Druže Tito mi ti se kunemo

Miroslav TODOROVIĆ

 

Za prvaka komunističke Jugoslavije prvi put službeno je pro­glašen 28. srpnja 1948. godine, u Topčideru, onoj istoj sali u kojoj je dvije godine ranije, preko pažljivo izabranog "povjerenika" za srpska sudska pitanja, jednokratnog suca Mihajla Mike Đordevića, sina kragujevačkog krčmara, otpremio u smrt svog jedinog pravog političkog pro­tivnika i konkurenta, đenerala Dragoljuba Dražu Mihailovića, u proce­su punom pravosudnog nasilja i podmetnutih dokaza. Dogodilo se to na Petom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, partijskom skupu njegova života, u prisustvu 2 344 delegata koji su, iako razoružani, još osjećali na svojim ramenima remenje ratnih pušaka, jezgre zastrašu­juće komunističke organizacije od 468 175 članova. Svečani trenutak nastupio je oko deset sati navečer, izlaskom predsjednika izborne ko­misije na crveno obojenu, visoko uzdignutu binu, nezaobilaznog Milo­ša Minića, da priopći rezultate glasovanja, na novi Centralni komitet i generalnog sekretara partije. Samo nevidljive sile znaju je li slučajno ili smišljeno ta uloga pripadala baš čovjeku koji je s tog istog mjesta u završnom slovu začinjenom najtežim prijetljama i podvalama 11. srp­nja 1946 godine, u svojstvu državnog vojnog tužitelja, zatražio smrtnu kaznu za đenerala Dražu i još deset vodećih srpskih rodoljuba.

Još se pamti i pripovijeda da se, na spomen imena Josip Broz, 2 138 puta zaokruženog podebljanom olovkom, kongresna dvorana jed­nostavno prolomila. Zaglušujući delirij oduševljenja, nalik na prizore iz pakla, pretvorio se u poj u boju skovane pjesme koja je spontano pos­tala komunistička himna:

"Druže Tito, mi ti se kunemo,

da sa tvoga puta ne skrenemo.

Druže Tito, vođo komunista,

partija ti je kao sunce čista.

 

Druže Tito, mi smo tvoji u životu dok je koji.

 

Druže Tito, samo reci letjet ćemo kao meci.

Ako kaže i Jovanka radit ćemo bez prestanka.

 

Svuda ćemo glave dati Voda će se Tito zvati

 

Ako postoji svjetlost veća od svjetlosti,

ti ćeš nam biti svjetlost.“

 

Razdragani, na isti kalup skrojeni delegati, zatvorili su svoja prenapregnuta usta i primirili zabridjele dlanove tek u jedanaest sati, tihom izvedbom "Internacionale". A ponovo su proključali vidjevši svog "ge­neralnog sveca" na svečanoj govornici u carskoj pozi, pogleda uprtog u svuda naokolo načičkane mitraljeze i topove "čuvare mira i bratstva i jedinstva". "Velika izborna pobjeda", bez protukandidata, ohrabrila ga je da pred Staljinom, s kojim se koškao i borio za prestiž, otkako su čuli jedan za drugog, istupi bez straha. Pri svemu tome, dodatnu hrabrost dolijevao mu je i antikomunistički Zapad koji je "komunističkome paši iz Podmoskovlja" priželjkivao skori krah. Uzdižući se u moćnika bez premca, natjerao je svog "Velikog učitelja", "oporučnog" Lenjinovog nasljednika da pred njim ustukne. Usporedo s tim lukavo je podgrijavao priču ka ima u odnosu na njega kudikamo moćnijeg zaštitnika. Upravo zbog toga nije proturječio onima koji su u tom smislu spom­injali masone, ili slične organizacije koje su iz prikrajka gospo­darile svijetom. Tada mu je bilo važno da svi povjeruju u ono što on o sebi misli. Uvjerljiva ilustracija rečenog je u sljedećih nekoliko odloma­ka, posvećenih smrtonosnom pohodu hazjanina iz Gruzije po Rusiji i ostatku svijeta u to doba moćnika, nepobjedive ljudske sile.

 

Vrelo: „Hohštapler“ str.243-244

 

Srpanj 2016.