Dosadno je zimi

Kad nam se desi nešto loše, snađe nas kakvo zlo, možemo ga se osloboditi ili uklonimo li njegov uzrok ili promjenom učinka tj. promjenom njegove namjere koju usmjeruje na naš osjećaj. Dakle pretvaranjem te obijesti, te zloće u dobro od koje će mo imati koristi u nekom narednom vremenu; osim ako je načinjeno iz ljubavi, jer ljubav se tako i tako zbiva s onu stranu dobra i zla.

U ovim hladnim siječanjskim danima u ruke mi je dospio kratki roman Gabeiela Garcie Marqueza „Zla kob“, koji je stilistički vrlo blizak ranom proslavljenom romanu „Pukovniku nema tko da piše“. Radnja se, uostalom, i zbiva u istom neimenovanom gradu, u priču su čak umiješani i isti likovi (Načelnik, fra Angel, doktor Giraldo). Jedino što je taj grad u romanu „Zla kob“ manje simpatičan. Gradom kruže zlobne ceduljice, koje razotkrivaju mračne ljudske tajne, zločine, prevare, abortuse. Gode mi njegova okolišanja i rastezanja. Maquez je u ovom romanu kreirao tjeskobnu i nasilnu atmosferu (pisao ga je pod snažnim nadahnućem Ernesta Hemingwaya) ali s njegovim prepoznatljivim humorom. Samo nekoliko mjeseci kasnije otpočeo je pisati svoje remek djelo „Sto godina samoće“.

Odlažem olovku pored pernice i ustajem. Pristupam prozoru (kao neki neimar) kao pravi spisatelj i mislilac. Zamislite ni do pola štiva nisam došao a već razmišljam o naslovu, a još mi je poraditi na nevažnim i usputnim detaljima. Doduše ideja mi se vrzma po mozgu ali čini mi se da moram još poraditi jer priča je kao tijesto što pod germom narasta i sanja za rukom pekarevom, a ne tamo nekom knjiškom.

Sutra moram rano ustati i ishoditi kojekakve potvrde za osiguranje. Uzdat ću se u moju metodičnost, strogost i upornost. Kasniji događaji pobrkali su sjećanja na one davne dane (nije zlobno ali jest hotimično), tako sam i osvanuo uz jutarnji damar. Više nisam morao kovati plan i smišljati pojedinosti - kao da mi je svunoć dječački (bez imalo zlobe) šaputao Homer spominjući neke ljude što jedu neposoljeno meso i nikada prije nisu vidjeli veslo. Oni drugi su samo malo prgavi a i sarkazam im nije stran.

Onaj tko odstupa od uobičajenog, postaje žrtva neuobičajenog (Kažu ljudi - „gura nos gdje mu nije mjesto“). Logikom stvari zaključujemo da onaj koji ostaje u obočajenom taj je sužanj kolotečine. I nemojte likovati - ni prvi ni drugi; u oba slučaja gubi se glava.

─ Ustvari, ovako vam savjetujem, prijatelji moji:

Ne vjeujte olako kojekome, a posebno onima koji imaju nagon za kažnjavanjem! To su ljudi lošeg soja i podrijetla; iz njihovih lažljivih usta sikće zloća i pas tragač.

Božićni blagdani su uveliko prošli, a i Nova godina je debelo zakoračila. Snjeg je padao cijelog jutra i zasuo okna: eto koliko je trebalo da studen potpuno ovlada, da prekrije dvorište i da se šetači pasa dolinom klone prirode. Poslije sat prestalo je padati i sve je išlo po nekom redu i koncu, obično tako biva. Dan brzo prođe i mrak se uvuče u čamotinji. Steklo se mogo usporednih radnji kao da su tražene i prikupljane za ovo doba godine, sredinu zime 2022. godine.