Ulica koje nema


Dragan PAVELIĆ


 

Zaobljen poput kupole, strop je budoaru davao oblik košare, a pod udarcimalepeza ćarlijao je mirisni propuh.

G. Flaubert: Sentimentalni odgoj

 

U onome nekad pustom kraju, uz lijevu obalu Miljacke, ima jedna ulica čiji stari naziv ne znam. Moglo je biti da ga nikad nije ni imala jer kod nas se i na takav način prikrivaju nedolična mjesta.

S jedne i druge strane u njoj se stisnulo četiri-pet katnica, sličnih kao da su u najbližem srodstvu, kao da su sve iste godine rođene. Ne znam ni to je li nastala s unaprijed određenom namjerom ili se naknadno javila misaoda postane ulicom javnih kuća. Bilo kako bilo, odmah je poistovjetiše s grijehom, s opačinom. Pričalo se kako u nju ne zalaze čestite žene. A što bi? Ako izuzmemo naselje došljačkih obiteljskih kuća, smješteno niz­vodno, tamo ispod starog židovskog groblja, svakako je tu negdje, u one vrijeme, bio kraj grada.

 

Samo da se bolje naglasi kako nije više ona stara, po poroku poznata ulica, danas se ona zove Nova*. Nema tamo više bluda i bludničenja Niotkud šuškanja i šaputanja, vriske i hihotanja. Nema miomirisa koj: privlače muškarce; izluđuju samce, mame razočarane muževe, vojnike, putnike namjernike, plaše maturante...

Tadašnji dječaci bili su na sto muka. Kad onuda prolaze, srce im uvijek tuče jako. Snatre što im njihova muškost nameće i umišlja. A ulica? Ulica danju kao da je iseljena, kao snom okovana — pusta i nijema.

Novo je društvo nakon Drugog svjetskog rata ukinulo kuće plaćene ljubavi. Novo ćudoređe, govorilo se, brani prodaju ženskog tijela. Dječacima osta da maštaju. I oni su zamišljali što se zamišljati moglo: sofe, ležaljke, ogledala, umivaonike i kade, nizove sobica i u njima žene, žene, žene — sasvim raskomoćene. Sasvim drugačije od onih koje pozna­ju, koje se unaprijed opiru svemu što podsjeća na dodir.

Kao psi tragači, uskrsavali su ulicu u svojim snovima, zavlačili se u hodnike, otvarali pritvorena vrata, a ulica se stresala i stenjala — kao da je navrh probuđena vulkana. Uznemireni, dizahu se noću muški mirisi, napuštahu sobe neženja i spavaonice đačkih domova, iz sjemeništa se iskradahu, iz vojarni bježahu, a za njima, teški i tromi, nadirahu zapasi iz centralnog zatvora. Kao oblaci nošeni vjetrom, jurišali su privučeni miri­sima razbuđenih žena, zavlačili se u njihove sobe i omatali im tijela.

Uzalud pričam priču za one koji hoće ulicu odmah prepoznati. Taj se kraj izmijenio. Sada tamo ljudi slobodno prolaze u svako doba dana. Nitko više ne razmišlja o demonu koji je bio u stanju izgraditi ulicu da bi u njoj neometan boravio. Da grijeh ima svoju kuću, stid tijelo, želja tajnu, kao ni onda ni danas ne sumnja nitko.

*   Iako lijepo, to je tumačenje neispravno! Naziv ulice je nepromijenjen i star kao i ulica.


Srpanj 2013.