Kratki osvrt na stariju hrvatsku književnost u BiH

Svaka povijest bilo politička ili književna, ili kakve mu drago struke, dijeli se sama po sebi na razna razdoblja. Razna razdoblja u povijesti stvaraju znameniti čini, koji nisu uvijek blagoslovno utjecali na ljudski rod ili na druge stvari u naravi. Povijest raznih znanosti dijeli se prema njihovu razvitku: jedan je primjerice krivi sustav živio i njegovan bio po čovjeku, dok se netko ne rodi, dok ne dođe jedan veleum pa ga ne raskrinka, ne prorešeta, te oslabivši mu uporišta i opovrgnuvši dokaze, ne otkri pristašama njegovu ništariju. Isti veleum opovrgavši staro načelo, te zako­pavši ga u hladni grob, segne umom da dotične stvari drugim putem protumači, pa tako stvori novi sustav - ili barem hipotezu - za koji ne zna hoće li mu biti suđeno vjekovati u čovječjem umu, ili će ga kakav mu nasljednik kao i one njegovih mnogo­brojnih predšastnika, koje se do njega obožavaše, nemilom rukom rinuti da spi vječni sanak, te da mu se samo ime spominje uz njegovog obožavanog kovača.

Kao u duševnom, tako i u tvarnom svijetu: ili se nejače provrće u jače ili obratno, ili jače sruši nejače; odatle izviru razna razdoblja. Naša se recimo uža povijest dijeli na dobu bana i onu kralja. Nu, gdje doba bana nađe svoj grob? Koja to bijaše ruka, koja joj izbrisa daljnju opstojnost? To učini umni i slavni Tvrtko L, uzdižući ono stoje palo i ukrijepivši ono stoje razoreno, te iz nejačeta pretvori svoju vlast u jače, iz manje slavna u slavnije, iz banovine u kraljevinu, te tako stvori u našoj političkoj povijesti drugo novo razdoblje. Tvrtkovu stvoru nije bilo suđeno vjeko-vati; dođe jači: sruši nejače... Tako i u književnosti vlada jedan sustav pak se s vremenom ili drukč(ij)e uobliči ili sasma pane, a na njegovim se razvalinama digne drugi, kao potomak bajne fenić ptice iz pepela svoje predšastnice, koja u istom rodu i vrsti življaše, dok si konačno ne spjeva dosadjelomu životu.

I.

Prvo razdoblje u povijesti naše književnosti stavismo od naj-davnijih davnina bosanske samostalnosti pa do kobne 1463. godine; premda bi se i ovo dalo dijeliti, da nije sve ovo moljac vremena izjeo i nesmiljena ruka na vatri sažgala; srušila ne samo naše bijele dvore, crkve i samostane, nego i ono sve što bijaše marljiva ruka iz uma na papir prenijela, te mu naredila da vjeku-je, da do nas živi, da mu iskazujemo počast kao dičnim starina­ma. Sve učini barbarstvo ne htijući ni hladna groba kopati, jer bi ga mi pretražili i časne ostatke ljubili, nego mu lomača bijaše naručnija, koja sve književno nam milje pretvori u prah i pepeo. Ako već nemamo skoro nikakvih knjiga koje bi u ovo golemo razdoblje natiskali, kojima bi ovu prazninu popunili, to ipak možemo stalno i bezuvjetno reći, daje kroz ovo razdoblje evala književnost u užoj nam domovini Bosni. Tko će moći opravdano tvrditi i razložno dokazati da silno i ugledno bosansko plemstvo nije imalo u duševnoj naobrazbi nikakva razmaka od ne plemst­va, od puka; tko smije reći da bosanski vladari nisu uživali plodove onodobne prosvjete; općili su i sa istokom i sa zapadom te se u njihovu duhu oba nastaniše.

