Crni labud

Napisao: Arif Ključanin

Stotinjak izbjeglica iz kozaračkog i prijedorskog kraja već drugi dan zaredom sjedi šćućureno na starim vojničkim dekama, na podu skloništa. Tako su zvali tu veliku sobu dopola ukopanu u zemlju, bivšeg đačkog doma, blizu Korane, gdje su su ih smjestili prije nekoliko tjedana. Tu su bili tek malo zaštićeniji nego u sobama gdje su spavali. Neki se nisu ni spuštali u skolonište, ležali su obučeni na krevetima sa pogledima odsutnim i pribodenim o strop. Ni jedna granata ne može biti gora od onoga što ih je do sada već pogodilo. Nena Razija, sjedila je do prozora, kao nekada na svojoj sećiji u Kozarcu, i gledala kroz prozor. Na kraju ulice gorio je pogodjeni auto i vjetar je u naletima kidao gusti crni dim i odnosio negdje izmedju opustjelih zgrada. Nekoliko vojnika je pretrčavalo ulicu i jasno se čuo bat njihovih čizama. U sobu, sipljivo dišuci, uđe Aziz, noseći šalicu kafe hodajući pažljivo kao pelivan.. Spusti je na prozorsku dasku ispred nene, a zatim zavuče ruku u džep i izvadi nekoliko zgužvanih cigara. Jednu stavi u usta, ponovo uvuče ruku u djep i izvadi upaljač. Pripali cigaru, povuče dim i kašljući škripavo, pruži cigaretu neni. Nijemo, gotovo mehanički, ona duboko povuče dim i jednom ga rukom privije uz svoja suha prsa. “Bog vam dao…”- prošapće a pogled joj ponovo odšeta niz ulicu do tamnih rubova planina u daljini. Neni Raziji su pred očima ubili sinove i od tada komšije je vuku sa sobom i njeguju, nježno i brižno. A nena nikad nista ni ne traži, drvena ko kip samo sjedi po strani i šuti u sjeni svoje muke.

 

Dole u skloništu, miris je kafe ispunio prostor. Tako su nekada sabahom mirisale njihove mahale. Ogrnuti u deke, u malim grupama su ispijali kahvu i tiho prebirali po svojim nesrećama i brigama. Oni što nisu pobiti odvedeni su, a studen je već i svakakve priče dolaze iz oskudnih izvora. Strašne i škrte, kao život. Između šalica za kafu poneka od žena razbacuje grah i čita iz hrpica bijelog zrnja ono što će doći, kao iz knjige otvorene i pokoji se osmjeh nade stidljivo pojavi na zabrinutim licima.

Oko podne, tog jednog od posljednjih dana listopada vozilo Crvenog križa je dostavilo hranu i nekoliko svežnjeva novina koje su redakcije besplatno djelile izbjeglicama. Tih dana kratka se vjest o crnom labudu pojavila u novinama, i svakodnevno je rasla sve do naslovne strane, stavljajući strahe rata u drugi plan. Negdje sa finskih ili švedskih nepoznatih i dalekih jezera jato je crnih labuda poletjelo na jug, i jedan od njih se, od umora, spustio u Karlovac i ostao unatoč granatama. U zatišjima se izvlačio iz grmlja i šetao po poljanama kraj obale Korane ispred opustjelog hotela. Ljudi iz obližnjih skoloništa i hrvatski vojnici donosili su mu kruh i on im je pitomo jeo iz ruku. Na pola naslovne strane Večernjaka veličanstveno se krivio njegov dugi vrat položen na široka crna leđa. Dopisnici raznih novina su dolazili i raznježeni skljocali svojim fotoaparatima. Onda je došao red i na televizijske ekipe, koje su se sa pancir košuljama i kamerama na remenu provlačile između ruševina do rijeke. U vještom odabranom kadru, u pozdadini iza zajapurene reporterke gegao se crni labud. “ Došao je sa švedskih jezera, ravno iz Andersenovih bajki, donoseći nadu na sjajnom perju.” – cvrkutavo je podsjećala gledatelje kako je ružno pače postalo divna i veličanstvena ptica, jer ono sto je ružno, nespretno je aludirala na rat, jednom će lijepim postati. To se nije odnosilo na ružnu krivousnu vješticu koja se mjesecima viđala na ekranima hrvatske televizije. Zatim su, mahsuz, došle strane televizijske ekipe; ekipa Bavarske televizije snimila je dugi prilog za emisiju “Alpe-Adrija”;dugonoga plavojka sa Švedske državne televizije, u oskudnoj odjeći nepriličnoj vremenu, radila je emisiju o ratom ugroženim životinjama, a finska televizijska ekipa nije ni došla do Karlovca, usput su se toliko opili da su na kontrolnom puktu u Dugoj Resi izazvali tuču sa policajcima i pod pratnjom su sprovedeni do Slovenske granice. U Mariboru su istog dana bili pritvoreni, jer su napali prometnu patrolu slovenačke policije, koja ih je zaustavila zbog prebrze vožnje. Samo su časnici UNPROFORA dolazili u svojim šarenim oklopnim vozilima tik do rijeke i škljocali kamerama maloga formata.

