Moja je moralna obveza govoriti istinu o Titu

U Hrvatskoj je danas vrlo teško pisati, pogotovo na portalima, jer što god napišeš nađu se brojni “mudraci” koji te optuže, koji iznose brojne krivotvorine i laži kako bi te moralno diskreditirali. U pravilu se ne obazirem na takve napade, izmišljotine i uvrede, koje mi pokušavaju osporiti pravo na kritičko pisanje o prošlosti. Međutim, ovaj put ću ipak napraviti izuzetak jer napadi koje sada doživljavam imaju za cilj da stave flaster na usta svim bivšim komunistima, bolje rečeno članovima Partije, koji su spoznali, prije ili kasnije, prijevaru komunizma i priznali svoju odgovornost što su bili dio toga sustava.

Točno je da sam u jednom dijelu svog života vjerovao u samoupravljanje i nesvrstavanje i mogućnost izgradnje socijalizma s ljudskim licem. Točno je da sam vjerovao u ustavne amandmane iz ’71. i Ustav iz 74. godine, kada sam dao doprinos i izradi tih ustava, jer sam bio uvjeren da je moguće konfederalnim odnosima i ukidanjem monopola Partije riješiti hrvatsko nacionalno pitanje i izgraditi demokratsko društvo. Međutim, kada je Tito u Karađorđevu smijenio vodstvo Hrvatske, kada je krenula nova represija i povratak na totalitarni sustav, koji je i mene ostavio bez posla i izbacio s Fakulteta kao navodnog hrvatskog nacionalista, shvatio sam prijevaru komunizma. Petnaest godina sam bio onemogućen politički djelovati. Bilo mi je onemogućeno predavati na Fakultetu i javno djelovati. U politički život vraćam se krajem ′80-ih godina odnosno pojavom Slobodana Miloševića, jer sam smatrao da ne mogu ostati po strani s obzirom na opasnosti koje prijete mom hrvatskom narodu.

Sve to sam opisao u svojim knjigama, a posebno u svojim Memoarima, i nemam se čega sramiti. Kada bih ponovno živio i prolazio taj put opet bih isto postupio.

Ulazak u CK SKH 1989. u dogovoru s Tuđmanom

Nisam nikada bio u vodstvu Saveza komunista u bivšem režimu, nisam nikada bio saborski zastupnik ni član bilo koje vlade. Bio sam u vodstvu Socijalističkog saveza i radio na ustavnim promjenama. Tako da je velika laž, kako me stalno optužuju, da sam bio u vrhu vlasti. Prvi put i jedini put izabran sam u Centralni komitet ′89. godine na 11. kongresu SKH. To je bila moja odluka, a u krajnjoj liniji i moj dogovor s Franjom Tuđmanom, jer smo procijenili da bez promjena u vodstvu Saveza komunista Hrvatske bez izbora jednog broja hrvatskih ljevičara ni Tuđman ni HDZ neće moći ništa napraviti. I to sam sve opisao u svojim knjigama i nema tajni. Međutim, u nas se ne čitaju knjige, a i oni koji čitaju ne uvažavaju činjenice koje se u njima nalaze.

Bio sam član Vlade demokratskog jedinstva 1991. i 1992. godine i najužeg sastava Vrhovnog državnog vijeća kada se vodila borba za stvaranje i obranu hrvatske države. A cijelo vrijeme kao član Vlade demokratskog jedinstva bio sam napadan kao crveni ustaša, kao nacionalist, čak su se pisale u Beogradu posebne knjige o meni kao najopasnijem ustaši.

S druge strane, bio sam napadan kao boljševik, kao guja u njedrima HDZ-a i najopasniji protivnik, čak su me javno optuživali da sam kriv za desetke tisuća ubijenih Hrvata. A u Srbiji su podignuli optužnice protiv mene kao navodno ratnog zločinca.