Ako su dakle bosanski velikani bili prosvijetljeni, pitanje je gdje tu prosvjetu usisaše i njome se opojiše? Sigurno u svojim domaćim učionicama; a učione se ne mogu ni zamisliti bez ka­kvih knjiga; dakle, bilo je knjiga, bilo je književnosti. Bosanski su vladari imali po onovremenom ukusu uređene dvore: tu se nalazio učitelj prava koji je morao imati zbornik domaćih nared­bi i zakona; tu bijaše dvorski bilježnik koji je valjda bio dovoljno naobražen daje mogao raznojezične listove učiti i na iste dopis­nike odpisati svojim službenim govorom; tu je dvorski đak (se­kretar), tu pisac itd. Bošnjaci kao prosvijetljen narod i sveudiljno težeći za prosvjetom imali su svoje vlastito pismo "bosanicu", što ni dan danas ne posjeduju najprosvjetljeniji narodi; bosanicu nje­govahu svi jednako: ona je službena u dvorskoj kancelariji, ljub­ljena u plemićkim palačama, njegovana u obiteljima junačkoga i bistroumnoga puka. Sve su ovo nepobitni dokazi naše najstarije narodne prosvjete (Knežević).

U našem narodu bijaše od najdaljnih vremena vjerskih sljed­ba. Tko bi dokazao da one nisu imale svoje obrednike, da nisu posjedovale svojih bogojavljenih knjiga, da im vjerske dogme nisu bile na papiru? Zar izagnanici moravski, učenici slavenskih prosvjetitelja došavši k nama nisu slijedili primjer svojih bogoduhih učitelja i pisali nam knjige iz kojih se po našim crkvama razlijegala slava Bogu na visini? Odakle su bogumili², ta jaka koja joj izbrisa daljnju opstojnost? To učini umni i slavni Tvrtko 1, uzdižući ono stoje palo i ukrijepivši ono stoje razoreno, te iz nejačeta pretvori svoju vlast u jače, iz manje slavna u slavnije, iz banovine u kraljevinu, te tako stvori u našoj političkoj povijesti drugo novo razdoblje. Tvrtkovu stvoru nije bilo suđeno vjekovati; dođe jači: sruši nejače... Tako i u književnosti vlada jedan sustav pak se s vremenom ili drukč(ij)e uobliči ili sasma pane, a na njegovim se razvalinama digne drugi, kao potomak bajne fenić ptice iz pepela svoje predšastnice, koja u istom rodu i vrsti življaše, dok si konačno ne spjeva dosadjelomu životu.

²Šestić ponavlja onodobno uobičajeno predstavljanje Crkve bosanskih krst-jana kao navodnih bogumila.

Ali, nije se samo time zabavljala samostanska prosvjeta, nego je ona bila kao i ona u Italiji, gdje su samostani bili kolijevka znanosti i ljudske naobrazbe; učilo se kod njih ali i kod nas: slovnica, govorništvo, filozofija i teologija; te kako god oni na zapadu bijahu odgajališta mladih kraljevića i plemića, tako bijahu isto i oni u Bosni; jer eto, sam posljednji bosanski vladar veli "daje malan kršten i latinskoj knjizi poučen" a uz to, narav­no, i drugim znanostima. Od koga to, nego od samostanaca? Imasmo dakle u samostanima, u tim prosvjetnim zavodima, svakovrsne bijele knjige. Jezikoslovna se struka morala njego­vati, jer kako bi zapadnjaci naš govor uvještili, a mi se u latin­skoj knjizi podučili da nije bilo latinsko-hrvatskih i hrvatsko-latinskih slovnica i rječnika?

Naši vladari i velmože imali su u svojim kancelarijama uređene pismohrane, zapisnike i knjižice; a da je to bilo kao i na zapadu u najboljem redu jamče nam imena umnih zapadnjaka, koji su svojim vrlinama i učenošću postali ljubimci vladara i dvorskih časnika. Napokon, domaće knjižnice su bile uvećane donesenim skupocjenim knjigama iz Italije i sa drugih strana; jer papa naredi oko godine 1374. fra Leonardu de Rossi, generalu franjevačkog reda, da se knjige kod nas umrle braće ne vraćaju u samostane odakle su bile donesene, nego da ostanu u Bosni. A to je veliki dobitak kada se pomisli, koliko su tada knjige bile skupe i kako ih je teško bilo napisati.

