Savjest
Arif KLJUČANIN
Posljednji kobaški kadija Jakub ef. Sirkidži, rodio se ljeti u katunu njihova roda visoko pod planinom, gdje borova šuma prelazi u guste pašnjake i gdje za vedrih noći oni koji hoće, rukom mogu dohvatiti srp mjeseca i zvijezdu Danicu što ga stalno prati. Katun je bio širok i prostran, a na njega se naslanjalo natkriveno sklonište za ovce koje je prelazilo u velik grubo ograđen tor, a do njega dobro zaštićeni, malen kao džep, tor za tek ojanjene ovce obložen debelim slojem starog sijena. Prema njegovom nejasnom sjećanju, kojeg je jednom baš ničim izazvan ispričao ćatibu mehćeme u Kobašu, Osmanu Traki, katun je bio podijeljen na dva dijela. U jednom se kuhalo mlijeko i pravio sir, a u drugom se spavalo; djeca na drvenom podiju odmah ispod krova, a odrasli na prostrtim gunjevima na podu. Drugi dan nakon što se rodio dali su mu ime Jakov po djedu kojeg je tri dana ranije strefio grom kad je s psima tražio zalutalu dvisku, a kršten je tek dva mjeseca kasnije kad su se pred snijegovima spustili sa stadom u selo podno Bjelašnice. Krstio ga ujak Matija, fratar koji, je krijući se od kontrola došao, kao, posjetiti sestru Vinku Martić nakon poroda. Još deset se puta peo u planinu, prije nego su ga pokupili i odveli u Carigrad. Mati Vinka, umrla je kad je imao 5 godina na porodu mlađeg brata, Marka, koji je umro dva dana nakon majke, a nazvali su ga tako i bez krštenja samo da se i on u pričama uz ognjišta može nekako imenaovati. Kad su ga odvodili niko za njim nije imao zaplakati, jer su maćahi Ruži od Jukića počeli trudovi, i glasno je zapomagala iz kuće okružena starim ženama s brojanicama u rukama, a otac je morao prikupiti janjad pred olujom koja se valjala niz visoke obronke brda. Možda je već tada nesretni Jakub prozreo surovost života?
Pet godina škole, u Iskidaru, i dvije godine vojne obuke u Edirni, pa zatim sedam dugih godina vojnih pohoda, protiv ugara, protiv kozaka, pa protiv nemirnih arapskih plemena u Jemenu. Bio je hrabar i bistar i, uz to, vješt da se to vidi i čuje tamo gdje se svaka važe i određuje ti sudbinu. Tako je ugledni džematbaša Jakub Sirkidži dobio dozvolu da napusti svoj janjičarski odžak, pusti bradu, a sablju zamijeni knjigom. U novoj medresi u Luleburgasu dvije je godine bio pomoćnik muderisa, pa zatim slijedeće dvije i sam muderis kad mu uz ime počinju dopisivati ono „efendija“. U te četiri godine služenja u Luleburgazu uspio se oženiti dva puta i sa obe se žene, na obostran zahtjev i zadovoljstvo, ugovorno razveo kad je odlazio za Stambol na poziv velikog vezira Mehmed paše Sokooglua. Za njim u Luleburgazu ostao je samo sin Osman, zbog čega je kasnije, bio vrlo naklonjen svom ćatibu Osmanu Traki. Zahvaljujući baš njemu i njegovoj sklonosti da zapisuje ono što vidi i prolazi, ostala je sačuvana poučna životna priča posljednjeg kobaškog kadije.