I o svemu tome opširno sam pisao u svojim knjigama i člancima. Međutim, usprkos činjenicama i istini, na žalost, jedan broj ljudi na udbaški i kosovski način pokušavaju me moralno diskreditirati. To radi jedan broj čitatelja na portalu dnevno.hr, pogotovo otkako sam počeo pisati istinu o Josipu Brozu Titu i otkako smo u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu pokrenuli proces moralnog suđenja Titu za izvršeni genocid nad hrvatskim narodom. Ono što pišem i činjenice koje iznosim nitko ne demantira, nitko ne osporava, jer su to činjenice koje se ne mogu osporiti. Umjesto toga osporava se moj moralni kredibilitet da o tome pišem. Želi me se prikazati kao kamenoloma, konvertita i nemoralnog čovjeka.

Ide se tako daleko da se izmišlja, čak se navode teme o kojima sam navodno predavao u Političkoj školi u Kumrovcu. Nikada nisam predavao u Političkoj školi u Kumrovcu. Čak mi je bilo zabranjeno da sudjelujem na Okruglom stolu o ustavnim promjenama, iako sam bio jedan od autora tih ustavnih promjena, jer su me tretirali kao hrvatskog nacionalista.

Što se tiče knjige Jakova Blaževića “Tražio sam crvenu nit”, čije sam bio urednik, nisam ništa zatajio u svojim Memoarima i knjigama, sve sam opisao i objasnio, čak štoviše, zbog te knjige imao sam velikih problema jer su me optužili da sam Jakovu Blaževiću podmetnuo nacionalističke teme, itd.

Dakle, od 1971. sve što sam radio radio sam kako bih pomogao u borbi za nacionalnu slobodu hrvatskog naroda, kako bi se suprotstavili velikosrpskoj agresiji i kako bi stvorili samostalnu i suverenu hrvatsku državu.

Franjo Tuđman je svojom pomirbom u sudbinskim danima borbe stvorio pretpostavke da se podijeljeni i sukobljeni hrvatski narod ujedini na platformi stvaranja demokratske Hrvatske u kojoj neće biti ni crvene zvijezde petokrake ni slova “U” kao simbola totalitarnih sustava. Franjo Tuđman je otvorio mogućnost svakom Hrvatu, bez obzira na kojoj je ideološkoj strani bio u prošlosti, da se uključi u borbu za demokratsku i samostalnu hrvatsku državu, da se uključi u borbu protiv velikosrpske agresije. Često mi je govorio – nećemo uspjeti ako ne stvorimo najširu frontu – od ustaša do udbaša, ako ne primimo u svoje redove sve koji su se spremni boriti na platformi demokratske samostalne Hrvatske. Ta njegova politika je bila pretpostavka naše pobjede. Franjo Tuđman je primio i Manolića i Mustača i generale KOS-a i nikoga nije pitao za prošlost, ako je bio spreman boriti se za Hrvatsku. Isto tako nikoga nije pitao jesu li bili ustaše ili nisu, koji su se željeli priključiti borbi za samostalnu Hrvatsku.

Napustio sam SDP

I zato je Franjo Tuđman pobijedio u uvjetima kada su svi bili protiv samostalne i suverene hrvatske države. Problemi su nastali kasnije, nakon smrti Franje Tuđmana, a pogotovo nakon pobjede Račanove koalicije na parlamentarnim izborima 2000. godine i pobjede Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima. Tada nastaje proces detuđmanizacije, koji je ustvari bio proces rušenja svega onog velikog što smo postigli za vrijeme Franje Tuđmana i u Domovinskom ratu.

U SDP-u dolazi do retrogradnih procesa. Mnogi bivši komunisti koji su prihvatili iz nužde biti hrvatski socijaldemokrati sada se vraćaju na staro, kažu: Sada više ne moramo biti hrvatski socijaldemokrati, sada možemo biti ono što nikada nismo prestali biti, možemo biti komunisti i Jugoslaveni. Možemo se vratiti na obnavljanje titoističke politike, jer naš vođa je Tito, a ne Tuđman.

Kada nisam mogao zaustaviti te procese u SDP-u, ni javno ni unutrašnjom borbom, onda sam napustio SDP, nisam im htio biti nacionalni smokvin list i pokriće za njihovu politiku.

Dakle, nema nikakvih tajni, sve sam to opisao. Opisao sam kako sam se borio da se skinu Titove slike, opisao sam kako sam se išao na Bleiburg ispričati se i što sam sve doživio.

