Pop Dukljanin i Crveni Hrvati
Najpoznatiji, a svakako i prvi, istorijski spomenik, koji govori o Crvenoj Hrvatskoj, jeste Ljetopis Popa Du- kjlanina. U ovom djelu se Crvena Hrvatska pod tim imenom spominje kao posebna samostalna država sa određenim granicama i unutarnjim uređenjem. Iz Ljetopisa saznajemo, da je njegov pisac imao pri ruci neke još starije rukopise, kojima se služio, ali on te rukopise ne određuje pobliže, izuzev jedan (»Metodos«), te se ne može ustanoviti da li je koji od tih njegovih izvora sačuvan. Općenito se uzima da izvori, kojima se služio pisac Ljetopisa nijesu sačuvani, odnosno do danas pronađeni. Nije čak sačuvan niti original Ljetopisa, nego samo prepisi i prevodi.
Sudeći po do sada poznatim okolnostima, Pop Dukljanin bio je katolički svećenik iz Bara. Po njegovom slabom znanju latinskog jezika, kojim je Ljetopis pisan, zaključuje se da je bio slavenskog porijekla, vjerovatno baš iz Bara ili iz njegove najbliže okoline. Nikakvi podaci, koji bi nam što kazivali bilo o njegovom imenu, bilo o porijeklu ili drugim događajima u vezi s njegovim životom, nijesu sačuvani. Sve što se o njemu znade jeste ono što se može zaključiti iz njegovog djela, koje izrično o svom autoru govori vrlo malo. Biografija ovog našeg najstarijeg pisca potpuno je nepoznata, kao i original njegovog rukopisa, koji nam je, kao što rekosmo, za sada poznat samo iz prepisa.
Jireček kaže (Istorija Srba I, 166), da je Dukljaninov Ljetopis napisan negdje u vrijeme od 1160 do 1180 godine za vlade vizantinskog cara Manojla. Sa Jirečekom se, uglavnom slaže i Ferdo Šišić (Ljetopis Popa Dukljanina, 104), te određuje Ljetopisu terminus ante quem non otprilike godinom 1148 - 1149. To je vrijeme, kojim svršava Ljetopis svoje pričanje. Određujući terminus post que non Sišić kaže, »da je Ljetopis Popa Dukljanina napisan najdocnije oko 1200, odnosno, kako je već Jireček odredio, u drugoj polovini XII vijeka, a u posljednje vrijema vladanja cara Manuila Komnena oko 1160 - 1180.«
Kasniji prepisivači i prevodioci Ljetopisa dodavali su prvobitnome tekstu izvjesne stavove i rečenice u želji da ga, prema saznanju, dopune ili isprave. Ovi kasniji dodaci doprinijeli su nesumnjivo, mnogo nerazgovjetnosti samoga djela, koja se - naravno - danas stavlja sva na teret samome autoru. Ali i pored svih tih ispravaka i dopuna, Dukljaninovo djelo moralo je sačuvati svoj osnovni karakter i glavne istorijske i geografske podatke u sadržaju.
Suština Dukljaninovog pričanja o Crvenoj Hrvatskoj je, uglavnom, u ovome: Prostor od Jadranskog Mora do Drine. Save i Šarplanine bio je, u početku, pod jednim slavenskim kraljem. Ovo slavensko kraljevstvo (Regnum Sclayorum) podijelo se kasnije na dva dijela: na Primorje (Maritima) i Srbiju (Subria) odnosno Zagorje (Transmontana). Na saboru na Duvanjskom Polju kralj Svatopuk razdijelio je Primorje na dvije provincije: Bijelu Hrvatsku ili Donju Dalmaciju (Croatia Alba, quae et inferior Dalmatia) i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (Croatia Rubea, quae et Superior Dalmatia). Bijela Hrvatska prostirala se od Duvna (Delminium) do Vinodola, a Crvena od Duvna do Drača. »pojam obiju Dalmacija, kako ga je, s malom grješkom na jugu, fiksirao Pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež« (M. Šuflaj: Srbi i Arbanasi, 107). Opisujući Crvenu Hrvatsku Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: Kotor, Budva, Bar, Ulcinj, Skadar, Trebinje, Pilot i dr., a također i ove oblasti: Hum, Trebinje, Podgorje i Zeta.
Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske, Dukljanin se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. Bijelu Hrvatsku spominje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvata vrijeme od 450 do 1150 godine, dakle od prije dolaska Slavena u ove krajeve pa skoro do osnivanja države Nemanjića.
Iz Dukljaninovog pričanja za nas je ovdje od bitne važnosti njegovo vjerovanje da su Srbija, Bosna i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, na čijoj se međi nalazio Dubrovnik, no koji je stvarno pripadao Bijeloj Hrvatskoj. On to kaže u XII vijeku, kada je narodno sjećanje bilo još svježe, a tradicije vrlo žive. Do ove diobe, po njegovom kazivanju, došlo je negdje polovinom X vijeka, do kojeg vremena su obje Hrvatske bile u jednoj istoj državi pod jednim državnim poglavarem.
Neki istoričari prigovaraju Ljetopisu Popa Dukljanina, da je kao istorijski izvor nepouzdan. Ovaj se prigovor temelji na činjenici, da u Ljetopisu nema potrebne hronologije niti navođenja data za pojedine ličnosti i događaje, o kojima se govori. Osim toga spominju se mnoge ličnosti, koje ostali istorijski izvori ne poznaju, a po značaju, koji im Dukljanin pridaje, marali bi ih poznavati. Ljetopis spominje toliko tih vladara, da ih je nemoguće sve smjestiti u istoriju Duklje, pa i kad bi trajanje njihove vladavine bilo ograničeno na najkraće vrijeme. Naposljetku, kod Dukljanina se nalaze i neki podatci, koje navodno opovrgavaju drugi, vjerodostojniji izvori. Sve to daje povoda da se posumnja u vjerodostojnost istorijskih podataka u njegovom Ljetopisu.
Ovi prigovori, koje istoričari stavaljaju Ljetopisu, ne mogu da prođu bez opravdanih zamjerki. Ma da Ljetopisac kaže, da se služio pri pisanju svoga djela i nekim starijim izvorima, on se - nesumnjivo - oslonio, uglavnom, na narodno predanje onoga doba. Dukljaninovoj dobronamjernosti nema razloga da se prigovara, pa ako nije ostao vjeran izvorima, kojima se služio, to se može objasniti naučnom nespremnošću i nedostatkom vještine, da se tim ispravama i izvorima korisno posluži. No nije bez smisla ni pretpostavka, da mu ti izvori nijesu pružili mnogo pouzdanih podataka iz ranije prošlosti, a ako ih je bilo više, onda je ljetopisac morao biti u nedoumici kojem da vjeruje. Biće da je Dukljanin napravio kompromis na taj način, što se poslužio svim tim izvorima, te je tako nastala nerazumljiva zbrka u njegovom djelu, zbrka, kojoj su znatno doprinijeli i kasniji prepisivači Ljetopisa. Toj zbirki treba dodati sada ono iznakaženje istorije, koje je izvršilo narodno predanje a kojim se - izgleda - Dukljanin najviše poslužio. Što on spominje mnoštvo vladara, koji se ne mogu smjestiti u istoriju Duklje, to još ne znači, da mu ne treba vjerovati, jer se zna da svi ti vladari nijesu dolazili na vlast redom jedan iza drugoga, niti na istu vladalačku stolicu, a mnogi od njih nijesu svakako vladali čitavom državnom teritorij om. Da Dukljanin nije naprosto izmislio sve one vladare Duklje, odnosno Crvene Hrvatske, koje spominje u svom Ljetopisu, vidi se i po tome, što izvori ne poznaju ni nekog kneza Petra od Duklje iz lX-X vijeka, a nađen je njegov olovni pečat, koji svjedoči da je postojao (Jireček 1,89). Iz toga primjera vidimo da nam ni oni istorijski izvori, čijoj se vjerodostojnosti ne može prigovoriti opravdano, ne razjašnjuju prošlost dukljanske države. Snalaženje u Dukljaninovom pričanju otežano je još i time, što on za vladare navodi često puta imena, pod kojima oni u izvorima