Svjedoci vremena 4.

IVO BARIŠIĆ, iz Donjeg Svilaja

Rođen sam 16.09.1929. godine. Prvo što sam upamtio bio je dolazak 38. puka stare vojske koji je htio preći Savu na našoj skeli. Vodeći ljudi u selu: knez, tabornik, trgovac i parok izašli su na skelu. Tražili su da se prvo prevezu oficiri. Kad su oficiri došli bliže kraja, naredili su im da odlože oružje jer su opkoliti. Poslije njih prevezli su vojsku i svi su odložili oružje. Vojska je krenula kud tko. U to vrijeme naišao je njemački avion i bacio četiri bombe, ali nitko nije stradao. Nakon par dana naišli su iz pravca Vrbovca tri ili četiri tenka. Došli su do crkve i pošli prema G. Svilaju. Mi nismo znali čiji su ten­kovi: njemački ili srpski? Slučajno smo saznali jer se kod crkve pokvario je­dan tenk, pa se jedan naš čovjek koji je u vojsci bio tenkista privukao do pokva­renog tenka. Tu je čuo kako razgovaraju srpski i odmah rekao narodu da bježi i narod se razbježao. Međutim, u G. Svilaju nisu znali da su srpski tenkovi, pa su izašli kraj puta i tada su ubili mnogo naših ljudi mitraljezima. Na Uskrs te godine došli su Nijemci, pokupili su oružje što smo razoružali. Bili su kratko vrijeme i otišli iz Svilaja.

Ubrzo su se počeli pojavljivati četnici u Vučijaku ko­jima je komadant bio Branko Kovačević iz D. Bubice. Tu su bili Novogradci i naši Miletići iz Svilaja. Silazili su povremeno i plaćkali po selima. Kod nas su oplaćkali Matu Kopačevića i dobro ga istukli, zatim Matu Grgića. U našem selu opljačkali su te dvije kuće, a čuo sam da su plaćkali i u drugim selima. Tada se pojavio Petar Rajkovača. On nije služio vojsku. Pričaju daje Turcima prodao 35. metara pšenice da kupi sebi oružje. Bio je ljut i tvrdoglav čovjek. Sjećam se kad su prošli kroz naše selo u konjskim kolima, pucali su i nosili hrvatsku zastavu. Njih je kroz naše selo vozio Mato Andrijanić. Skupljao je ustaše i počeo četnicima praviti zasjede. Otada većina naših ljudi kada bi doš­la na odsustvo nije se vraćala nazad u vojsku, već je ostajala braniti svoje ku­će. Godine 1943. ujesen su četnici u Novom Gradu optuživali Svilajce da su ubili nekog njihovog čovjeka iz Novog Grada, što nije bilo istina i oni su napa­li naše selo iz Novog Grada. Tada su u selu ubili jedanaest ljudi, poginuli su: Pravdići, Kopačevići, Matanovići i drugi. Tada je poginuo i jedan vojnik, nama nepoznat. Skoro svi ti ljudi su bili bez oružja, stari ljudi. Naš tabornik bio je Juro Ravnjak, kao što je u Potočanima bio Ivan Čalušić, u Vl. Maloj i Prnja­voru Petar Rajkovača. Nije bilo jedinstvene komande, već se branilo selo po selo. Ako nekome treba pomoć, onda dođu drugi da pomognu. Poslije ovoga napada na Svilaj, naši su zajednički napali Novi Grad, kad su bili došli Četni­ci iz Vučijaka i tada su svi četnici ponovno pobjegli u Vučijak.

Na cijelom pod­ručju nije bilo nijednog četnika. Svi ti četnici 1945. godine su postali parti­zani. Godine 1944. kod nas se u Svilaju nije ništa posebno događalo, ali sam čuo da su se borbe vodile u Garevcu, Modriči i Pećniku. Kod nas se prvo nešto dogodilo na Jurjevo 1945. Tada je Svilaj bio pun naše vojske. Htjeli su se po­vući za Austriju. Međutim, brzo je pala odluka da ne idu, već da ostanu brani­ti svoje kuće. Nakon dva dana navalili su partizani sa Kadra na naše selo i naši ljudi su se povukli prema Vl. Maloj. Bila je to 18. srbijanska divizija. Zauzeli su naš kanal do ispod Vrbovca. Tada su pokupili nekoliko starih ljudi iz Svilaju i odveli u Brusnicu, gdje su ih pobili. Taj put sam ja ostao u selu i nisam bježao. Tada se bolovao tifus. Mene su povalili u krevet i naredili kad naiđu partizani, jauči. Pri kraju su naišla dva Srbijanca i pitaju mamu ima li šta pojesti. Mama im je dala jaja i slanine. Kruha nije bilo. Nije se moglo sam­ljeti. Naši su opet zajednički pošli osloboditi Svilaj. Ivan Rajkovača sa svojom mladom satnijom prošao je na Kadar i spriječio povratak prema Brusnici. Pe­tar Rajkovača i Ivan Čalušić sa svojim momcima su potjerali prema Kadru. Tada se je 18. srbijanska povlačila prema našim poljima i Ritovima. Kod kuča Vucića su zarobili pet velikih topova. Svaki top su vozila po četiri konja. Topo­vi su zatečeni neispravni. Partizani su se povlačili prema Grabi vodi i natjera­li na Savu. Ostalo je živih ovih naših domaćih četnika, jer su znali plivati. Ne­što se sakrilo po selu i šumama. Srbijanci su mahom izginuli ili se utopili. Znam sigurno daje preplivao Tomica Miletić, naš komšija iz Svilaja. Tada smo se za­jedno sa našom vojskom povukli iz Svilaja. Sa marvom i kolima došli smo u Vl. Malu. Kod kuće su ostali samo stariji. Bilo je sila naroda. Putem ne možeš proći. Bili smo prvo kod kuća Majstorovića, pa smo odatle kod Beljana. I danju i noću se neprestano pucalo. Kod Beljana smo bili negdje oko nedjelju dana. Nakon toga smo se vratili u Svilaj, gdje je bila 16. muslimanska. Svilaj se nije branio, samo se branila Vl. Mala.

Dok sam bio u Vl. Maloj i kada su partizani ušli u Svilaj, onda su se mnogi ljudi predali. Svi ljudi koji su bili obični i nisu ubijali, mahom su bili stariji, ali je bilo i vojnika. Koliko je ljudi ubijeno na Savi, ali znam daje pjevana pjesma: "77 ustaša poginulo gdje je skela naša". Prvo su bili zatvarani u Ninkovića štali. Te ljude su mahom pobili domaći četnici-partizani. Među njima je bio i Simo Miletić koga je spasio Petar Rajkova­ča da ga ne ubiju i odveo ga svojoj kući. Spasio mu glavu. Taj Simo je ubio naše ljude još u štali Ninkovića. Sjećam se da je još bio glavni za ubijanje neki Ljubo Muškić iz Novog Grada, te Jove Stanovića sin. Kad je pala Vl. Mala. Ljudi su bježali na sve strane. Koga su god odmah uhvatili, bio je odmah ubijen, samo ako je Hrvat. Negdje oko 150 ljudi se probilo iz obruča i ostali su po šu­mama u Vučijaku. Oni su povremeno dolazili u selo. Uzimali su hranu i vraćali se nazad na Kočijaš.

Svilaj, 15. 05.1992.                                                         Ivo Barišić

Fra Grga Vilić, "Vrijeme stradanja"