Stari kraj

Sunce je palo nisko i niže od potkresanog drveća ili iza uzdignutih četinarskih grana po tuđim dvorištima. Dan je dakle bio pri kraju, premda bijaše podosta svjetla i žara sunčevog – ono je na zalazu sličilo je smrtniku kojem svećenik daje pomazanje i prosvijeli mu um. Vladalo je ono predvečernje uznemirenje, cijela priroda tražila je konak uz kreket žaba kreketuša iz obližnjih vrbaka. Na pomolu je pogibelj svjetla i bijeg od pomrčine kao od gube. Osjećao je uznemirenost kao bol trpeći tu čaroliju smjenjivanja svjetlosti i tmice. Svijet koji je vidio - to je tek nekoliko blagih netočnosti. U dalekim zemljama kad je ljeto isparavalo i dan je prestajao u svojoj bjelini kao okrutna pruga u nekoj žaluzini. Umoran od putovanja i dana, uputio se kući praćen slabim svjetlom. Cijela ulica bila je i povučena u tminu, samo je u dućanu ostavljeno mutno i prigušeno svjetlo, kao da gori nad mrtvacem. Na obližnjem jasenu oglasi se slavujev željezni pjev; pritajen u mraku, kao poziv iznutra, u ime živih bića i punine prirode, da pristupi obnavljanju prošlih nemira, djetinjstva, majčinštva i bratovštine, dakle svega što je utisnuto kao zavičajno jamstvo da postojiš i da si još ovdje - na ćaćevini.

Bezdan neba. Beskraj ravnice.

Cvrčci uvečer nose mjesečinu.

Doći ću kad izađe sunce i ptice,

Pored rijeke zagrlit tišinu.

U ljetnom mraku ljudi poduže ostaju pred kućama, rijetko pale sijalice, sjede i šute skriveni od sebe, (znoj otaca i kruničanje majki koje čekaju da im djeca banu iz dalekog svijeta) u njima se talože dnevna uzbuđenja, poslovi i sliježu se polako, sloj po sloj. A čim se jave sutrašnje brige, znak je da se valja dići i izuti, prići umivaoniku i oprati stopala u lavoru, što je nedvojbeno priprema za krevet. Dođe još molitva koja je potrebna a onda onaj ugodni san kao melem za umorno tijelo. Mnogi su još sjedili i slušali glazbu u daljini što u noći dolazi kao jeka, tako je i on sjedeći na klupi pod verandom uz žar cigare, tek toliko da mu obasja lice prkosio mraku i samoći i progorijevao je tminu kao ljetni svitac. Mamili su ga neki stari mirisi, ljetnji zrak donosio je miris duhana, pečenoga kruha – usprkos vlage u blizini stajaće vode; ugodna promaja s vjetrićom bila je otuda.

Krleža je u svojim Pjesmama u tmini jednom, davno napisao:

„Zemlja se zatim nekoliko puta pravilno okrenula oko osovine, a drugovi sastaju se opet po krčmama, nalijevaju pune čaše vina, opijaju se, puše; tako se sve pokrenulo dalje, kao točak mlina što melje vječno. Netko se sjetio da se poslije skidanja mrtvačke maske koža navlažila kao gumija, a netko da je i onoga momenta kada se sve svršilo sat otkucavao isto tako zvonko kao i prije toga; i tako se dim dimi, vino loče; točak melje, crne zastave, novine, dim. Dim. Ništa nego dim.“

Vrijeme je otišlo kao rukom odnešeno. Svi su pomrli, nema ovdje više nikoga. I tako..., iako je dobro rodila šljiva s ove strane Save. Nema niti kazana, nitko više rakiju ne peče... nema svih tih dobrih ljudi, niti ljutih pijanica.

Pri svakom prolasku baci pogled na spomen vremena, na one što se ničega ne boje.

Lavež pasa... vrijeme teče, ide smrt a u njima staze krvave u tajnu zamotane. To skupa oni su. Samotni. Oni koji i kroz zid vide i na nož neki nemilosrdni leti im sjena. Tvore ih knjige rijetke, dragocjene i gravure vremenom zatamljene. Oni koji po vazdan bdiju i mrtvima zavide.