Samo je jedno rješenje za BiH

I poslije Butmira Butmir. Samo ovaj drugi nazvaše Butmir2. Da bi malo asocirao na Dayton2. Kad ono niti blizu Daytona. Niti blizu bilo čega. Jasno je da je Butmir (onaj prvi) pobudio zanimanje političkih naivaca. Samo ne znam čime je Butmir2 zaslužio toliku pozornost. Valjda je trebao političkim kretenima. A što da ne kada njih u BiH ima toliko da bi ih mogli izvoziti. Samo da ih tko hoće. Neće ih nitko. Pa ih moramo sami doma skladištiti kao kakav nuklearni otpad.

 

Tim debilima i političkim šupljoglavcima ne vrijedi niti pisati ovakve članke. Oni su beznadežan slučaj. Ali možda pomogne onim političkim naivcima. Vjerujem da za njih još uvijek ima nade.

Mnogi će reći da je lako poslije bitke biti general. U načelu slažem se s tom tvrdnjom, mada ne vidjeh baš nekih generala na domaćoj političkoj sceni. Jer mnogi se još uvijek uzdaju u Butmir3. Evo makar mi nitko neće prigovoriti da sam general poslije bitke ako unaprijed Butmir3 proglasim novim pucnjem u prazno.  Svojevremeno sam isto govorio i za „Prudski proces“, ali očito takva politička opservacija niti tada nije bila dovoljna da se shvati srž neuspjeha ovakve BiH. Bosna i Hercegovina je u banani. Već duže vrijeme. Za takvu konstataciju ne treba biti politički guru. I baba Manda zna da je tako.

 

Bosni i Hercegovini ne ide nigdje. Ćiro kao, sa svojim ljiljanima, još se drži. Pa čak ako i uspije to će biti uspjeh samo jedne trećine Bosanaca i Hercegovaca plus jedna Hrvat. Taj jedan bi trebao biti Ćiro, mada nisam siguran da se i taj peder nije dao obrezati jer mu nekako brzo u svakodnevnom vokabularu „nogomet“ olako prelazi u „fudbal“. Razumio bih Ćiru da mu je na početku karijere i da se treba dokazati kao nogometni stručnjak, pa se u konto toga dodvorava sredini u kojoj radi jer pruženu prigodu ne bi smio nikako ispustiti. Ali stari peder, svojedobno Hrvat nad Hrvatima izgubio je i ono malo dostojanstva kao nekoć veliki Hrvat na način da se u korist svoje reputacije odrekao hrvatskog jezika. Kao da Ćiro ne bi bio „trener svih trenera“ da i u Bosni govori hrvatskim jezikom.

Ali pustimo sada Ćiru, ovo svakako nije članak o njemu. Vratimo se malo na BiH i njezina sranja. Već vrapci na grani znaju da u BiH ne valja ovo, ne valja ono. Ovo ne funkcionira, ono se opstruira. O ovome se ne mogu dogovoriti, ono se ne tiče nas. I tako svakodnevno. BiH je bez sumnje raštimani klavir koji jedva da stoji na svoje tri noge. Klavir, kojemu su sve žice rastrgane a svaka tipka svira neku drugu notu samo ne onu koju bi trebala.

 

Rekli bi Bosna ima stotinu problema i ne zna se koji je teži od kojeg. I svima se čini da se niti jedan ne može lako ili čak uopće riješiti. Međunarodna zajednica se ponijela kao da kuži naše probleme. Posebice EU. Oni se kao trude da riješe Gordijev čvor zvan BiH. Uzalud vam trud svirači iz EU. Očito gospoda iz EU nisu virtuozi za bosanski klavir, a još manje klavir štimeri, jer niti imaju alat za štimanje našeg klavira niti znaju taj posao.

A sve je to samo iz jednog razloga.