Po nalogu Mehmed paše Jakub jedno vrijeme boravi u Perziji, zatim u Misiru,Tunisu i Fesu. O prirodi svoga posla u tim udaljenim krajevima carstva Osmanu nije rekao ništa, pa nam ostaje samo da nagađamo što je tamo mogao raditi čovjek vješt sa nožom i sa knjigom istovremeno. Jedino što se pouzdano zna da je u Kobaš stigao da sudi, sa vezirovim tefterom pod rukom, kad su mirisale lipe u Motajici 1577. godine po Issi. Uzeo je malu izbu u tvrđavi i tamo je živio svo vrijeme svog kratkog boravka u Kobašu, iako je nepun mjesec kasnije oda janjičara iz Stambola donijela novac za izgradnju kadijinog dvora. Umro je dvije godine kasnije, 1579., a novi je kadija pokupio novac i preselio se u Banja Luku. Ćatib Osman još je neko vrijeme bio u Kobašu pakujući stare kadijske presude, a onda je i on otišao neznano gdje. Ostalo je samo nekoliko njegovih zapisa slučajno pronađenih skoro četiristotine godina kasnije, krajem zime 1968.
Te godine zima je bila oštra, ali bez mnogo padalina, pa kad se Sava počela dizati krajem veljače izgledalo je sasvim nemoguće da će se preliti izvan korita. I kao što kroz cijelu povijest naš svijet ispašta za neke događaje i odluke odigrane i donesene daleko od nas, te smo godine ispaštali zbog tople sjevernoafričke ciklone, koja nas nije ni dotakla. Topal sjevernoafriočki zrak ponesen uskovitlanim vjetrovima vrtio se danima oko Alpa brzo otapajući snijeg. Austrijski i slovenački nabujali potoci i riječice sjurili se u Savu a ova sve to lijepo istrese po posavskoj sirotinji. U Kobašu voda je došla do čaršije. Zadržala se tako dva dana, a onda je počela opadati sporo, kao da se nećkala vratiti u staro izlokano korito i krivudati između bentova glibavih obala i dugih pješčanih sprudova. Iza sebe je ostavila stotine porušenih kuća, velike naplavine mulja i početak ove priče u raskvašenom temelju srušenog čardaka rahmetli Saliha Ključanina, kojega zaklaše četnici u jesen 1941. Oni što su došli na razvaljeni čardak pokupiti staru građu za novi krov nad glavom, pronašli su u oborenom temelju, baš na nekadašnjem ulazu u čardak, neki tamni grumen koji nikako nije mogao biti kamen. A što će sirotinji prvo pasti napamet nego da su to dukati, dukati koje je u temelj čardaka sa bismiletom uzidao neki daleki predak jer se vjerovalo, i onda kao i danas, sasvim, sasvim pogrešno, da dobro na zlatu počiva. Nađeni grumen, na njihovo veliko razočarenje bio je običan pčelinji vosak. Sva sreća nisu ga ponijeli kući jer bi ga sigurno bacili u vatru, nego su ga ostavili gdje su ga i našli. Tek drugi dan, jedan od njih što je greškom došao sat ranije, besposlen počeo je čakijom dilati vosak , a samo nekoliko milimetara ispod u vosku ugleda laneno platno. Zainteresiran, polako oguli vosak i razmota platno, a u platnu pregršt žutih hartija gusto ispisanih arapskim slovima, koje i da je htio nije umio čitati jer u mejtef nije išao zbog babe, koji je u to vrijeme bio jedan od odbornika u mjesnoj zajednici. A i ostali nisu umjeli čitati iako su išli u mejtef i umjeli čitati Kuran, jer slova na pronađenim papirima jesu bila arapska ali kad se spoje u riječ i izgovore ispadalo je sve posve besmisleno. Zato se oni prihvatiše posla i od starog čardaka do noći nije ostala ni jedna jedina dašćica. Od umora te su noći dobro spavali, a snu je godila i tiha kiša koja je počela rominjati oko ponoći. Tek ujutro onaj, što je razmotao platno, sjetio se čudnovatih listina pronađenih u temelju čardaka. Dok je doručkovao, ispio kafu, otišao u dućan po bocu zejtina, na stari je čardak došao oko podne, taman kad je uz Savu krenuo oštar zapadnjak raznoseći požutjele listine papira po mulju oko razvaljenih temelja. Od onoga što je uspuio pokupiti, jer mu se nije gacalo kroz dubok mulj, nešto je došlo do hodže koji je prepoznao u kišom razmrljanom tekstu da su one besmislene riječi zapravo riječi našeg jezika i da se radi o vrlo starom alhemijado tekstu, dakle pisano arapskim pismom ali jezikom bosanskim. Od onoga što je hodži došlo u ruke većina je dospjela nakon nekoliko godina lutanja od ureda do ureda u Orijentalni institut sa šturim i u glavnom netočnim opisom nalazača i nalazišta, a datum je bio nekoliko godina zastario. Ukupno Institut je dobio sedam listova uključujući i popratno pismo sa netočnim podacima o nalazištu i datumu. Svi primljeni listovi su snimljeni i proslijeđeni na restauratorsku obradu i preparaciju, a zainteresiranima je bio dostupan snimak s kojeg se tekst mogao čitati lakše nego u orginalu jer je u toku razvijanja povečan kontrast slova.