Na žalost, taj retrogradni proces još se jače pojačao nakon dolaska na vlast Ive Josipovića i Zorana Milanovića, koji su ponovno počeli veličati kult Tita, čak su tvrdili da hrvatsku državu nismo stvorili 90-ih u Domovinskom ratu nego da su ju stvorili Tito i komunisti, a da smo ju u Domovinskom ratu samo još jednom obranili.

To stanje u kojem se nalazi Hrvatska, u kojem se izmišlja opasnost od fašizma, ustaštva, u kojoj se stvaraju lige antifašista, u kojoj se tvrdi da u srcima Hrvata živi ustaška guja, u kojoj se veliča Tito kao najbolje što su Hrvati imali, potaklo me je da se angažiram u rasvjetljavanju uloge Tita i raskrinkavanju njegovog lažnog mita. Smatrao sam svojom moralnom obvezom činjenicama rušiti mit o Titu i dokazati da Tito nije najbolje što su Hrvati imali nego da je, na žalost, najgore što su Hrvati imali.

Kao svjedok i učesnik burnih događaja posljednjih pedeset godina smatrao sam svojom moralnom obvezom govoriti istinu i raskrinkati prijevaru komunizma, jer mnogi u nas nisu se spremni suočiti s istinom. Nemaju moralne snage pogledati istini u oči. Vrlo je mali broj bivših komunista koji su spoznali prijevaru komunizma, koji su spremni javno raskrinkavati tu prijevaru. Još je manje onih koji su spremni priznati svoju odgovornost, jer istina je da zločin nije moguć bez tihe suglasnosti svih nas.

Dakle, istina je da su svi koji se nisu suprotstavili teroru na neki način suučesnici. Ja sam se suprotstavljao koliko sam mogao, i cijelo vrijeme sam bio na udaru, ali nisam bio tako hrabar kao Marko Veselica i drugi, koji su bili spremni ići u zatvor, i išli su. Ja sam bio spreman ostati bez posla, bez mogućnosti predavanja na fakultetu, bez mogućnosti javnog djelovanja, ali nisam u kritici išao tako daleko da bih završio u zatvoru. Nisam bio heroj, ali nisam bio ni potpuni kukavica, što pokazuje cijeli moj život.

Zbog svega toga nisam zaslužio da me se sotonizira, da mi se predbacuje zašto nisam u bivšem sustavu govorio istinu. Govorio sam istinu, pisao sam istinu, i snosio sam posljedicu zbog te istine. Ali opet naglašavam kako je moj karakter da nisam ekstreman, da sam racionalan i da nisam išao glavom kroz zid i zbog toga me se može kritizirati. Ali što je s onima koji su potpuno šutjeli, iako su znali o čemu se radi? Moji najveći neprijatelji su danas bivši komunisti, a pogotovo bivši udbaši i kosovci, i oni koji nemaju čistu savjest, jer ja svojim pisanjem uznemiravam njihovu savjest. Zato me toliko mrze i zato su spremni izmišljati ovo što po raznim portalima rade. Često mi spominju tu Političku školu u Kumrovcu, čak u wikipedijama lažno piše da sam tamo predavao. Nikada nisam održao nikakvo predavanje u Političkoj školi, jer mi je to bilo zabranjeno. Istina je, da kada su me istjerali iz politike, da me je prijatelj Stjepan Jurčić, direktor tadašnje Željezare u Kumrovcu primio kao svog savjetnika i da mi je dao stan, jer sam ostao i bez posla i bez stana.

Najopasniji komunisti

Dakle, bio sam zaposlenik Željezare Kumrovec, a ne Političke škole Josip Broz Tito. Često se krivotvori da sam bio direktor Dinama. Nisam bio direktor Dinama, bio sam potpredsjednik Dinama, ali su mene zajedno s Draženom Jerkovićem istjerali iz Dinama jer sam branio Dražena Jerkovića da nije nacionalist.

Dakle, istina je da sam od 1974. do 1989. faktično bio isključen iz političkog života zbog svoga zalaganja za rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja.