 

Iz Prijedora, preko Kladuše istog je dana u Karlovac dostavljena nova pošiljka izbjeglica u autobusu Međunarodnog Crvenog križa, sa bijelim vozilima UN-a iza i ispred autobusa. Prethodnih dana diplomacije najmoćnijih su dogovorile sve detalje isporuke. Svijet je učinio sve da bosanski starci, žene i djeca mogu živjeti što dalje od svojih domova. Muškarci su ostavljeni u logorima.

 

Te noći nije se spavalo u izbjegličkom centru. Sa novim nesretnicima došle su nove vijesti iz zavičaja: dio logoraša u Keratermu likvidiran je i kamionima za transport rude odvezena su tijela u napuštene kopove željezne rude rudnika u Omarskoj. Medju ubijenima bio je Azizov otac i najstariji brat.

 

Potaknuti dirljivim pričama o crnom labudu, početkom studenog, Hrvatska udruga za zaštitu životinja uputila je apel svjetskoj javnosti glede ugroze životinja, a Društvo za zaštitu prirode napravilo je veliku izložbu o ugroženim hrastovima iz Lonjskog polja.Nekoliko granatama raščupanih debala bilo je tom prilikom postavljeno oko Jelačić placa u Zagrebu. Grupa europskih parlamentaraca u obilasku ratom pogodjenih krajeva posjetila je crnog labuda. Dakako, za tu priliku ugovoreno je jednodnevno primirje zaraćenih i televizijski snimatelji su nosili kamere bez pancirnih košulja.

Drugi dan, Azizova majka je umrla u kutu skloništa, sćusurena i ogrnuta starim vojničkim ćebetom. Oči su joj bile otvorene i prazne.

 

U sjenci priča o crnom labudu, svjetska diplomacija je vodila tihi rat sa srpskim vlastima oko puštanja logoraša. Bez senzacija objavljena je kratka vijest da su uspjeli postići dogovor. Kao znak dobre volje, izašlo se u susret srpskim zahtjevima, logoraši će biti oslobođeni pod uvjetom da se nastane u trećim zemljama, što dalje od Bosne, a Ujedinjeni narodi će preuzeti brigu oko spajanja logoraša sa porodicama. Uskoro, visoko nad zemljom i javnosti, ljepuškaste stjuardese s vječnim profesionalnim osmjehom na usnama nudile su pregladnjelim logorašima hranu, a njima se činilo kao da sanjaju i nepovjerljivo su pružali ruke prema punim pladnjevima. Nešto kasnije, porodice cć sretnika posredstvom Crvenog križa, dobiti kratka pisma i adrese, a hiljade zahtjeva za spajanje porodica preplavilo je migracijske urede Amerike, Kanade, Australije i Novog Zelenda.

 

Mjesec studeni ne nosi to ime uzalud, led je pokrio vode Korane, a para iz usta pretvarala se u inje na trepavicama Aziza i nešto starijeg Huse Kapetanovića dok su hodali između porušenih zgrada. U svježem snijegu ostajali su plitki tragovi njihovih gumenih čizama.

