Raspjevani KOKO

Evo jedne tužne pjesme:

        

         Marijane, Marijane bole li te rane?

            Da ne bole neb'se rane zvale.

            Nemam majke da mi rane liječi,

            Nemam seke da mi vodu nosi,

            Nemam žene da mi meko stere.

            Tuđa majka rane povrjeđuje,

            Tuđa seka mutnu vodu nosi,

            Tuđa žena bregovito stere.

 

Uzet ćemo još jednu srceparajuću ali u ljubavnom smislu:

 

         Dođi, dragi, navečer na pendžer,

            Kako ću ti doći, kroz tri gore proći?

            Hladan vjetar piri, sitna kiša pada,

            Meni srce zebe što nisam kraj tebe.

 

         To su sve naše lijepe starinske pjesme, pune osjećaja, ljubavne čežnje, tajne zaljubljenosti, ali sve u pristojnoj i bezazlenoj formi da ni najosjetljivijoj duši ne mogu nanijeti nekakvu uvrjedljivost. Uz to imaju fine napjeve koji se vrlo zgodno prate uz šargiju i violinu. Da je to pjevanje čuo Evans, jamačno ne bi nikad ono napisao. Samo Bog zna koliko je ovakvih pjesama i napjeva naš narod stvorio. Zna se da su neki njemački glazbenici kupili naše pjesme pa ih prerađivali u njemačkom duhu. Jedan Francuz skupio je veliku zbirku naših pjesama i tiskao ih u Parizu 1828. godine, a ovaj Englez bez ikakvog ukusa, baš kao i moja tetka Luja.

 

         Naš je narod sam sebi stvarao pjesme i napjeve. Napjevi sačinjavaju takozvani pučki melos koji je dugo bio podcjenjivan i potiskivan. Naši glazbenici se nisu na njega ni obazirali. Tek u novije doba javlja se i kod nas zanimanje za pučki melos pa je snimljeno i nekoliko ploča sa tim izvornim melosom. Dapače smo i na televiziji gledali i slušali neke pjevače. Njihove pjesme su kratke i sadržajne. Njima se izriče ono što se osjeća, misli, vidi, prožoivljuje, što ga vesili, žalosti ili tišti. Ima ih vrlo lijepih:

 

            Kiša pada, zemlja vodu pije,

            Blago onom tko zaljubljen nije.

 

Ima ih filozofskih:

 

            Misliš, dragi, da ja tebe volim

            Di ja s tobom medeno govorim.

 

Ali i ljubavnih:

 

         Dođi dragi i donesi grade,

            Da mi svoje gradiramo jade.

 

Neke su životno-programske:

 

         Igrat, pjevat i moliti Boga,

            To je dosta od života moga.

 

Neke su ironične:

 

         Oj, Dervento, alaj si na glasu,

            Krave oru, a volovi pasu.

 

Ali ima i posavsko-prkosnih:

 

         Kiša pada, godina je slaba,

            Nek je slaba, ja ću bit' baraba.

 

ili revolucionarnih:

 

         Slistio sam ćaćino imanje

            komunisti i vaše ću znanje.

 

Kad je stigla elektrika u naše krajeve momčine su pjevale:

 

         Na Plehanu sijalice sjaju,

            Gvardijane, živiš ko' u raju.

 

Ima i onih „junačkih“:

 

         Udri pobro nek palija zveči,

            Ima doktor što barabe liječi.

 

ili:

 

         Ošini ga tarabom po čelu,

            nek zapamti u čijem je selu

 

Onim barabama što su dobili po leđima nije više bilo do pjesme, nego uistinu samo do doktora. A oni drugi, palijaši, su po zatvoru pjevali:

 

         Što je moja dočekala kosa,

            da je vjetar po zatvoru nosa.

 

ili:

 

         Oj, zatvoru grebem li ti gredu

            nikad lolu naučiti redu.

 

           

 

uz pomoć fra Jure Vuletića - Pregršt dobrih riječi