nijesu poznati ili su poznati pod drugima. Opravdana je pretpostavka, da su se ti vladari i velikaši, a Dukljanin je mogao izmiješati i jedne i druge, službeno nazivali u saobraćaju sa tuđincima svojim kalendarskim, a privatno u zemlji narodnim imenima. Stoga je nemoguće bez potrebnih stvarnih dokaza odbaciti Dukljaninovo pričanje kao neistinito. Teškoća je tek u tome što nije moguće bez potrebnih pomoćnih izvora porazmjestiti po vremenskoj ljestvici sve te ličnosti i precizno im odrediti položaje i mjesta u istoriji Duklje. Osim toga nije lako utvrditi ni njihova imena, pod kojima ih spominju drugi izvori, odnosno ustanoviti koja su narodna imena odgovarala kalendarskim. Dakle, Dukljaninov Ljetopis otvara široke mogućnosti za kriva tumačenja, ali nigdje ni hotice ni nehotice ne navodi na neispravne zaključke
Za nas danas nije najvažniji dio u Ljetopisu onaj, gdje se nabrajaju vladari i dogadaji iz davnije prošlosti, već je mnogo važniji onaj drugi dio, u kojem su iznijeta geografska data i nazivi, dio koji se općenito smatra pouzdanim vrelom.
U Ljetopisu Popa Dukljanina Jireček je svakako tražio gotovu istorijsku gradu, koje nije našao, pa se stoga o njemu ovako izrazio: »Dukljaninov je jezik bijedan; njegov pisac učio se, sa rijetkim izuzetcima, samo na prevodu biblije; u njemu nema nikakvih klasičnih mrvica koje se, pred kraj srednjega vijeka, javljaju čak i u poveljama notara. Sadržina hronike je genealogija, koja obuhvata 600 godina; ona počinje sa gotskim kraljem Totilom koji je kal ude rima iz legende o sv. Benediktu bio bolje poznat nego u skasci slavni kralj Teoderih koji je, uistinu, vladao Dalmacijom, te završuje sa kneževima Duklje u vrijeme cara Manojla. Očito je ova genealogija izmišljena bila u okolini Bara, da bi se povećala slava ovih malih država (I,166).«
Iz ovog Jirečekovog suda mi razaznajemo dvoje: 1.
Da Dukljanin nije dobro znao latinski, i ako je bio katolički svećenik u Baru, što znači da je bio domorodac, najvjerojatnije slavenskog porijekla, te da je na svaki način živio medu slavenskim življem, pa svoje znanje latinskog jezika nije mogao školovanjem da do te mjere upotpuni, da bi njim mogao primjerno pisati. Njegova svjedočanstva tim dobivaju na svojoj vjerodostojnosti, barem u onome dijelu gdje se govori o stvarima, koje nas ovdje naročito interesuju, jer su mu kao domorodcu i čovjeku iz naroda mogle biti poznate narodne tradicije i predanja bolje nego drugome, a da se posluži do tada pisanim izvorima bio je dovoljno učen i ako nije znao dobro pisati na latinskom jeziku. - Zatim 2. Saznajemo da je »ova genealogija izmišljena bila u okolini Bara, da bi povećala slavu ovih malih država«, a to znači da je pisac svoj ljetopis bio namijenio većem krugu ljudi, radi čega je morao do svih granica mogućnosti biti objektivan, ako nije htio biti demantovan i od savremenika opovrgnut. Što Jireček kaže, da je ovo djelo bilo napisano, da bi se povećala slava ovih malih država, to njegovu vrijednost ne smanjuje, jer su i svi ostali istorijski izvori nastali iz sličnih razloga, pa im se pri upotrebi ne čine zbog toga značajne primjedbe. Dukljaninov Ljetopis svakako niti je imao razloga da bude, niti je bio napisan iz same, ničim iz praktičnog života ne potaknute, ljubavi prema istorijskoj istini. No stoga ipak nije mogao niti smio sadržavati takve neistine, koje bi njegovi čitaoci - savremenici mogli konstatirati ravnajuć se bilo po izvorima, bilo po živom narodnom predanju, što je jasno i razumljivo.