Kratko su mahnuli neni Raziji čiji se ukočeni lik ocrtavao na prozoru. Zurno su utračali u hol Đačkog doma, otresajući snijeg sa nogu. Imali su sjajnu ideju i zagonetno su se smješkali. U blagavaoni, za rasklimanim stolovima jelo je desetak izbjeglica. Samo su pogledali u tanjure i izašli u hodnik. Uglavnom su preskakali ručak. U dogovoru sa Upravom ručak su pripremale kuharice bivseg đačakog doma, a doručak i večeru izbjeglice su mogle pripremati same. Ako se složi teta Jakupović, oni ce imati sjajnu večeru.

Hanka Jakupović, hrabra i staložena žena, bila je njihov privremeni skrbnik jer obojica ostadoše bez roditelja. Za užom rodbinom Crveni križ je još uvijek tragao. Odmah na početku rata Hanki su ubili muža. Pronađen je pred Kozarušom u izrešetanom automobilu. Sa prvom grupom izbjeglica iz logora u Trnopolju, sa četvero djece došla je u Zagreb, a potom su ih krajem rujna prebacili u Karlovac. Na njenom se licu nisu vidjeli tragovi mučnog izbjegličkog puta, okupljala je djecu oko sebe i vedro im pričala priče i sve što bi joj palo na pamet, samo da ih ne poklopi šutnja i izgubljenost. Znala je u pogledima i gestama djece prepoznati teške plime sjećanja ružnih iskustava koje su ponekad nezvano navirale i tad bi ih grlila, vodila u šetnje i pričala najsmješnije priče sto je znala. Tek noću, sakrita mrakom, mogla se prepuštati samo svojim tugama i dugo bi plakala bezglasno, grizući stisnute šake.

 

Sjedila je u sobi na krevetu sa Hasanom, njenim najstarijim sinom kome su nakupine paperjatih dlaka na licu tražile prvo brijanje. U plastičnoj košari ispod njenih nogu svježinom je mirisalo tek pokupljeno rublje sa sušila. Prekidajući jedan drugoga Aziz i Huso su konspirativno, ispod glasa, objašnjavali svoj plan za veliku večeru. Po prvi put od sahrane majke, vidjela je u Azizovim očima smjeh. Hasan je uhvati za ruku : “Mama, ajmo za inat toj Evropi pojesti labuda!”, a oči su mu ponovo žarile životom. Dugo joj je trebalo da bilo što progovori. Bilo joj zao te lijepe ptice, a još više ove djece išcupane iz njihovih avlija. “Teta Hanka, ništa se ne bojte, niko nas neće vidjeti!” – šaptao je Aziz. Djeca su tiho plela i objašnjavala svoj plan i ona na kraju popusti, prepustajući se i sama zagonetnim dražima ove dječije ludosti. Pripremiće im jutenu vreću od krompira da ga u njoj donesu. Otvoriće im prozor u zahodu u prizemlju.Dotle će ona u kuhinji nastaviti lonac vode da se grije. Očerupaće ga u ženskom kupatilu, a oni će odnijeti perje daleko od Doma. Staviće ga peći kad kuharice odu kući, a od krila, nogu, vrata i iznutrica skuhat ce supu sa trahanom.

 

Kuharice su otišle u tri sata i momci su bili spremni i nestrpljivi. Sa jutenom vrećom ispod kaputa Aziz i Huso su izašli iz zgrade, a nedugo zatim i Hasan, koji će paziti ako tko naiđe. Kroz koprenu nepomičnih sivih oblaka što su danima visli nad gradom zrake kosog zimskog sunca, oslabljene i bez topline, prodirale su teško do zaledjene zemlje. Desetak kuća niže ulica je skretala desno prema rijeci i njihove lelujave prilike nestadoše iza ruševina kuće od crvene opeke na kojoj su još visile bjelo obojene krpe žbuke. Hasan nesvjesno ubrza korak. Sumrak je prijeteći rastao po stranama. Iza ruševine ulica je, daleko od rijeke slijedila njenu obalu. Crne grane joha i vrba nagnutih nad zaleđenom vodom bile su okićene iglicama inja. Uz obalu, pokraj olupine stare limuzine stajao je labud uzdignute glave. Hasan je stao uza sam zid ruševine. Vidio je Aziza kako sa komadom kruha ide prema ptici. Pitomo mu se gegala ususret. Jedvačujni lepet velikih krila pratio je prevrtanje tamne Azizove siluete i labuda po snjeznoj poljani. Huso pritrči sa rasirenom jutenom vrećom. Uskoro su zadihani stajali kraj Hasana. Mrak je već gutao vrske drveća kraj rijeke, u daljini odjeknu eksplozija granate i oni potrčaše jadan za drugim.

