Ajvar

Ova nam je godina donijela obilje plodova, koji sa trgovačkih tezgi mame svojim bojama i mirisima. Kontinentalno voće: grožđe vinsko i stolno, bi­rane sorte sultanina, kardinal i crni muškat, smokve tenice, šljive požega­če, jabuke aidered i jonagon, potom kisele imenom Granny Apple Smith ... O toj duši voća pjevao je Ujević, uživajući neizmjerno u njenim opojnim ekstraktima i destilatima. Potom povrće u velikim hrpama - krumpiri, jabuke iz zemlje (Erdapfel), rajčice, paprike zelene i crvene, slatke i ljute, "roge", žestoki feferoni. Potom na velikim hrpama krastavci za kiseljenje i tamnoljubičasti patlidžani (Obergine) ... Ti mirisi i boje jesenjih plodova vode te u daleko djetinjstvo, kao što je Prousta vodio komadić madlene i miris čaja.

Od darova iz našeg vinograda, voćnjaka i vrta majka je pravila pekmeze, slatka, šalše i ajvare, što su se danima krčkali u našoj kuhinji početkom svakog listopada. Jedna od najtajanstvenijih riječi iz tog alkemičarskog la­boratorija djetinjstva svakako je bila riječ (h)ajvar. Hajvar je turski naziv za posoljenu ikru, sinonim turske imenice kavijar. U nas je, međutim, naziv za jelo koje se pravi od samljevenih patlidžana, zelene paprike, gorušice i papra. To je vegetarijansko jelo naziv hajvar dobilo vjerojatno stoga što svojim izgledom podsjeća na crveni kavijar. Ako se kavijar smatra jelom bogatih, hajvar je poslastica sirotinje. Čovjeku je dovoljno da preživi "Ča­nak graha i malo hajvara" (Vuk Karadžić).

Ona čije su ruke pravile zimnicu i spremale mirisne poslastice mladosti već četvrt vijeka u vječnim je lovištima, a ja hodam sam po bečkoj tržnici pra­veći se da ne razumijem balkanske glasove. I evo, nakon napornog dana, prepisujem recept toga hajvara za one kojima još nisu potonule sve lađe.