Tragajući za starim tekstovima o Bosnakom Kobašu u Institut sam došao 1989.godine. Fini i srdačni ljudi! Dva su dana kopali zajedno sa mnom po arhivi ali nismo našli ništa, tek nekoliko zapisnika kadije iz Banjaluke koji se do kraja 17. stoljeća titularno potpisivao kao kobaški kadija. Sačuvani zapisnici s Kobašom nisu imali veze, a odnosili su se na podjelu nasljeđa nekih begovskih porodica oko Laktaša. Pred sami rat, ovaj naš, u ljeto 1991. dobio sam veliku poštansku kovertu iz Instituta od gospođe koja mi je onih dana dok sam kopao po arhivama Instituta bila vodić i moja dobra vila. U koverti je bilo sedam fotokopija pronađenih listina u razvaljenom temelju čardaka i malo, rukom pisano, pismo u kome me moja dobra vila podsjeća da me nije zaboravila i da neće nikada. To posljednje bilo je napisano u zagradi i namjerno podebljano, ali to je već onda pripadalo davno završenoj priči. Bilo kako bilo, konačno sam imao nešto materijala za knjigu o Bosanskom Kobašu. Tad je krenula demokracija sa opsadama i tenkovskim granatama, strahovima, neizvjesnostima, selidbama i lutanjima: Zagreb, Rijeka, Ljubljana, Istambul, Skoplje,Konja, Izmir, Beč, Minhen i, konačno, Auckland na kraju svijeta. Ali još će proći desetak godina dok pogledam u fotokopije Osmanovih zapisa, jer valjalo je sa sitnom djecom zavratom i teškim emigrantskim bremenom punim stresova i razočaranja, poniženja, strahova i tuga, stati na noge i ponovo prikupiti vrtoglavim vremenom rasuto samopuzdanje i samopoštovanje. Tako sam 2008., točno četrdeset godina nakon što su pronađeni pogledao u fotokopije zapisa.
Život koji nam se odvija upravo sada pred očima, često nam je nejasan i zagonetan, i sve nam se ćini prividno i, gotovo, besmisleno. Zato većina ljudi živi kao da i ne gleda, stisne zube i baci se u vodu života, pa šta dragi Bog da. Tako sam i ja, ne razmišljajući mnogo, bacio u razmrljane zapise ćatiba Osmana. Ali trebalo je u razmrljanim slovima prvo prepoznati riječ, a zatim smisao, jer kao i životu, ono što vidimo i smisao toga često su tako strašne suprotnosti. Da li itko od od mladića u nježnoj i dragoj djevojci koju u zanosu grli vidi buduću nezadovoljnu debeljucu s klimakteričnim izljevima nervoze i dlakama ispod nosa? Da li i jedna od tih dragih i ljupkih djevojaka u mladiću kojeg sanja može zamisliti jednog škrtog, čelavog i zlovoljnog starkelju? A ima još puno, puno, gorih primjera: da li je itko prepuštajući se zaštiti Ujedinjenih nacija u Srebrenici mogao vidjeti svirepi i nemilosrdni pokolj? Ali ni to nije ono najgore, pogledajmo samo što nam je ćatib Osman zapisao!