Danas ima nekoliko vrsta bivših komunista. Imamo veliki broj onih koji su i danas fanatično komunisti, titoisti i Jugoslaveni, koji sve što je domoljubno i hrvatsko pretvaraju u ustaško i neprijateljsko, koji bi ponovno provodili revoluciju, koji se ne mire s demokratskom Hrvatskom, koji izmišljaju opasnost od fašizma i ustaštva. Njih nije mali broj i ne treba ih podcijeniti. Njihova moć i njihovih potomaka je dosta velika. Oni i dalje veličaju Tita kao najvećeg sina Hrvata i svako govorenje istine o Titu smatraju najvećim zločinom.

Bio sam svjestan što me čeka kada sam se odlučio pisati o tome da je Josip Broz Tito učinio genocid nad hrvatskim narodom poslije II. svjetskog rata. Dosta velik broj bivših komunista prestao je to biti, spoznali su prijevaru komunizma. Jedni su se razočarali i povukli iz društvenog života, a drugi su se uključili. Tako da nema i nije bilo ni jedne političke stranke u Hrvatskoj, bez obzira je li lijeva ili desna, u kojoj nije bilo mnogo bivših komunista. Dakle, velik broj komunista uključio se u borbu za stvaranje i obranu hrvatske države. Jedni su se istinski promijenili, a drugi su se iz karijerističkih razloga promijenili – ili da se zaštite. Ti koji se nisu istinski promijenili zauzeli su ključne pozicije u Hrvatskoj, i nakon smrti Tuđmana počeli su se vraćati na svoju staru politiku. I oni su najveća opasnost za budućnost Hrvatske jer su zavladali i medijima i kulturnim i javnim institucijama, ali i vladaju Hrvatskom zadnjih petnaest godina.

Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović je ugrozila njihove pozicije i zato su je toliko napali, zato su stali na zadnje noge kako bi je onemogućili. Jačanje HDZ-a i vjerojatna pobjeda HDZ-a na parlamentarnim izborima te političke snage strašno je uplašila, shvatili su da će izgubiti svoje pozicije, moć i privilegije ako domoljubna desnica na čelu s Karamarkom pobijedi na izborima. Zato su krenuli u vrlo smišljenu akciju izmišljanja ustaštva u Hrvatskoj. Zato su počeli plašiti narod da su branitelji pretorijanska garda koja će provesti državni udar, da se sprema promjena Ustava i rehabilitacija ustaštva kao domoljubnog pokreta. Zato su krenuli u stvaranje Lige antifašista. Zato Hrvatsku tretiraju kao zmijsku ustašku dolinu. Zato lažno optužuju da u srcima Hrvata i Hrvatica živi ustaška guja.

Zbog svih tih razloga shvatili su da je rušenje mita o Titu, a pogotovo moralno suđenje Titu za učinjeni genocid nad hrvatskim narodom, moraju spriječiti pod svaku cijenu.

Nije moguć antifašizam ako nema fašizma. Dakle, oni stalno moraju izmišljati opasnost od fašizma, ustaštva i nacizma. I najnoviji primjer pokazuje kako se to radi. Bez obzira koji je zločinački um smislio i izveo terorističku diverziju protiv hrvatskog naroda na Poljudu, nema nikakve dvojbe da je taj zločin dobro došao ovoj vlasti i svima onima koji plaše hrvatski narod od obnove ustaštva odnosno onima koji sebe žele prikazati spasiteljima demokratske Hrvatske. Da budem konkretan, evo nekoliko primjera. Preko cijele stranice jednih dnevnih novina u tri reda masnim slovima navodi se izjava Zorana Milanovića: “Sve dok nam se po Hrvatskoj crtaju kukasti križevi posao socijaldemokrata nije gotov”.

Dakle, kukasti križ je dobro došao da se plaši hrvatski narod kako samo Zoran Milanović i družina mogu spasiti Hrvatsku od fašizma, nacizma i ustašluka. Milanović traži odmah osam godina da bi to proveo. Ili primjer djelovanja njegovog potpredsjednika i ministra policije, ustvari ministra unutrašnjih poslova, jer Ranko Ostojić se jako ljuti kada mu se kaže da je ministar policije. Ranko Ostojić umjesto da radi svoj posao hoda po Hrvatskoj i svake večeri govori na nekoj od televizija kako bi optuživao za ustašluk, nacizam i fašizam, kako bi tvrdio da je najnoviji incident kontinuitet ustaške politike i onih koji ju podržavaju. On izravno optužuje ne samo vrh HNS-a, nego i HDZ, da je to njihova politika. To radi i prva potpredsjednica Vlade Vesna Pusić.

