Putovanje po Bosni

Utisak   putovanja. Zemlja   i narod.

Nehajnost za svoje, lukavost naprema nepo­znatomu i poglavarstvu,*) meržnja prema napredku i svemu što je tudje, a i povjerenje u udes, to su glavne mahne stanovnikah bosanskih. Nit je kerstjan niti ristjan ono što su bili stari Bošnjaci i njegovi pradjedovi, ali nije ni turski Bošnjak turčin, jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i ćud slavensku, ni ljubav k običajim i jeziku pradjedovah svojih. Ja bi reko da turski Bošnjak još uvjek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči. Njemu je Osmanlija još uvjek tako tudj, kao svakomu od našega naroda. On ima u svome ponašanju još uvjek nješta ugladjenoga i prijaznoga što je nasljedio od svojih plemenitih predjah, ili štogod skrovnoga što inu je ostalo od stare vjere Bogomilah. Mnogi Begovi i Age bosanski jesu surovi, žestoki, nemiloserdni, dadu se nadvladati od strasti, rado gospoduju i prave silu; ali to su mahne svakoga mogućega plemstva što nije učilo knjigu nit je bilo u zgodi da izgladi čovječju narav i ljudski duh i serdce. Ljudi rimske vjere nehaju toliko za svoj narod, za svoj jezik i za stare običaje, koliko ljudi vjere gerčke. Fratrovi bosanski niesu nikad pomislili da uvedu u cerkvu jezik slavenski, jer su priljubili zapadnu skrovnost i tajnost. Često zovu starovjerci katolike magjarima i latinima jer su primili vjeru i običaje ili od strane magjarske ili talijanske, dočim nje katolici opet zovu ili gercima ili vlasima, a sve je prekrilio duh proroka od Meke i Medine i zastro im put da nemogu ni duševno ni materialno napred, niti mogu mislima poletiti u visinu. Duh prosvjete i napredka može se usaditi u Bosni samo putem probudjene narodnosti i samosvjesti, dok ova spava, ostat će i Bosna u barbarskom mertvilu s kojim se nemože nijedan narod spasiti.

*) Evo jednoga primjera o lukavosti bosanskoj. Prije nego odosmo na put u Travnik dodje u jedno jutro pred austrijskoga konzula. Lazo Sobata iz Trešelja sa svojom domaćicom t. j. ženom Stojom, i stavi sljedeću tužbu. Evo mene i moje žene, koja mi je doniela u kuću kao udovica svoje pet djetce, a imao sam s pervom i ja svoje pet djetce. Dvoje nam je poumerlo i ostade njih osam. Jučer (5-svibnja) slavilismo kod kuće rištjanski Gjurgjev danak, pa pošto blagovasmo, odu djetca na polje i š njima pastorka Trivuna 15 godinah stara. Kad eto ti dodje iz nenada Gjuragj Balaban, bećar i lopov, s Gjurgjem Šobatom i Damjanom Dukićem, te oteše na silu djevojku pastorku, odvedoše ju u šumu i povedoše ju sve do Maglaja. Do onle joj se znade trag a dale nikako. Sad, nastavi Lazo, pomagaj ti gospodine, pomagaj ti od neba do zemlje, u te ja gledam kako me ti naučiš tako da bude." Konzulu i svima nama bješe žao Laza, a još više njegovu ženu, koja je sve plakala za svojom ote­tom kćerju. Konzul posla odmah Lazu sa svojim momkom k Mudiru da mu pomogne, a Mudir zapovjedi jednome zaptiji da otide u po­tjeru za Balabanom i da dovede natrag otetu djevojku. Lazo otide akodjer u potjeru, ali po drugom putu, pa ostavi svoju ženu kod konzula da čeka dok se vrati djevojka. Mi odosmo na put, neznajući što će biti, nu kad se vratišmo, bijaše naše pervo pitanje u Banjojluci, kako je s otetom djevojkom? Sad smo tek saznali da je onaj Lazo i sam bio s otmičari u porazumljenju , te da je došo na tužbu samo s toga, što je htio ženu prevariti i od kuće ju za njeko vrieme odpraviti, jer ona nehtiede nikako privoliti udatbi svoje kćeri. Kad je svoju ženu ostavio samu n Banjojluci, ode potajno za otmi­čari , bješe na svatbi svoje pastorke, dade pri popu dozvoljenje k vienčanju, a kad bijaše sve sveršeno, dodje po svoju ženu i reče, da je sad prekasno plakati i zabadava tužiti se pred turci, jer se kći već udala, a on je morao dati svoj blagoslov.

         Ivan Kukuljević Sakcinski, „Putovanje po Bosni“ 1858. godine, str.    111-116