Možemo sa sigurnošću tvrditi daje naša domovina imala kroz ovo razdoblje dobro razgranjenu književnost isprepletenu svakovrsnom knjigom koja se upotrebljavala u učioni, domu i u crkvi; možemo tvrditi da su kod nas cvale lijepe znanosti i umjet­nosti, da su slavni naši pređi uživali plodove obosvjetne nao­brazbe. Odatle vidimo istinitost riječi našeg latinskog pjesnika

Jošića, koje zapjeva o našoj domovini prije 1463. godine "Flo-rebant artes, cultura, religgio vera³." (eleg. str. 5.)

Pa što nam je sve preostalo iz ovoga ubavoga vrtla? Hrano moja, ukoliko znam, moramo se zadovoljiti s nekoliko pismenih spomenika, koje nam većinom tuđe pismohrane dohraniše i s ru­kopisom kršćanina Hvala, koga napisa početkom petnaestoga vijeka za silnoga bosanskoga vojvodu Hrvoju. On nam je pisar i slikar (Kukuljević kod Smičiklasa). Eh! Kamo pusta sreća da se nije zabranilo nositi sve knjige iz Bosne u Italiju, jer bi se tamo, gdje Vulkan nije harao, prije štogod do nas prehranilo; a svakako je moguće da još što postoji u starim italskim knjižnicama, no to nitko do sada ne pretraži. Nemilosni udes godine 1463. uništi sve naše milo i drago, skoro svaki spomenik koji bi pratio naše pređe slavom kroz vjekove, nečuvenim divljaštvom pohara, uništi -pretvori u prah i pepeo. Oh, kakva preobrazba nastade u miloj domovini! Prije sve veselo, sve cvate, a sada: sve strepi od stra­ha, sve tutnji od silne zveke oružja; zemlja se trese od nebro­jenoga vojnika; sa užasom hite ljudi na krvavo pozorište da uoče čudo prije neviđeno. Narod pod Jajcem pretrpi silnu i nečuvenu katastrofu; sablja i vatra toliko nemilo haraše, da se od žalosti htjelo sakriti i jarko sunce, da se sam Mart, koji se pokolju veseli, prestravio pogledavši na Olvmpa sa prijestolja svoga. To pjeva Jošić i dalje veli:

"Hic (pod Jajcem) Rex detracta nudatus corpore pelle, Privatus Solio gentis imago meae. Nobilitas deleta potens cum plebe modesta, Hic cecidit flendum a posteritate decus."

(Eleg. str. 7.)

³)Cvjetale su umjetnosti, kultura, istinska vjera.

Dobitnici ne požališe ni naših knjižnica, ni svetih spomenika; onaj, čiji pređi upepeliše najglasovitiju aleksandrijsku knjižnicu, sažga i naše svetinje:

"Aras, atque focos, opus et destruxit Apellis Audax evertit funditus omne decus. Alcoran servans Vulcano tradit aduri Quos Gristi affines composuere libros."

(Eleg. str. 8-9.)

Ne baveći se književnim spomenicima koji su istina do nas preživjeli, ali ih nemamo pri ruci, pređimo u drugo razdoblje.

Ovo književno razdolje počinjemo padom Bosne, a završa­vamo padom "bosanice" tj. nekako početkom osamnaestog sto­ljeća, kada su se prestale tiskati i pretiskivati knjige bosanskom abecedom, a ne kada su "bosanicu" prestali rabiti bosanci, jer se ovo kasnije dogodilo. U istom navodimo imena pisaca, koji se ni­su služili bosanskim pismom, a spadaju u ovo razdoblje.