Kadija Jakub efendija Sirkidži, bio je oštar sudac. U onima koji su u strahu od pravde stajali pred njim nije vidio ljude nego djelo koje su počinili i kad im se obraćao bilo je to obraćanje, ne insanu, nego počinjenoj zloći i nedjelu. Čim je stigao Rabiji Rosovoj dao je javno odsjeći ruku jer je ekmeđiji Ejubu ukrala hljeb, neku muhadžerku iz Pećuha dao je zadaviti u tvrđavi jer je izvršila preljub podavajući se nekom agi iz Duboćca, a starog Zećira Dedića po njegovom nalogu konjima su razguliti u čaršiji i razbaštinili cijelu obitelj jer se usprotivio novom carskom nametu. Za dvije hefte, Osman Trako precizno navodi, osam odsječenih ruku, trinaest smrtnih presuda: davljenjem, sabljom ili na neki drugi način, te stotinjak javnih batinanja i novčanih kazni. Za dva mjeseca cijeli je kobaški kadiluk postao mrtvaja! Ljudi rade, žene se i sahranjuju, idu u džamiju, u dućanima se natežu sa trgovcima za svaku paru, u kafani susreću jarane, govore i ... rekao bi čovjek milina Božija, da ne primjeti kako se osmijeh izgubio ljudima sa lica, da nema pjesme meraklijske, dragosti u susretima. Sve je onako kako zakon hoće ali života, bolan, neima! I sve je to trajalo dvije godine, a ljudima se činilo cijelo jedno stoljeće, dok nesretni kadija ne umre. Umro je nenadano u najboljim godinama života, u snu, s osmjehom na licu. Umro je lijepom smrću o kojoj sanjaju oni nesretnici što što su ih teške bolesti vezale za krevet i polako ih razjedaju i sišu volju za životom. Đenaza je bila velika kako i dolikuje jednom visokom sultanovom službeniku . „Sjatili se bezi i spahije i sa njima odžak janjičara, svak je došo ko je hodat mogo“, piše ćatib Trako.
Sve ovo dosad ispričano stalo je na dva pronađena Osmanova papira. Da li ih je bilo još?, moguće je, ali i ovoliko je sasvim dovoljno kao uvod u ono što slijedi. A neupućeni i brzopleti reči će: A šta ima biti poslije smrti, blento jedan! I doista, ako čovjeka svedemo na hrpu mesa i kostiju, srce i desetke metara smotanih crijeva natrpanih hranom što se raspada u smrdljivim plinovima, sasvim su u pravu i ja koji ovo pišem doista sam samo blento jedan. Ali ono što nas čini ljudskim bićima i što nam istinski daje punoću života nije vezano uz lučenje sline kad se ugleda natrpana sofra, niti uz lučenje neke druge žlijezede, ono nema materijalno uporište u nagomilanim hrpama staničnog tkiva. Koji nam to organ „luči“ ljubav, čežnju i zanose? A gdje je organ slutnje, vjere, intuicije? U kojem organu počiva naša ličnost? U mozgu! - kažete. Jeste li sigurni u to? I kad nam naprave mape moždanih dijelova sa funkcijama koje vrše, hoćemo li one koji boluju od odsustva ljubavi moći „liječiti“ stimuliranjem „centra ljubavi“ kakvim medikamentima, akupunkturom? A što je sa univerzalnom težnjom za životom sveprisutnoj u svakoj sjemenki bilja, u svakom životinjskom zametku, što zrno pšenice pretvara u zelenu vlat, pa u klas što šušti od rodnosti, a od jedne sitne stanice jajašca stvori biće sa vlastitom sudbinom? Kakav to zov slijede stanice oblikujući svaku jedinku određene vrste? Iz kakvih to neznanih i dalekih predjela dolazimo na ovaj svijet i u kakvu to tamu ulazimo s posljednjim izdisajem? Što je to smrt, uopće, koja u svoje sveprisutno krilo prihvaća svako živo biće? Zar je smrt smisao čuda života? Baš tim istim pitanjem počinje jedan od posljednjih sačuvanih listova ćatiba Osmana, ali priču valja uvijek pričati od početka.