 

Supu su pojeli oko devet sati, ali meso je jos bilo žilavo. Bila je to izgleda vrlo stara ptičurina. Uz treperavo svjetlo voštanica gotovo sve izbjeglice su dočekale ponoć. Onda su izvadili pečenje čestitajući jedan drugome, kao u novogodišnjoj noći. Meso je još uvijek bilo tvrdo ali ukusno i njima se činilo da nikada ništa sladje nisu jeli. Još dugo su sjedili oko hrpe kostiju i pričali, smijući se katkad, po prvi put otkad krenuše tvrdim muhadžerskim putom.

18. lipnja 1994. dan je bio vedar i topal. Šezdesetak članova porodica logoraša otpremljenih na Novi Zeland napokon je dobilo ulaznu vizu i nekoliko sati pred polijetanje aviona šetali su Zagrebom. Ilica je bila prekopana i hodali su zakrčenim sporednim ulicama. Dok su granate rušile i palile mnoge gradove diljem Hrvatske netko je odlučio prekopati glavnu zagrebačku ulicu i popločit je mramorom. Blagi povjetarac zasipao je buduće putnike nježnim mirisom lipa.

 

Dva dana kasnije, 20. lipnja,. u deset sati ujutro spustio se njihov avion u kišnu oklandsku zimu. Po parkovima i baščama cvjetale su otmjene kamelije bez mirisa.

Izlaz putnika Aucklandskog aerodroma ima oblik amfiteatra; stotinjak udobnih tapaciranih sjedala u nekoliko polukružnih redova stepenasto okružuje prolaz za putnike i veliki digitalni ekran. Jedna polovica ekrana prikazuje scene hodnika što vodi od pultova svih mogućih aerodromskih kontrola prema izlazu – scene putnika izgužvanih od dugog sjedenja sa kolicima natrpanim koferima i torbama. Tako ih oni koji čekaju mogu vidjeti prije nego se pojave u amfiteatru. A na drugom dijelu ekrana teku čarobni prizori Aotearoe – svjetlucanje pjeska na preplanuloj koži neodoljivih nordijskih turistkinja izgubljenih u pješčanim dinama dugih plaža, surferi ožarenih lica na visokim valovima Pacifika, tihe zelene lagune obrubljene pohutekavom u cvatu, idilični brijegovi pod vječno zelenim sagovima trave i stadima ovaca sniježno bijelih runa, vulkanski vrhunci, kristalni ledenjaci i prostrana skijališta, ribići na modrim brzacima i smrtonosna agonija pastrmki duginih boja na drugom kraju nategnute strune, mistični pejzaži Otaga i obrisi južnih Alpi u daljini, prizori nedirnute divljine Zapadne obale. Bivši logoraši sa Manjače i Keraterma sjedili su oko nekoliko spojenih stolova kafea tik do amfiteatra. Vidljivi tragovi batinjanja i gladi isčezli su. Možda ih samo oči odaju, pomalo rezignirane i tužne s izraženom sklonošću da gledaju niušto. Ali ovaj put imali su što gledati, bujna prsa punašne konobarice što je na širokom pladnju nosila kafu. Kao kosa tanki pramenovi pare dizali su se iz šalica i stapali sa svjetlošću neona širokog aerodromskog hola. Smijali su se. Žljezde su činile svoje. Smijala se i ona široko i srdačno. I njoj su žljezde dobro radile. Punom parom.

 

Pokretna slova na panou za avione u dolasku počela su se klepetavo okretati i oni na trenutak ušute prateći novi poredak shifri letova. NZ 64 iz Singapura “landed”. Samo su to vidjeli u nizu ostalih slijetanja. Neki nervozno ustadoše. Susret sa onim što je ostalo od porodica bio je strašan. On je ponovo razdirao jedva zarasle rane. Bol i radost bile su izmješane i neizdržive. Hilmi je ožiljak poplavio i niz njega se slijevala suza. Jedva je suzdržavao plač na iskrivljenim ustima. Konobarica je primjetila tu naglu promjenu na njihovim licima. Na brzinu je pokupila prazne šalice prijašnje narudžbe i iza šanka krišom pratila te visoke tužne momke. Onaj sa dugim ožiljkom na licu ugrizao se za usnu i tanak mlaz krvi curi mu niz bradu.

