Likvidiram stokove

Ja likvidiram stokove. Opća rasprodaja. Obračun: komu sam što dužan, neka se javi. Ispišite me na nulu, jer to je moja želja. Dosadili su mi dosadašnji oblici opstanka, i moje tijelo, i moja duša. I moje slike, i fama, i sve drugo, skupa s korom i kožom. Sve to ne odgovara istini, sve to nema sa mnom nikakve veze. Čemu biti vezan na vještačke determinante i komponen­te? Ali ništa ne ću pobijati. Protivnik katkada dopušta načelo onoga što pobija u pojedinostima, on prima i priznaje diskusiju. Ja sam s onu stranu javnoga pitanja. Ja sam u geološkoj pomrčini, u debeloj čađi tunela. Sada sam kao propalo carstvo, kao tragovi pod žutim pijeskom.

Uzmite od mene ko šta samo želi, raspremite stvari u an­tikvarijat, staretinarnicu, na lomaču. Treba da izvršim transkorporaciju, jer je metempsihoza malo i nju prepuštam. Hoće li mi pomoći plastička kirurgija ili hajdučke planine: ne, no sva­kako materija će me preporoditi. Kokain i rinoplastija bit će svakako vrlo malo: zašto ne bih bio kao zmija koja skida košu­lju, kao leptiri što izlaze iz zagonetnih čahura. Na pragu sam velike metamorfoze. Neka nijedan vrebač ne opazi kamo sam se odskitao. Drugi se mijenjaju geografski, pošto mijenjaju po­ložaj u prostoru. Ja se mijenjam energijom, izvana i iznu­tra, prelazim u jedan novi bitak, ostvarujem najstariji i nikada neostvareni mitos evolucije.

Korak je sve do sada bio zabranjen čovjeku.

Očekujem vaše zadnje prigovore prije oproštenja. Odlazak će se opravdati kratkim riječima: jesam li komu šta dužan, ili on meni? Nova je moja granica na pomolu, granica prekoumlja, granica prekobitka, oproštaj s dragim i nezahvalnim u sebi, oproštaj s dragim Ja i upitnim drugim. Kako su neposredno da­ni. Krčmaru, uzmi spužvu i briši kredu. Moj novi duh zatrti će dosadašnju algebru. Nije od slova, crta, runa i reza. Moje novo biće ukida pamćenje, činjenicu, razvoj. Ja likvidiram sebe, a gnojivo stvari će me dati drugoga, kako je različit mogao biti skrpljen lik Ahasvera kroz različita udaljena stoljeća i jedan za­borav bez brige i stvarnost bez uporišta. Izlazim iz kruga, iz obruča. I slava budi izlasku, koji više nije ni logička ni formalna budućnost, već djelo posvemašnjega zaborava osjetljive mate­rije.

Tin Ujević "Savremenik", XXVII, br. 10, str. 871. - 872.; Zagreb, listopad 1938.