Užas, strah i trepet vladao je sada u našoj domovini; svatko je imao smrt na ustima; svakomu se bilo boriti za opstanak. Zato se nije ni pomislilo držati u ruci pero, dok je oštrac briotkinje sablje preko vrata plazio. Ipak, što ne bi moguće kod kuće, to se moglo u inozemstvu, gdje je vladala drukčija sudbina. Može se reći da se mnogo Bošnjaka tijekom ove dobi proslavilo izvan domovine, a svojataju ih drugi, i našim vijencem svoju glavu kite. Domaća nam povijest napominje samo jednoga, zemljaka fra Juru

Dobretića Srebreničanina, koji prva naukovna počela usisa u Du­brovniku, a dalje se razvi i usavrši u Parizu i Oxvordu. Učeni nam zemljak napisa cijeli niz dijela - njih dvanaest na broju - latinštinom, od kojih su neka tiskana, a neka raštrkana po talijanskim knjižnicama ostadoše u rukopisu. Počeo je pisati po svoj prilici od 1476. i sve do 1520. godine, kada je preminuo kao nazaretski nadbiskup. Dobretić, premda slavljen i svakim obiljem obasut u Italiji, premda milovan od mnogih plemićkih obitelji, i kao malo tko uvažavan u svom redu, ipak ne zaboravi svoje porušene i po­harane domovine Bosne, već je posjeti 1497., te niti je on poznade niti ona njega, već bi "izvanjski braći svojoj i putnik sinovi­ma svojim." Zato, prešavši preko Bosne i otpočinuvši u Dubrov­niku, krene natrag u Italiju gdje ostade do blažene smrti. Slava mu! Sjećao se svoje domovine i osjećao se Bošnjakom. Neka nam je na ponos kao Britancima utemeljitelj franjevačke škole I. D. Skot, i doista je: "Croatici fateor gloria magna soli⁴." (Benessa).

Nadvirimo se malo nad razvaline tužne Bosne nećemo li tu koji cvijetak ubrati; bacimo hitri pogled na Dobretićevu braću raštrkanu po bosanskoj pustoši. Premda sa svih strana proganjani, franjevci ove dobi prionuše za knjigu, veli naš neumorni povjes­ničar Batinić, koji također spominje učitelja bogoslovlja fra Matiju Divkovića iz Jelašaka, koji između 1565. i 1631. (kada je umro), izda šest nabožnih djela bosanskim pismom, za što mu slova sali mletački tiskar Bertoni.

Divkovićev je suvremenik fra Ivan Bandulović, koji pohrvati "pištule e evangjela" za puk i svećenstvo u Mletcima 1613. go­dine. Divkovićeva i Bandulovićeva djela bila su pretiskavana čak i u 18. stoljeću, zato ovo razdoblje bosanske književnosti dobiva širi razmak. Još za Divkovićeva života izdade fra Stjepan Matijević ćirilskim pismom djelo pod naslovom "Ispovjednik sabran iz pravoslavnih naučitelja" 1630. u Rimu.

⁴ Očitujem se velikom hvalom hrvatskom tlu.

III.

Kada je u prekosavskim pokrajinama već opala uporaba na­rodnog govora, pa se i u kući i u učioni latinština rabila, njom se zborovalo i u crkvi pjevalo;⁵ onda i u bosanskoj književnosti

nalazimo neke preinake, ali ne koje bi bile na uštrb domaćem go­voru, jer se to zbilo samo uvođenjem "latinice" mjesto "bosanice" u tiskana djela. Međutim, ovo nije bilo od obijesti, već za ljutu nevolju, pošto tada nije bilo tiskara za "bosanicu", a ni okolnosti niti sredstva nisu dopuštali da se u Bosni urede. Time prinukani bosan­ski pisci počeše izdavati svoja djela latinicom, pridržavajući još uvi­jek u domaćoj uporabi svoje staro pismo. Svi hrvatski pisci uopće, a bosanski napose osjetiše teškoće tada neuređene latinice za hrvatske riječi. Zato je među njima vladao veliki metež, jer bijaše u tadašnjoj hrvatskoj knjizi osam različitih pravopisa, i svaki je imao svoje pristaše, i svako je htio dati svome prvenstvo pred drugima. Ovo, rekoh, osjetiše i bosanski pisci, te svaki htjede latinicu udesiti na svoju ruku, ne bi lije što bolje prilagodio hrvatskome izgovoru. To učini Laštrić, to Miletić, to Marjanović i mnogi drugi. Zađimo malo do samih onovremenih pisaca. Osim već navedenih u II. raz­doblju koji su se služili latinicom, ovdje nalazimo preobilan broj književnika. Ovdje nam je prvi klasično izobraženi fra Lovro Sitović, Ljubušak, koji među ostalim tiska u Mlecima 1713. godine "latinsko- hrvatsku slovnicu"; ovdje nam se predstavlja vrli Lekušić, da nas nujne razveseli svojim "Bogoljubnim razmišljanji­ma" (Mleci 1730.); ovdje nas u vjeri utvrđuje učeni Ramljak Filipović (+ 1769.), dajući nam u obilju duhovne hrane svojim učenim katehetskim i nabožnim djelima; zatim plemeniti Dobretić (+ u Jakinu 1782.) pokazuje dušobrižničku stazu, kojom mu je ići pri svojim sudbinskim poslovima.