 

Nedim Garibović zagrli Hilmu. Drhtao je kao u groznici. Njemu je sve pobijeno osim najmlađeg brata za kojeg je neki Bošnjak sa domovnicom iz Zagreba javio da je prestao pričati, da nosa nekakvu košćuru i da povazdan pere ruke. Nekoliko mjeseci pred put bio je smjesten u ludnicu u Vrapču i nitko nije vjerovao da će ga emigracione vlasti pustiti u zemlju. Hilmo o tome nije znao ništa i Nedim se pitao da li je skrivanje istine o Azizu bilo potrebno. Na Manjači, dok je danima nepomično ležao od posljedica informativnog razgovora, Hilmo mu je spasio život djeleći s njim ono malo obroka što su neredovito dobijali. I kad nije bilo hrane, Hilmo mu je donosio bar jedan zalogaj osušenog kruha, sve dok i njega jedne večeri nisu odveli. Sutradan su ga vratili unakaženog i bez svijesti. Da ih toga dana nije pokupio Međunarodni crveni križ, tko zna bi li Hilmo danas bio živ. Dok se Nedim dvoumio da li da Hilmi bar sada nesto kaže, na ekranu iznad izlaza putnika, pojavi se slika žene uplašenog lica s dotrajalom torbom prebačenog preko desnog ramena i dvoje pospane djece na rukama.

Lako je prepoznati izbjeglice na aerodromu, oni ne guraju kolica natovarena nabitim koferima i torbama. Hodaju nesigurno, kao u mraku, slijedeći pravac ispruženih ruku ozbiljnih aerodromskih službenika, u odjeći nekih prošlih modnih sezona koje se, uostalom, njih ni ne tiču. Izbjeglice imaju svoju sezonu, sezonu očaja i nerazumijevanja. Dugu i tragičnu. A to se, pak, nikog ne tiče ili ih se tiče kratko i nervozno, kao što reagira netko kome je poremećen popodnevni plan; kratka dremka, čaj i novine, možda partija preferansa. Izbjeglice su prepuštene profesionalcima koji znaju tajnu držanja distance od tragedija koje im se odigravaju pred očima. Oni su vrlo praktični i dobro plaćeni. Možda je to tajna one njihove tajne? Oni znaju sve: kako nahraniti i smjestiti hiljadu, pet, sto hiljada beskućnika – kako je smještenima to ne znaju; oni znaju načiniti gradove od šatora i opkoliti ih bodljikavom žicom i čuvarima – kako sačuvati ljude u njihovim vlastitim domovima to stvarno ne znaju; oni znaju sve što treba ljudima istjeranim iz njihovih domova. Imaju već spremna cjepiva protiv mogućih bolesti, pokretne sanitete i sanitetlije bjanko formulare za evidenciju, bjanko formulare za izgubljene i bjanko formulare za traženje izgubljenih, imaju razrađene sheme konačnog zbrinjavanja izbjeglih i povratka, a što je povratak to zbilja ne znaju, jer izbjeglice se uglavnom više nikada nevraćaju u svoje domove.

 

Aziz je izašao posljednji sa plastičnom sportskom torbom preko ramena. Mršav, upalih obraza i očiju, sa dugim i pomalo usporenim koracima djelovajo je uplašeno. Na kraju reda stolica u čekaonici stajao je Hilmo iskrivljenog lica od boli. Krenuo mu je u susret pa onda stao zbunjeno. Aziz je polako prišao Hilmi, pružio ruku prema njegovom licu i blago dotakao ožiljak. Oči mu se napuniše suzama i on nasloni glavu na bratova prsa. Tek tada ga Hilmo zagrli i tako su šutke plačući stajala posljednja dva Dedića iz mahale u vrevi Auklandskog aerodroma. Vani je sipila tiha kiša, a zrak je mirisao po izgorenom kerozinu. Visoko u zraku urlikali su snažni boingovi motori.