Mejt kadije Jakuba okupan i umotan u bijelo laleno platno, ležao je na kamenu ispod visoke krošnje stare lipe s desnog boka džamije ispred sedam dugih redova vjernika. Osmanu, koji je stajao na kraju prvoga reda uz raspucalo staro deblo, umotani mejt izgledao je kao kukuljica svilene bube. S druge strane kamena imam je, licem okrenut narodu a dlanovima nebu, prvi put upitao :“Hoćemo li halaliti bratu Jakubu?“ Prvi red sa agama i begovima glasno je odgovorio „hoćemo“, ali kako je bilo mnogo svijeta izgledalo je kao da ništa nije rečeno i nekolicina se namrgođenih begova okrenuše prema redovima raje iza sebe koji su na prvi upit imama ostali nijemi. Svakoga od njih na neki je način dotakla teška sjena kadijine pravde i kao da su s nevjericom buljili u njegovo umotano tijelo. „Hoćemo li halaliti bratu Jakubu?“ – drugi se put čulo pitanje imama,a odgovor je bio jači jer se puno kobašana prenulo iz svojih neugodnih sjećanja na efendiju Jakuba. Tek na treće pitanje odgovor je bio snažan i grlen da se i Motaica oglasila otegnutom jekom. Nedugo zatim mejt posljednjeg kobaškog kadije krenuo je na rukama vjernika na svoje posljednje putovanje ovim prolaznim svijetom. Svako se istinski trudio da ponese tabut bar jednu stopu jer put je bio kratak, jedva pedesetak metara do otvorenog mezara pokraj koga se stajala dva snažna askere da kadiju spuste na dno. Imam je stajo na rubu iznad kadijine glave i učio dovu za dovom dok su askeri iznad mejta postavljali debele grubo tesane hrastove daske. Zatim je svako sa fatihom na usnama bacio grumen zemlje ili je slobodnom lopatom zagrabio nekoliko puta i usuo u posljednji kadijin konak. Uskoro je iznad kadije stajala humka uglačana lupkanjem lopata. Dok su se kobašani razilazili kaljavih opanaka između nakrivljenih nišana, imam je kleknuo da prouči još jednom uznemirenoj kadijinoj duši u kaburu. Tad se začuo iz groba, svježom humkom prigušen ali jasan i prijeteći, zvuk kao kad noću u mrklom mraku iznenada zaškripe ulazna vrata kuće. Imam je skočio na noge tako naglo da mu je ahmedija spala s glave. „Euzu billahi mineššejta-nirradžim...“ – čulo se iz stotinu prestravljenih grla, a onda se čulo pucanje dasaka i kratak mehki podmukao zvuk slijeganja zemlje. Tamo gdje je maločas stajala humka bilo je ravno kao dlan i čulo se sitno drobljenje kostiju. Oni čije su duše čiste i koji su dugim molitvama izoštrili svoja osjetila za onostrano jasno su čili duga i bolna zapomaganja kadijine duše, a suze su im tekle iz uplašenih očiju.
Koliko je zapisa napravio Osman Trako nikad se neće saznati, kao ni početak dijaloga, kojeg je ovaj osjetljivi ćatib zabilježio, dijaloga između duše efendije Jakuba i meleka koji su došli da je odvedu. Na posljednja dva papira upadamo u posljednju pravnu raspravu koju je u stiješnjenom kaburu, vodio nekoć strogi sudija Sirkidži. Upadamo u odgovor na neko pitanje, koje je ostalo neodgonetnuto u razlivenoj mrlji tinte:
-Uvijek sam slijedio samo Knjigu, On, Jedini, mi je svjedok. – odgovara Jakubova duša na to postavljeno pitanje.
-A što pobi one u Misiru, Basri i Kairu pozivajući se na Knjigu, kad ona od nikog ne traži da ubija?
-Slijedio sam upute onih koji brinu o carstvu i vjeri i bio sam samo oruđe koje izvršava zakon. – nastavlja samouvjereno kadijina duša.
