BIHOCID

Dr. Anto MARKOTIĆ

Svaka Jugoslavija je umjetna državna tvorevina, zapravo europski laboratorij na Balkanu, a svaki pokus ovdje zakonomjerno se vraća Europi kao bumerang, bilo kao prvi, drugi, a što se nas tiče i III. svjetski rat. Lokalizirana Jugoslavija u liku Bosne i Hercegovine zaista je postala bermudski trokut svjetske politike. Mada BiH nije bila »Jugosla­vija u malom«, teško je, međutim, poslije »spašava­nja« Jugoslavije »Srboslavijom«, Bosnu i Hercegovinu spasiti »Bosnoslavijom«.

Kratki hrvatski demograf­ski uspon u BiH na prijelazu iz prethodnog u ovo stoljeće, te njegova de­mografska stagnacija u pr­voj, ili »priprema« za ono što će se kao pad dogoditi u drugoj Jugoslaviji, izgleda da je na prijelazu ovoga u naredno stoljeće dovelo ovim ratom naš narod u iskušenje borbe za opsta­nak na njegovom histo­rijskom ognjištu.

Svojevrsna etnomelioracija hrvatskog nacionalnog bića na bosansko-hercegovačkim prostorima u proteklih sedamdesetak godina odvijala se iza za­vjese tzv. »ravnopravnosti konstitutivnih naroda«, dok je uz redovnu infuziju o njegovoj historijskoj krivnji pretjecala politička, vjer­ska, ideološka i gospodar­ska diskriminacija, a uz nju sljedstveno išla višeslojna pogubna emigracija i dugogodišnja perfidna di­plomatska međunarodna kompromitacija i zatiranje hrvatskog narodnog imena i onoga što spada uz njega.

Danas, kada je dojučeraš­nja hrvatska statistička većina (uz to i starosjedilačka) u bosan­skoj Posavini, okupacijom i genocidom pobijena, rastje­rana i rušena, a u srednjoj Bosni preplavljena musli­manskim prognanicima i opterećena sukobima i do­datno napadana »s onu stra­nu Plive«, odakle su Hrvati podobrano »očišćeni«, a u Hercegovini pod stalnom paljbom »s onu stranu Neretve«, objektivno se bojati hrvatskog klizanjana stranputicu manjine i svojoj i hrvatskoj zemlji. I bez ovoga rata poučna je putanja o današnjoj hrva­tskoj većini sa samo oko dvije petine b/h Hrvata u dvadeset takvih općina, dok je jučer (1981.) sa 22 ili prekjučer (1961.) sa 29 općina i tri petine b/h Hr­vata nije potisnula prva ge­neracija rođenih ili do­seljenih drugih naroda na ove prostore, s kojih su Hr­vati istovremeno iseljavali. Bojim se procjene da ovaj rat, i sve što je uz njega išlo, nije prilika za rizik nego za razum. Princip da su Hrvati, Muslimani i Srbi u BiH ravnopravni postojao je i do sada, a ovakvi principi imaju smisla dok ima ljudi, a Hrvati idu »silazno«. Ko­liko će ih se prebjeglih i izbjeglih vratiti na svoja razrušena ognjišta, teško je reći, a i druga je to tema. U sličnim ratnim prilikama (a sličnih jedva da je bilo) većina se ne vraća. A Hrvati su i do rata »radije« odlazili nego što su ispunjavali svoju životnu želju da se vrate u »stari kraj«. Hrva­tska kao da nestaje odavde, ostavljajući u dvadesetom stoljeću u ovoj »klasičnoj« hrvatskoj zemlji trag svojevrsne »demografske parabole« - uspon - stagna­cija - pad.