Nije se još smirila situacija u Hrvatskoj ni nakon lažnih optužbi protiv branitelja da spremaju državni udar, da su se pretvorili u pretorijanske brigade, da žele izazivati prolijevanje krvi i rušiti demokraciju u Hrvatskoj, a imamo novu povoljnu situaciju za vladajuće gdje su dobili novi povod za svoje optužbe.

Zloupotreba vlasti i moći

Strašno je za demokraciju, nedopustivo, da ministra policije hoda po televizijama i paušalno optužuje mnoge institucije i ljude, ne samo optužuje, nego i da javno sudi. To je najopasnije kada radi ministar policije, jer je to zloupotreba vlasti i moći, jer je takav postupka plašenja naroda i ugrožavanja demokracije. Usporedno se organizirala i nova afera protiv Tomislava Karamarka. Protiv njega se vodi pravi specijalni rat, jer znaju da je on najopasniji, da je on ključna točka pobjede domoljubne koalicije.

Evo još nekoliko činjenica koje pokazuju kako su lažnim antifašistima da bi opstali i ostvarili svoje ciljeve potrebni lažni fašisti i ustaše. Može se postaviti pitanje kako je moguće da šef tajnih službi Josip Manolić privatizira tajne službe i javno, bez dokaza, optužuje koga hoće, kao navodnog suradnika Udbe. Što bi se dogodilo npr. demokratskoj Njemačkoj da bivši šef tajnih službi optuži Angelu Merkel? Ništa se ne bi dogodilo, jer se to ne može dogoditi.

Zoran Milanović optužuje stotine tisuća hrvatskih građana koji su posjećivali Bleiburg da su ljubitelji ustaštva i NDH, jer kaže da tko god tamo ide ustvari ide odati počast NDH-u i ustašama. Zoran Milanović više puta lažno tvrdi da je Tito najbolje što smo imali, čime vrijeđa logiku i zdravu pamet običnog čovjeka koji ipak postupno saznaje istinu o tome da je Tito najodgovorniji za strašne zločine koji su se dogodili.

Može se postaviti pitanje kako je moguće da nitko iz vlasti ne sudjeluje na komemoraciji u Hudoj jami. Da hrvatski mediji to na zabilježe. Isto tako se može postaviti pitanje kako je moguće da se ne zabilježi komemoracija na Maclju, i drugi događaji koji otkrivaju istinu o komunističkim događajima. Zašto nema ni riječi o komemoraciji žrtvama u Bjelovaru, zašto se skriva istina o strašnim zločinima. Umjesto toga, cijeli tjedan se ne može živjeti od svastike i diverzije na Poljudu. Vladajući to pokušavaju prikazati kao izraz kontinuiteta fašizacije i ustašizacije Hrvatske. Vesna Pusić čak otvoreno kaže da je to podvala desnice, što je u potpunosti u suprotnosti s zdravom pameću, jer zašto bi desnica nešto napravila što ju diskreditira. To može biti samo stvar onih kojima odgovara da se desnicu diskreditiru, ali ne samo desnica nego i hrvatski narod. Način kako vladajući pokušavaju iskoristiti tu diverziju potvrđuje da ona ide u njihovu korist, da su oni imali motiv da se to dogodi kako bi ojačali svoj lažni antifašizam, kako bi sebe proglasili jedinim mogućim zaštitnikom hrvatske demokracije od izmišljenog ustašluka, nacizma i fašizma.

Moglo bi se još mnogo toga navesti što bi potvrdilo moje čvrsto uvjerenje da je nužna borba za istinu, da je nužna detitoizacija hrvatskog društva, da je ona uvjet ozdravljenja hrvatskog društva.

To je moja politička i moralna opozicija i neću se prestati za nju zalagati i boriti bez obzira na sve napade i podvale kojima ću biti izložen.