-Oni, koji kažeš da brinu o vjeri, stvorili su carstvo na grijehu, a njihov zakon je zakon jačeg, a ne Božije volje. Vješto su se sakrili iza Knjige i Alaha drže kao krinku i pokriće svojih zala! Zar Boga svemogućeg treba braniti rob njegov, nezahvalni crv koji svojim kratkovidnim umovanjem sve više blati Svjetlo Njegovo?- jedan će od meleka.
-Ali, zar vlast ne dolazi od Njega da u insanu uzdigne i osnaži duh kojeg nam je On udahnuo?- pomalo oholo suprostavi se onostrana sjena efendije Jakuba.
-Vlast, ali ne i zločini i torture, jer vlast počiva na mudrosti i zajedničkim intersima zajednice, a ne na sablji i pohlepi vlastodržaca. Zato je tu knjiga kao vodić onima koji štite pravdu. Onoj nesretnoj Rabiji, robu Njegovom, odsjekao si ruku zbog komada starog kruha.
-Pa zar se može suditi bez kažnjavanja? Zar nije posegnula za tuđim? – nesretna će duša kadijina.
- Đaba si godinama visio nad Knjigom, kad nisi opazio da nije isto uzeti tuđe da prehraniš djecu koja umiru od gladi ili ukrasti da si povečaš imetak ili ostvariš neki drugi interes. Jer život je Alahu najveća vrijednost, a ti odsjeće Rabiji ruku štiteći imetak ekmedžije, a zbog toga umriješe i Rabija i djeca njezina. Jesi li išta poduzeo da ih nahraniš? Njih i djecu one ugarske muhadžerke koju su dao ugušiti zbog bluda? – mirno je obrazlagao drugi melek.
- Ali, podavala se za novac! – opet će brzopleto Jakobova sjenka.
- Jeste, za novac! Jer niko od vas bogatih nije dao ni paru da se kupi hljeba i ogrjev za njenu siročad, a moćni i škrti aga ne dade paru za muku siročadi, nego za svoju poganu strast, a ti nju udavi na stupu u tvrđavi. – opet će prvi melek.
-Pa uvjek sam se držao Knjige i hadisa, pa zar oni nisu temelj pravde?
-Jesu, ali samo kod onih koji imaju savjest. – isti će melek povišenog glasa.
-Savjest? – začudi se duša sudijina.
-Da, savjest. Savjest je zrcalo pravde! I jednin put insanu da istinski razumije poruke koje Uzvišeni šalje ljudima preko svojih poslanika. Sudije pred sobom drže Kuran i knjige hadisa ali im je pažnja više okrenuta željama moćnika, nego onome što im vlastita savjest nalaže.- reče melek...
Tu na dnu požutjele stranice posljednjeg sačuvanog papiru zapisa ćatiba Osmana prekida se dijalog kadije Jakuba sa melecima. Nastavak, ako ga je bilo, zauvijek je izgubljen u savskom mulju, ali ne i kraj priče.
Kraj priče ne odnosi se na strašna događanja i mjesto gdje su meleci odveli griješnu dušu nesretnog efendije Jakuba iz zdrobitog mejta u slegnutom kaburu na brijegu kobaškog harema. Jer to i onako nitko živ ne može znati kao, uostalom, i tok dijaloga duše pokojnika i Meleka. Pa ipak zapise Osmana Trake niko ne može nazvati izmišljotinom i lažima. Svaka riječ ovog dijaloga je istinita, ma što god rekli oni koji priznaju samo znanost, jasni i neumoljivi govor činjenica. Neka slobodno negiraju postojanje i duše i meleka, neka dovedu u sumnju da li je uopće postojao i kadija Sirkidži i njegov ćatib Trako, a mene neka proglase neuračunljivim, ali ostaće riječi o savjesti i pravdi koje baš nikako neće umjeti osporiti. Od kad su ljude počeli tjerati u carske i državne, nacionalne i političke torove jedino što je u njima ostalo da svjedoći o slobodnoj i božanskoj prirodi svakog ljudskog bića jeste savjest. I ako išta danas ima dobro na ovom svijetu, ono ne počiva na znanju ni na zakonima, ni na razvijenoj tehnologiji i stečenom blagu, nego na krhkoj ljudskoj savjesti.