Strankinje


Arijana ČULINA

 

A šta naši muški po liti popizde za stankinjama, to je za nevirovat! Dobiju nešto od onog evrop­skog šarma koji nemaju priko zime. Prosto se po­mame. Ne moš ih pripoznat. Valjda in ona vrućina udre gori i doli pa se ne mogu kontrolirat. One nji­ma glavom zaokrenu pamet.

A kako i neće. Odaju onako ka lisice. Moš ih na kilometar pripoznat. Po cili dan se prže na suncu, tako da su crne ka vragovi. Valjaju se s jedne na drugu stranu, cerekaju i nešto nerazumljivo trabu­njaju: Ojes, o nou, va bene, na bene, šene, vandrful, najs, vedr, bjutiful kroejšn bojs, ja, ja, ih kome, ih kome. Ko će ih razumit. Sve im je najs. Normalno, kad dođu samo na par dana i to puna džepa. Sjaje se i vonjaju na kilometre od raznoraznih izmišanih masti, kremetina i parfema sa kojima se po čile dane mažu. Sunčaju se uvik u tanga gaćama ili gole, a to na njima ne znaš jesu li tanga gaće ili su in špigete u guzici.

Mogu slobodno bez njih. Ustvari, znate vi šta su to tange? Ma, sigurno ste čuli. To su van one gaće šta ulazu u guzicu. Evo definicije. Prije su muški morali razmicat ženske gaćice da bi in vidili guzicu, a sad in moraju razmicat guzicu da bi in vidili gaće. Eto. Te van strankinje uz tangu obavezno imajuizblajhanu, sprženu plavu ili jako natapiranu crnu kosu. Usta su im uvik rozo kričava, oko ruku i vrata, a nekad, borami, i struka imaju po tri tone zlata. Oblače se u nemoguće kombinacije. Pogotovo Čehi­nje, ono zeleno-plavo-žuto. Da te oči zabole. Za oslipit. Ponašaju se prenapadno slobodno i razuzdano ka kuje puštene s lanca. Normalno, kad uvik ljetuju, ljetuju bez muževa i momaka, pa nadoknađuju sve propušteno.


Nisu one takve doma, ne. Ovdi misle da sve mogu jer ih niko ne zna, a šta ja znan, biće tako i naše poludu kad odu u njih. Sve se tim stra-nkinjama otvara od gori do doli. I uvik in ka tobože nešto slučajno ispadne. Komadić sise, noge i da ne kažem čega još. Imaju duge nokte i vataju tipove na neke glupe i prozirne fore. Ka ono, tobože, izgube se pa ne znaju put. A kad ih ovi naši provozaju i izvozaju zaborave samo ne di su nego i odakle su došle. Potpuno se pomame. I tako se ka tobože sta­lno gube. Jebate, neka nose kartu, kompas, maho­vinu u ruci ili dokumente oko vrata ka pasi. Ima načina za orjentaciju. Koriste se i onom glupom fo­rom kad im ka nešto ispadne dok se dižu, zavezuju cipele ili in, recimo, triba namazat leđa, ili in pukne guma, ili in je slabo pa in triba čaša vode, umjetno disanje i sve tako. A staje najtragičnije naši muški su za tim njihovim stilom i punim đepovima napro­sto ludi. Sve bi in učinili. Sve ono šta nama nikad ne bi i to sve zato šta nemaju živaca i do svog cilja bi tili stić šta brže, a strankinje su idealna prilika za to. Oni žive u skladu sa ovin histeričnim vrimenom kompjutera i raketa. Nemaju više živaca za ud­varanja i predigru. Mi uvik bar prvih par dana govo­rimo: Ajme, nemoj, ajme, nemoj još malo, neću, neću, ne dan, ma nije to još u redu, ma nemoj doli, moš samo gori. Samo poljubac. I tako sve dok ne polude. A sa strankinjama nemaju tih problema. Njih ne tribaju ni pitat, one same skoče. I posli kad one nakon ljetovanja odu, prema njima nemaju nikakve obave­ze. Ne tribaju se sa njima svađat ni zenit ih. Lipo se naguštaju i njih i para. Onda one odu, a oni slobodni i bogatiji za koju kunu i za koje iskustvo više.


Zato se ne bi tribale na njih ljutit jer su od mnogih naših momčića napravile muškarčine. Uvele ih u svijet svjeckoga seksa koji će oni opet primjenit na nama, do­maćin ženskima, kad njih više ne bude bilo. A u drugu ruku naši muški spadaju u dio domaće turističke po­nude. Ali jedna Čehinja Jitka baš se nedavno žalila u novinama da nova generacija Dalmoša sidi uglavnom po kafićima i daje to skroz jedna ozbiljna stvar. Stvar je alarmantna! U pitanju je imidž Dalmatinaca, zavapila je. Ne znaju one da su se naši muški posli rata malo iscrpili, šta od samog rata, šta od udovica, ali one naprosto ne mogu ili neće to razumit. Ne ide im u piriju. Kolike samo zbog njih dolaze vamo. I zato im naši muški moraju bit na raspolaganju, jer to spada u domaću turističku ponudu. I sad nije ni njima lako. Moraju nudit šta se od njih traži. To je za dobrobit sviju nas. Jer će tako rastom domaćih ponuda rast turizam, a time i državni buđet, pa ćemo prije u Evropu.

 


Srpanj 2013.