 

Hilmo je tada živio u malom jednosobnom apartmanu na St. Jonsu, na kraju tihe slijepe ulice koju je od prostranog golf terena dijelila visoka ograda obrasla nekom trajno zelenom lozom sitnih blijedih cvjetova. Kiša sto je već danima lijevala nad Aucklandom natopila je latice i one su visile bezživotno. Taxista je nesmotreno zaustavio auto zagazivši prednjim točkovima na travu. Pokušao se vratiti na asfalt, ali su se prednji točkovi samo jalovo okretali u raskvašenoj zemlji. Nešto je promrmljao na nepoznatom jeziku, vjerojatno kakvu sočnu psovku, a onda je upitno pogledao u Hilmu kome je na ramenu, svladan ljekovima i promjenama vremenskih zona, spavao Aziz. Hilmo je krivo protumačio pogled, izvadio je novčanicu od pedeset dolara i pružio je taksistu, a onda  nježno izvukao Aziza iz auta kome je iz ukočene ruke ispala sportska torba, ali je Hilmo prihvati prije nego je pala u lokvu što se kao zmija pružala uz rub asfalta. Samo je desetak koraka do male nastrešnice od valovite prozirne plastike na kojoj je ležalo nekoliko ogromnih okruglih iglica nortfolskog bora sto je rastao s druge strane zgrade. Aziz se kao pijan zatetura i Hilmo ga prihvati jednom rukom. Brzo je otključao vrta i odveo brata do prostranog kauča, a zatim upali malu grijalicu sto je stajala na podu ispod prozora. Svo vrijeme, iskidanim ritmom, je opisivao gdje on to živi, ali skidajući jaknu, pomalo razočarano, ugleda kako se oči Azizu sklapaju i kako mu glava klonu na prsa. Skinuo mu je cipele, podigao noge na kauč i pokrio ga dekom što je bila složena na rukohvatu. Stajao je zbunjeno nad zaspalim bratom, tako je htio saznati što se sve dogodilo sa njima od kada je odveden u logor. Privuče nisku fotelju do kauča i sjedne, zujanje ventilatora u grijalici sve vižše je ispunjavalo sobu. Onda se sagne da dohvati Azizovu torbu i stavi je na koljena. Na krilcu otvarača bio je mali privjesak za ključeve i on otvori patent. Torba je bila poluprazna: nespretno složena košulja na pruge, smeđa pamučna majica, izlizane traperice, flekave bijele sportske čarape i u najlonskoj vrećici, uz vlažan ručnik umotana istrošena četkica za zube i dopola istisnuta zubna pasta Saponije. Nagli nalet nostalgije natjera mu suze na oči. Neko je vrijeme potpuno odsutno vrtio tubu paste za zube po rukama, a onda primjeti nešto sivo u naborima smeđe majice. Bila je to nekakva kost, kao kost od bataka purana ili neke prilično velike guske. Držeći tako kost u jednoj ruci okrene torbu, a iz pretinca na boku na pod ispadne svezak “Laso” romana iz koga je virilo nekoliko umetnutih papira. Odloži torbu na pod i pokupi roman. Na naslovnoj stranici crtez u boji  krda bizona u stampedu  i naslov  “ Luck Mertton : NA RUBU PRERIJE”.  Medju papirima bilo je jedno izgužvano otpusno pismo iz bolnice, poništena tramvajska karta, uredno višestruko složena naslovna strana zagrebačkog Večernjaka sa velikom fotografijom crnog labuda i kao harmonika pažljivo složen neki  krupni naslov iz novina.

 

Uto neko pokuca na vrata i on ustane odlagajuci papire na stolicu. Nekako mehanički, taj posljednji papiric-harmonika mu je ostao u ruci. Taksista. Uznemiren i mokar do kože zamoli telefon da nazove vučnu službu. Dok je taksista nervozno stiskao brojke na telefonu, Hilmo razmota papir. U desnom uglu sitnim slovima pisalo je “Karlovački list” a onda debelim masnim slovima naslov sa upitnikom: “BOSANCI POJELI CRNOG LABUDA?”