⁵ U prekosavskim stranama narodni jezik posebno u crkvi propade po odredbi jezuita, jer su oni u svojim gimnazijama učili samu latinštinu koja se poslije uvuče skoro u sve više slojeve. "Seculi XVI. initio in Dioecesi quoque Zagrabiensi Sacerdotes Glagolitae non deerant. Hi defecerunt postea, quam Societas Jesu Zagrabiae alibique ludos litterarios apperiit.(Početkom 16. stol­jeća pak u zagrebačkoj biskupiji nije nedostajalo glagoljaških svećenika. Oni su nestali kasnije kako je u Zagrebu i drugdje Družba Isusova otvarala škole.)" (Mikoczi Otior. Croatiae lib. Unus. Budae 1806. pag. 223.)

 

Napokon, dolazimo do najglasovitijeg i najučenijeg pisca ta­dašnjeg vremena, fra Filipa Laštrića, Oćevca, filozofa bogoslovlja i povjesničara. Njegove propovijedi i nabožna djela bijahu tis­kana u Rimu i u Mlecima od 1742. do 1766. godine, a poznato mu već djelo "Epitome Vetustatum Bosnensium⁶" ugleda svjetlo u Mlecima 1762.; filozofiju je također napisao po načelima prva­ka franjevačke škole, nedostiživog I. D. Skota; on je u rukopisu i čuva se u sutješkoj knjižnici - a bavi se: Logikama objema, te generalnom i partikularnom metafizikom po sustavu kojega su se držali onodobni skolastici.

Još je spomena vrijedno što isti o Kačiću bilježi da je on pri-uredio redodržavni ljetopis, za koga je prije imao samo neke bi­lješke fra L. Dubočanca, i daje jaka kost dalmatinska vodila neke vrste dnevnika živeći 115 godina. Ne možemo šutke mimoići ni učenjaka fra Luku pl. Vladimirovića, koji je oko dvanaest dijela što hrvatski što latinski, što talijanski napisao i na svijet izdao, a između ostalih i jedno našemu biskupu fra Marku Dobretiću prikazao pod naslovom "Nobilissimae familiae Comitus Dobretich Olim Regni Bosnae Optimatis Genealogicus Liber⁸" - tiska­no u Mlecima 1775. godine. Napokon navodimo dva gospodičića od mutne Neretve Lucij a i Prudencija, o kojima veli neki ne­retvanski starograđanin u svom "Pripisagniu" o bosanskom kra­ljevstvu itd. (u Mlecima 1775.), str. 70., "da se s punim pravom mogu ubrojiti među prve pisce bosanskog kraljevstva." Pisali su latinštinom. Prudencije napisa "De regno Bosnae ejusque interitu Narratio Historica... De narbonensi Urbe... De Laudibus ... Familiae Vladimirovich...⁹"; tiskano u Mlecima 1781., a Lucij "Chronicom ... Conventus... Zaostragiensis...¹⁰ od godine 1468. do 1770., koje je izdano u Mlecima.

