More će to vratiti

Grabeći svojom utabanom stazom, svašta mu pada na pamet. Sjeća se one davne priče o jednoj gimnazijskoj avanturi. Bit će tome ravnih trideset i kusur godina u onom istom parku i zelenišu, gdje po zabitim stazama dječaci grle djevojčice gazeći travu, a šetači pasa puštaju svoje ljubimce da trču okolo kao sumanuti. U to socijalističko vrijeme kada nije bilo bojazni od napada ni od prepada, njegovo vršnjačko društvo je zanoćilo. Kao na đačkim ekskurzijama kada se divilo i pričalo o takvim podvizima. Kada se pustolovno tako provode noći i dokazuju umne i fizičke sposobnosti i kad se u takvom stnju duha dočekavalo jutro. I sad najednom to mu se mjesto čini toliko važnim.

─ A što ja znam gdje je to moglo biti (prošlost ga grize za rep). Nemamo mjere, priznajmo to; ono što nas golica upravo je dražilo beskonačnog, neodmjerenog. Poput jahača na mahnito jurećem konju puštamo da nam padne uzde pred beskonačnim, mi moderni ljudi, mi polubarbari, jer naposljetku, stvari moraju stojati tako kako stoje i kako su svagda stojale: velike stvari za velike, bezdani za duboke, nježnosti i užasi za tankoćutne i, sve u svemu – rijetko za rijetke.

─ I je li sad to cilj i je li to temeljna činjenica? A sudbina, što je s njom?

Naša sudbina raspolaže nama samima čak i kad je još ne poznajemo i upravlja našim danom kao uvjet sadašnjeg. „Ono što treba i mora postati jest temelj onoga što jest.“

Svoje afinitete nije morao zadovoljiti samo predviđenim tj. ispisivanjem dugih i kratkih rečenica tog dijela dana kad se pokušao sjetiti i kad je osjećao dječačku zaigranost, da ostane svoj a opet prilagođen. Utoliko da ga ne gledaju kao čudaka jer je sve rastvorio u igri iza koje se krila ozbiljnosti htio je da mali ljudi postanu gospodari.

Sve je to izgledalo kao vječnost boljerečeno vječnost za sve stvari: smiju li se skupo vino ili ulje baciti u more?

Ako će mo o vječnosti onda se javlja utjeha i bit će kao što je uvjek bilo: more će to ponovno vratiti.