Ekrem Eck Spahich

Ugledni američki Hrvat  Ekrem Eck Spahich jedan je od onih neznanih junaka koji je kroz dugo razdoblje vodio bitke i ratove za rušenje srbokomunističke vladvine u bivšoj nam državi, a u vrijeme domovinskog rata napisao je stotine pisama američkim senatorima, kongresu, dvojici američkih predsjednika, svojim utjecajnim prijateljima i svima koji su na bilo koji način mogli pripomoći širenju istine o srpskoj agresiji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a na poseban način lobirao je za međunarodno priznanje tih repu­blika nastalih na ruševinama pro­pale komunističke tvorevine.

Eck je rođen 1945. pri samom svršetku II. svjetskog rata u Ne­zavisnoj Državi Hrvatskoj kao sin hrvatskog redarstvenika Muha­meda Spahića iz Tuzle. Još kao četveromjesečna beba zajedno s roditeljima našao se u zbjegu prema Bleiburgu. U općem kaosu koji je vladao tih posljednjih dana kratkotrajuće države Hrvatske njegovi roditelji su se rastali da se više nikad nisu vidjeli. Njegov otac koji se našao među stotinama tisuća izgladnjelih i na milost i nemilost ostavljenih civila i vojni­ka, ne imajući nikakvih moguć­nosti da skrbi za dijete, predao ga je nekoj slovenskoj seljanki s pre­porukom na jednom papiriću da ga vrati njegovoj baki u Tuzlu. Tako je cijela njegova sudbina bila zapisana na jednom običnom ko­madu papira, a možda je tu pred-skazana i njegova budućnost u ko­joj će biti njegovom rukom ispi­sani nebrojeni listovi papira na kojima će se prenositi vijesti, tragične i sretne. Ukratko sve ono što čini život i što stanjuje ili podebljava novinarsku koricu kruha.

Igrom sreće, njegov stric Zejćir, koji je služio u hrvatskoj konjici, i sam lutajući, ne znajući kuda bi krenuo i gdje bi našao siguran kutak, naišao je doskora kroz to selo i slučajno ga prepoznao, te ga je zbrinuo u Tuzlu. Baka Nura Spahić ga je othranila i odgajala sve dok nije navršio 15 godina života. Njegov otac, iako nekoliko puta zarobljavan od Titovih parti­zana, uspio se preko hrvatskih krugova prebaciti do Amerike i Teksasa i tu životariti. Novi život nije mogao započeti jer mu je obi­telj bila udaljena tisućama milja, a svog sina jedinca nije vidio skoro 15 godina, točnije sve dok mladić nije uspio dobiti vizu za Ameriku i pridružiti mu se. Eckova majka je teško oboljela i umrla od raka 15. rujna 1990. u Tuzli. On se u na­redno vrijeme u novoj sredini brzo snašao i posvetio izobrazbi, te je 1965. završio gimnaziju u gradu Dumasu u Teksasu, gdje je zajed­no s ocem i nastavio svoj američki život. Zatim je završio novinarstvo i povijest na West Texas State Universitv.

Drugi prijelomni trenutak nje­gova života dogodio se kada se dragovoljno prijavio za služenje u Vijetnamu kao ratni dopisnik u ču­venoj 173. padobranskoj brigadi američke vojske. Tijekom svog bo­ravka u Vijetnamu njegove izvješ­taje o uspjesima i neuspjesima ame­ričke vojske u borbi protiv komu­nista čitala je cijela Amerika, a on je puno puta odlikovan visokim odlikovanjima za zasluge. Njegova profesionalna karijera novinara tada je dobila puno priznanje i vr­hunsku zrelost.

Nakon vijetnamske drame Eck se preselio u grad Borger 1972. blizu metropole Amarillo na sjeverozapadu države Teksas, gdje je doskora postao urednik najjačeg lokalnog lista Borger Nevvs-Heralda. Oženio se s bolničkom sestrom Helen 1973, koja se isto tako zduš­no uključila u njegove akcije usm­jerene prema jačanju potpore za stvaranje neovisnih država bivše Jugoslavije, a pogotovo Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje je uvi­jek smatrao svojim zavičajem i koje nikada nije odvajao.

Nakon par godina njegova obi­telj se brojčano pojačala za dva člana, sina Michaela i kćerku Holly Michelle. Holly je još kao dje­vojčica, slušajući brige i strahovanja svoga oca za domovinu, napisala dirljivo pismo tadašnjem američkom predsjedniku Georgu Bushu kako bi ga podsjetila na patnje nedužnih naroda koji isto kao i Amerika imaju pravo na slo­bodu. Njezino su pismo, u kojem, uz ostalo, opominje predsjednika kako ništa nije učinio za žrtve agresije i zaustavljanje rata, zbog ugleda njezina oca u medijskom i javnom životu Amerike prenijele brojne novine. Eckovi napori za širenjem istine te prava na slobodu i neovisnu državu odvijali su se sustavno kroz različite članke u novinama, zatim kroz organizi­rana i stručna predavanja u nacio­nalnim klubovima i crkvama. Isto tako djelatno se uključio, uz pomoć cijele obitelji i drugih Hrvata iz Teksasa i Amerike, u prikupljanje i slanje novca, hrane i medicinskih artikala za domovinu. Cesto je znao slati pisma svo­jim zemljacima u Bosnu i Hrvat­sku kako bi im dao podršku i upo­zorenje da samo jedinstvenim djelovanjem mogu uspješno pobi­jediti zajedničkog neprijatelja i sa­čuvati jedinstveni prostor i zajed­ničku tradiciju. Ponajviše ga je bo­ljelo, kako sam kaže, to što je agresor uspio zavaditi katolike imuslimane u Bosni. Ujedno je upozoravao na povijesnu činjenicu utvrđene granice između Zapada, kome pripadaju, i Istoka, odakle je došla najezda zla.