Pri koncu ovog razdoblja osim Miletića dade Bosna još lijep broj pisaca početkom 19. vijeka, dok Gajeva slava ne doprije do nas; samo valja spomenuti da je latinština, koja se obožavala u svim mjestima gdje se Bošnjaci školovahu, imala je i na njih upliv, kako ćemo odmah vidjeti. Prvi nam je sada na redu vele­učeni i svestrano izobraženi muž i vrli književnik fra Stjepan Marijanović iz Lipnice (+ 1848.), koji je neumorno radio do smrti za domovinu Bosnu, da o njemu punim pravom pjeva Jošić:

"Nec Phitiae Damon, Philades nec fecit Oresti Quantum vir Patriae praestit Iste suae."

(Eleg. str. 26.)

O njegovoj učenosti također veli:

"Qui eloquio Marcum superat. Gravitate Catonem Ingenio Statium, relligione Numam."

(Eleg. str. 27.)

Ovaj neumrli bosanski pregalac ubra lijepih lovorika i na književnom polju; on izdade 1822. godine u Splitu latinsku slovnicu hrvatski protumačenu za niže franjevačke gimnazije u Bosni, za koje također napisa i izdade malo kasnije latinsku "Syntaxu," te godine 1835. u Budimu "Svstema Litterarium¹¹," oboje čistom latinštinom, kojom je, slogom nenadkriljiv, napisao više okružnica na svoju bosansku braću i tiskao "Schematismus ... Bosnae Argentinac¹²" u Zagrebu 1840. godine.

Iza slavnog Marijane vica istaknut nam je njegova druga i pri­jatelja fra Ambrozija Matica (+ 1856.), koji se istodobno u književnosti odlikovao izdavši godine 1825. u Osijeku "Carmen Adgratulatorium¹³" u slavu prijatelja si Marijanovića, te nakon dvije godine ondje drugu latinsku pjesmu "Isitirion" u slavu fra Gavre Barišića, biskupa Aleksijskoga; iste godine tj. 1827. izdade "Računicu", a kasnije, 1832. napisa i izdade "Ručnu knji­žicu" za učenje latinskoga jezika.

8)Knjiga rodoslovlja veoma znamenite obitelji roda Dobretića nekada najple­menitije (obitelji) bosanskog kraljevstva.

⁹  Povijesno izvješće o kraljevstvu Bosne i njegovoj propasti...  O gradu
Narboni... O slavi... obitelji Vladimirović.

¹⁰⁾Ljetopis.. .samostana u Zaostrogu.

¹¹  Sustav pisanja

¹²  Pregled Bosne Srebrene
13)Pjesma čestitanja

Za ovim pisaše i tiskaše djelca i djela sljedeći: Fra Filip Vareša-nin "Philosophico-Theologias Propositiones¹⁴" (Zadar 1828.), fra Andrija Barukčić "Carmen Elegiacum¹⁵" u slavu biskupa fra Rafe Barišića (u Vacu 1833.) Ova pjesma ima dva dijela: u prvom je čestitka jadikovkom pomiješana, a druga govori "De Illvrica gente a Japheto per Thraces descedente¹⁶", gdje nabraja sve naše slavne muževe i junake; na kraju tuži nad nesretnim udesom Bosne:

'Bosnia sola gemit...¹⁷";

Zato zove nebesa u pomoć:

"Reddite vos Superi! Divum placabile Numen, Respicite in Patriam, que tumulata jacet.¹⁸"

Sada nam se malo pozabaviti s velikim učenjakom, glasovitim bosanskim filologom fra Marijanom Sunjićem, koji, osim svih evropskih jezika poznavaše također mnoga azijska narječja, kako on to pokaza u svojoj znanstvenoj raspravi "De Ratione depingendi rite quaslibet voces articulatas, seu de Vera Orthographia¹⁹"

¹⁴  Filozofsko-teološke postavke

¹⁵  Pjesma tužaljka

¹⁶  O ilirskom narodi koji izlazi od Japeta preko Tračana

¹⁷  Bosna sama plače

¹⁸  Udobrostivite božanstvo, vi blaženi. Pogledajte domovinu koja ukopana leži.