Bosna i Hercegovina ima samo jedan problem. Jedan jedini problem. Čijim bi se rješavanjem riješila kriza na tlu BiH. Kako sada od toliko problema da postoji samo jedan? Pa lijepo. On je uvijek i postojao, a nitko da ga u javnosti predstavi pravim imenom. Dapače, narodu su uvijek podvaljivane trice i kučine. Kupovano vrijeme, a time se očito produljivao jaz nesuglasica i unutarnjih sukoba i neslaganja. Problem Bosne i Hercegovine se zove – nepravedna podjela državnog teritorija. Ili jednostavnije rečeno, Srbima je pripalo pola BiH, a objektivno Srbi na toliki teritorij nemaju pravo. I tu je ključ BH problema.

 

Može se na tu temu još razglabati, kao primjerice; Srbima nije pripalo pola BiH nego su svoj višak namakli oduzimanjem teritorija od Hrvata i Bošnjaka. Srpski apetiti ne samo da objektivno nisu opravdani nego su krajnje nerealni, neljudski i izvan svih granica pravednosti. Otimačina tuđeg nikako ne može biti osnova za bilo kakve pregovore i td i td. Dakle, ravnopravna raspodjela teritorija ili povrat otetoga su rješenje za beha zavrzlamu. Realna raspodjela teritorija zadovoljila bi sve strane u BiH. Čak i Bošnjake, koji kao vjeruju samo u cjelovitu BiH.

Da se Srbima da njihov dio, pojednostavljeno rečeno, prijeratne općine sa srpskom većinom i Hrvati i Bošnjaci otpremili bi ih sa dobrim mirazom. Ali Srbi neće samo svoje. Oni bi malo i tuđeg. Dupli ili čak trodupli miraz. E zato su tu gdje jesu i sada. I takvom grabežljivom politikom nikada se neće otrgnuti od beha „okova“.No, nekako nisam baš niti uvjeren da bi Srbi u takvim uvjetima i htjeli napustiti BiH. Mislim da bi im takva raspodjela teritorija više pogodovala da ostanu u BiH jer bi im se to više isplatilo. A ako se varam, neka ih. Opet im ostaje ona prva opcija o udaji uz jedan lijepi miraz.

Hrvati se ionako bore za svoj dio beha kolača. Kako stvari stoje, trenutno im je važnije da imaju svoj teritorij 1/1 bez obzira koliki on bio. To im nije niti važno, bitno je samo da je Hercegovina u njemu. Nadam se da će vrijeme pokazati koji su uistinu hrvatski teritorij u BiH i da su mnogi u zabludi što naprasno žele postati gruntovne gazde ne vodeći računa o svekolikom hrvatskom interesu. Bošnjaci da imaju nešto veći teritorij vjerojatno bi imali znatno manju želju za jedinstvenom BiH. Jer upravo njihovo potenciranje cjelovitosti BiH zapravo odražava njihovo nezadovoljstvo sadašnjom podjelom BiH.

 

I da zaključim. Realna podjela beha teritorija bi bila temelj i ključ za rješavanje svih suprotstavljenih pitanja u BiH. Ako bi se BiH i morala raspasti, nitko ne bi rekao „NE“ dva puta. A ako bi iz nekih drugih razloga morali živjeti u jednoj državi i tu ne bi bio problem. Sve bi išlo lakše. Svi sporni detalji bi postala samo tehnička pitanja koja bi se u hodu i znatno bezbolnije rješavala.

 

Rješenje sa pola BiH Srbima, samo odgađa i nagomilava probleme. Nikakvi pregovori, sastančenje i konferencije ma tko ih organizirao i vodio neće polučiti rezultate sve dok Srbi ne prihvate realnost. Ona zacijelo Srbima jeste gorka pilula, ali ako je ne progutaju sada jednog dana progutat će ih znatno više. A suviše je kasno da se nadaju kako će iz BiH odnijeti ono što nije njihovo. Možda su takvu šansu imali, no sasvim je sigurno da su je prokockali. I kako vrijeme bude odmicalo zacijelo će njihove šanse za odcjepljenje Republike Srpske biti sve manje. A već su sada mizerno male. Zadnje što Republika Srpska može učiniti je proglašenje referenduma o samostalnosti RS, što će nadobudni Dodik vjerojatno i učiniti. Koliko je to realno – reći ću da ne znam,ali znam da bi takav čin sigurno bio početak kraja ovakve Republike Srpske.

 

 Piše: Dean Rant