestora relativiziraju u suvremenim etno-centricnim odnosima, stoji i

dalje potreba, da se zapitamo : Zasto su Venedi prozvani Sloveni – otkad

i kako ?

 

Sam tekst Nestorove knjige pocinje rijecju « SLOVO... ». Koje znacenje

izvorno dati toj cijeci koja postoji i danas, premda u nesto drugacijem

znacenju nego li u doba Nestorovo?

 

U trinaestom stoljecu doslo je do invazije Tatara na ruske prostore i iz

tog doba datira poema poznata pod naslovom « Slovo o polku Igorovie ».

Taj ep je slozen na ondasnjem jeziku kojim je govorila elita dviju

Rusija (Novgorodske i Kievske) a koji mi nazivamo 'staroslavenski'.

 

Postoji niz slucajeva u kojima je u stara vremena upotrebljavana rijec «

Slovo ». Englezi tu rijec prevode ili rijecju 'song' ili rijecju 'lay'.

U biti, kad to osmislimo u duhu danasnjeg ruskog jezika, slovo znaci

'rijec', pa bi Nestorov naziv 'Slovo...' odgovarao u hrvatskom jeziku

izrazu 'pripovijest' (u francuskom pak 'discours'). Pojam 'slovo' vrlo

je bogat znacenjima i u svojim izvedenicama, poput : slovesno, osloviti,

sloviti itd).

 

U velebnoj enciklopediji « Boljsaia sovietskaia enciklopedia » imamo

clanak « Iljirskie jazyki », gdje se vrlo strucno uzima u obzir ne samo

postojanje i opstojnost 'ilirskih jezika' nego li i njihova proteznost

od Jadrana pa sve na sjever do Baltickog mora, kuda je u starini

prolazila Jantarna cesta.

 

U toj ulaznici nalazimo i uspomenu na naziv Venet, Vened, Vind, Windisch

itd. U navedenom clanku navodi se da je starovenstski jezik prije

latinskog bio u upotrebi u pokrajini Veneto na sjevero-istoku Italije, a

da je na sjever dosegnuo i obale Baltickih zemalja. Jezikoslovna

srodnost je neosporna u tzv. Slavenskim jezicima. Bugarski jezikoslovac

Georgiev tvrdi da je najvise staroilirskih rijeci ostalo u starogrckom

jeziku. Usporedjujuci starogrcke i hrvatski rjecnik nasao sam oko 2.300

takvih rijeci i objavio ih u svojoj knjizi 'Panonija'.

 

Jos jedan podatak iz pera strucnjaka od notorieteta na podrucju

jezikoslovlja, svakako, treba uzeti iz proslovu – 'Prve vijesti o

Slavenim', - 'Staroslavenske gramatike' Josipa Hamma, gdje stoji da :

 

« ...mnogi su slavisti skloni da u tim Skitima, Neurima, i Budinima koji

su se nastanili zapadno i sjeverno od njih te s njima zajedno nastavali

siroki pojas izmedju donjega Dunava i Dona, do duboko u unutrasnjost

danasnjih ruskih zemalja preko Dnjestra, Dnjepra i Sejma, mnogi su

slavisti skloni da u tim skitima, Neurima i Budinima vide pretece davnih

Slavena (Praslavena) Za njih se doduse jos ne predpostavlja da su

govorili slavenskim jezikom, no ipak se misli da su pridonijeli opcoj

integraciji etnickih elemenata... To su vec bili Slaveni, iako ih

historici i drugi koji su o njima pisali tako ne zovu » (Josip Hamm :

'Staroslavenska gramatika', srr. 1).

 

Da li je eticno da se na ovakvoj – krajnje nesigurnoj – osnovi pisu

knjige i disertacije, koje ne dopustaju ikakav prigovor, jer su

strateski zadani obznanom Habsburskog 'Dekreta o zabrani spomena

ilirskog imena' (iz 1942).

 

Cini se da je najostroumnije shvatio pitanje identiteta naseg jezika

Jakov MIKALJA, Hrvat rodom iz talijanskog mjesta Peschici (Pjestica) na

poluotoku Gargano. Na tog hrvatskog isusovca i jezikoslovca rodjenog u

Dijaspori ocito nije utjecao navedeni habsburski diktat. Jakov Mikalja

nam je ostavio predragocijeni rjecnik : 

      

 

 

 

 

                   BLAGO JEZIKA SLOVINSKOGA

                   ILI

                   SLOVNIK DICTIONARIUM ILLIRICUM

 

 

Buduci da nikome nije palo na pamet da povezuje jezil Ilira, koji je

Sveta Stolica u trajanju od Dvije tisuce godina nazivala Illyrica idiomatis,

s nekim Slavenima koji se tako nikada nisu nazivali niti od Prokopijevih

Sakaliba potjece ijedan narod na europskom jugo-istoku, treba

odgonetnuti na zagonetku : Otkud naziv SLOVIN i SLOVINSKI :

 

Za razliku od antonima ilirski – slavenski, ostaje nam da uzmemo u obzir

tvrdnju ukrajinskog redovnika Nestora i da shvatimo da su Nestorovi

'SLOVENE' pucanstvo koje je naseljavalo krajeve u kojima se i danas

spominju Veneti, Venedi, Vindi, Windisch itd. Kakve to veze ima na

jezikoslovnom planu ?

 

Uzmemo li u obzir izvorno znacenje naziva SLOVO (govor), dobit cemo

slozenicu SLOVO-VIND(SKI), koji sazetak je jednostavno stabiliziran u

naziv SLOVINSKI.

 

Slijedeci logiku priloga 'Iljirskie jazyki' Sovjetske enciklopedije, da

su ilirski jezici uzisli uz Jantarni put do Baltika, stoji i tvrdnja da

je na toj relaciji utjecaj medskog jezika bi veci nego na juznim

dijelovima zemlje Ilira. U Bosni je ilirski jezik ostao najbolje

sacuvan, a na sjevernim rubovima on je dobio svoje posebne odlike koje

mozemo osjetiti u svim jezicima i govorima sjeverno od Dunava – sve do

Kurilskih otoka.

 

Bielohorvati su govorili jednim od tih dijalekata u srednjem dijelu

Jantarnog puta, ali njegove specificnosti su se na jugu posve utopile u

zateceni ilirski jezik koji je prezivio sve pritiske i zabrane, pa i

diktate dinastija i ideologija da mu – kad vec ne mogu promijeniti govor

– zabrane izvorno ime.

 

Stoga je posve shvatljivo da se na prostorima koje su naselili Vindi

(blijedoliki ljudi) nalaze danasnje nacionalne drzave : Slovenija,

Slovacka i Slavonija. Specificnost u nazivu Slavonije potjece od

stoljecima postojece Dioklecijanove pokrajine Pannonia Savia –

SLAVONIJA. Specificnost Slavonije ne treba, prema tome, traziti na

jezikoslovnom planu, nego na planu administrativne slozenosti

Panonsko-dalmatinske dijaceze, u funkciji naziva rijeke Save.

 

 

 

NOTA :Do stoljeca sedmog nasa povijest je sva sadrzana u nazivu –

illyristica :  Od stoljeca sedmog nasa povijest se naziva – croatistica.

 

      Drugo proizlazi iz prvog – bez diskontinuiteta.

 

 

 

Sapienti sat !