¹⁹  O načelima ispravnog pisanja kojih bilo izgovorenih riječi ili o pravom pravopisu

(Beč 1853.)- Godine 1833. izdade oraciju "Francisco Primo²⁰" u Budimu, gdje pokaza svoju duboku klasičnu naobrazbu, kako to zasvjedoči i svojim djelcem "De vita Augustini Milletich²¹" (u Rimu 1835.). Ovaj je muž prenio svoju književnu djelatnost i među Ilire, pa je i tu mnogo uradio. Slava mu! Tko se želi bolje sa njim upoznati, neka čita "Život fra Marijana Šunjića..." što je spjevao fra Martin Nedić, u Đakovu 1883.

Ne poznaju bosanske prošlosti oni koji tvrde da iz Bosne nije bilo ni jednoga doktora ni iz koje struke; davne još godine 1836. izda I. P. Marošević, Kreševljak, doktorand medicine u Beču "Dissertatio Inauguralis Medico Diaetetica²²"; a koliko ih je još bilo, koje nemam namjere ovaj put navoditi.

Premda zakoračujući u ilirsko doba ističemo na kraju ovoga razdoblja toliko puta spominjanog latinskog pjesnika fra Blaža Jošića (+ 1868.), koji je za života spadao među prve bosanske učenjake. On u svojim "Elegijama" koje tiska 1842. godine, uz­višenim pjesničkim duhom ocrta svu bosansku povijest, ukoliko tada bijaše poznata. O, kako je željno on vapio za oslobođenjem domovine:

"Tu saltem Rector Coeli terraeque benigne! Jam miserere Tuis vincula solve Tuis! Intereat Patriae, Gentis, impius hostis!

Si pereunt omnes, nec nos superesse rogamus."

Osim "Elegija" izdade on još dosta latinskih prigodnica, između kojih spominjemo "Carmen Honoribus Augustissimi

²⁰  Franji Prvom

²¹  O životu Augustina Miletića

²²  Uvodna rasprava o dijetetičkom liječenju

Francisci Josephi I. Austriae Imperatoris...²³" (u Budimu 1852.), dok je njegovo veličanstvo boravilo u hrvatskim zemljama. Jošić je također napisao mnogo školskih knjiga za franjevačke učione, od kojih neke i danas stoje u uporabi, i mnogo okružnica iz vre­mena kada je bio provincijal, kojima je, rekli bi, prestigao Cicerona.

Prešavši ukratko mnogobrojne starije bosanske pisce, sada mi je red osvrnuti se, u što kraćim crtama, na ilirsko doba.

IV.

Istina je, daje hrvatska književnost imala i u Bosni lijep broj pisaca i do Gajevih vremena, ali u njoj nije bilo jedinstvene mete, kojoj bi imala težiti - ne bi narodne ideje; štoviše, jezični provin­cijalizmi i neuređen pravopis i domaćeg i stranca su udaljavali od naše knjige. Ovo i sličnih stotine nezgoda, koje neću spominjati, pripravilo je naše književnike, naš narod, da se što pouzdanije baci u naručaj svome izbavitelju i preporoditelju - Gaju; da što čvršće prione uz njegove blagonosne naputke.

Gaj dođe i otpoče svoje veliko djelovanje, ... glas mu se razlijegaše širom domovine, jeka stiže i do naših strana; mi mu se poklonismo, mi se odazvasmo i junačke desnice pružismo; a on nas ljubaznije primi nego majka svoje jedince. Prvi od Bošnjaka pojavi se u Gajevu kolu dični starina fra Martin Nedić sa "Razgovorom koga vile ilirkinje imadoše u pramalitje g. 1835." Za Nedićem stupi neumrli Jukić, koji najviše truda uloži za duhovnu prosvjetu u Bosni; za Jukićem pobratim mu, bosanski Homer, divni pjesnik "Osvetnika", fra Grga Martić, te Šunjić,

23

Pjema u čast veličanstva Franje Josipa I. austrijskog cara