Ovoga puta nas u prvom redu zanima pitanje, da li je država, o kojoj govori Pop Dukljanin, postojala kao takva pod imenom Crvene Hrvatske i da li su nju zaista naseljavali Hrvati. Utvrditi da su današnju oblast Crne Gore naseljavali Hrvati od dolaska Slavena pa sve do stvaranja države Nemanjića i da se država tih Hrvata zvala Crvena Hrvatska, znači potvrditi ono što o tome kaže Pop Dukljanin.
Ako je Dukljanin mogao činiti grješke u izlaganju istorijskih događaja iz dalje prošlosti i u prikazivanju i nabrajanju pojedinih znamenitih ličnosti, a naročito vladara, ne postoji opravdanog razloga da se posumnja u istinitost onoga što je napisao o stvarima i pojmovima, koji su u njegovo vrijeme bili još svježi u uspomenama naroda. Dok netko može zaboraviti imena i redosljed vladara svoje zemlje, isključeno je da bi mogao zaboraviti kako se njegova zemlja zove. Također je isključeno da bi neko mogao u jednom spisu, koji je već po piščevoj namjeri trebao doći savremenicima u ruke, svom narodu i svojoj zemlji dati ime strano i tuđe, a vlastito zatajiti. Stoga se pričanje Dukljaninovo mora primiti kao tačno, barem u svim onim djelovima za koje nalazimo potvrde i kod ostalih pisaca - savremenika.
Crvenoj Hrvatskoj nije dato to ime pukom slučajnočću, već ono imade traga u pradomovini Hrvata, Rusiji.
O plemenu Hrvata u Crvenoj Rusiji, koja je obuhvatala dvije kneževine: Haličku na sjevernom obronku Karpata i oko gornjega Dnjestra, i Vladimirsku oko rijeke zapadnoga Buga, pritoke Visle, govori u poznatoj kronici ruski Uetoposac Nestor, koji je umro 1116 godine. I Klaić i Suflaj misle da su Hrvati, dolazeći u ove zemlje, donijeli sobom ne samo mnoge običaje i navike, nego i mnoga topografska imena i nazive. Tako kod nas imade više mjesta čija se imena poklapaju sa imenima mjesta u nekadanjoj Crvenoj Rusiji. Ako se uzme da je većina doseljenih Slavena u krajeve današnje Hrvatske bila hrvatskog porijekla, razumljivo je da su donijeli i naziv »crveni«, koji su dali jednom dijelu svoje stare domovine, naseljenom možda baš samim tim Hrvatima iz Crvene Rusije, dakle Crvenim Hrvatima. Ova navika da iseljeni narodi u manjim ili većim skupinama daju mjestima u novoj otadžbini imena mjesta iz stare otadžbine održala se sve do najnovijeg vremena. Prema tome nema opravdanog razloga da se pobija pretpostavka da su Hrvati iz Crvene Rusije, prema nazivu svoje domovine dali novoj, ili barem jednom njenom znatnom dijelu, ime Crvena Hrvatska. Otuda vidimo da naziv Crvena Hrvatska nije slučajan niti bez razloga izmišljen, već da imade korijena u davnoj prošlosti Hrvata.
....................................... još o ovoj temi
S.M.Štedimlija - „Crvena Hrvatska“ Str. 12.-18.
