Ražanj za B i H
Danko PLEVNIK
Bez obzira na to koliko su događanja u Mostaru povezana sa događanjima u Brčkome, Brčko i Mostar dvije su geopolitičke točke na kojima se okreće ražanj BiH.
Mostar se svim silama trudi da međunarodnoj zajednici pruži jamstvo kako trodijelno ili distriktno Brčko neće uspjeti jer se višestranačje u Bosni prije svega shvatilo kao višedržavlje, pa američki "demokratski trikovi" ne mogu dugo paliti. Budući da se situacija Bosni dosad nije riješila ni ratom ni mirom, ni masakrima ni izborima, a ne smije se riješiti podjelom međunarodno priznate države, kontaktna se skupina odlučila u povodu Brčkoga na, kako bi to glazbenici kazali „ritardando" (postupno usporavanje), što se pokazalo efikasnom metodom zadržavanju statusa quo i u odnosima NATO-a i Rusije.
Europljani zbog toga upućuju prigovore Amerikancima da su se kasno priključili u rješavanje bosanske krize pa zato tako otežu čitavu stvar. Amerikanci odgovaraju da su se kasno upleli i u Prvi i Drugi svjetski rat pa su ga dobili. Bosna nije samo poslužila obnoviteljskom proslavljanju načela divide et impera, jer se u Bosni dijelilo i kada nije bilo pritisaka izvana, nego i verifikacijskom gubljenju "europskoga vodstva". Amerikanci nisu čekali stoga što su uz pomoć svojih AWACS-a ostali o čitavoj stvari neinformirani, nego su čekali da propadne "Pax UNiana" pa da odlučnu riječ dobije Pax Americana. Nađe li se kao prepreka na tom putu i jedan Ghali, morat će spakirati kovčege. U Bosni se uistinu zbio poraz osnovnih principa UN-a. Primanjem u UN i višestranim diplomatskim priznavanjem Bosna je priznata kao bona fide država. To priznanje nije joj moglo biti oduzeto naknadnim tvrdnjama kako su njezine granice izraz imperijalnog ili titoističkog doba, kada je većina zemalja u UN-u koje su priznale Bosnu također imale takve kolonijalističke granice, neusklađene s etničkim rasporedom pučanstva. U Bosni se nije dogodila katastrofa zbog toga što je ona bila međunarodno priznata od UN-a, već što je u njoj UN, koji se tamo razmjestio i prije izbijanja rata, odbi priznati međunarodne principe svog postanka! Naime, države su se udružile u UN radi kolektivne sigurnosti i obrane od agresora. Bosna je bila primljena u UN, agresor se utvrdio, ali pomoći nije bilo.
Jesu li SAD kao jedina preostala supersila imale vezane ruke i nisu mogle ništa postići sve dok u Bosni nisu instalirale NATO? Dok je za izbijanje rata na Balkanu CIA znala godinama prije onih koji su o njemu terenski "odlučivali", za UN-ovu zaštićenu zonu Srebrenicu znao je u živo svaki gledalac CNN-a. Hoće li onaj tko je dopustio demuslimanizaciju Zvornika, Bratunca, Vlasenice, Srebrenice, Višegrada, Rogatice i Foče dopustiti remuslimanizaciju Brčkoga? Jesu li Bošnjaci tjerani s Drine da bi ih se vratilo na Savu? U takvu geopolitičku logiku nakon svega nabrojenoga teško je vjerovati. Brčko je već palo u Daytonu nedodjeljivanjem Federaciji BiH, a u Rimu je trebao pasti Alija Izetbegović zbog odustajanja od rata za Brčko. Čini se da je odluka sročena tako da prisili Izetbegovića na odstup, ali je on na vrijeme shvatio igru i reterirao, prihvativši je kao "korak k pravednom rješenju"!?
Iz samog tog neprirodnog i sintetičkog duha Daytona slijedi da jedna takva odluka o vraćanju Brčkoga ne može biti realnija, bez obzira na prijetnje srpske strane da će ratovati za njega. No budući da etnički princip koji Bošnjacima ide u prilog nije vrijedio za tolike gradove na istoku Bosne, zbog čega bi onda vrijedio za sjever Bosne? Ova agonija besprincipijelnosti unutarnjeg komadanja Bosne provodi se i dalje determinističkom kapom i šakom. Stoga čudi ta nevjerojatna brzina i spremnost Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske da produži odluku međunarodne arbitraže za Brčko kao da je depandansa State Departamenta i kao da se svaka odluka međunarodnih arbitara i kad oni jesu i kad nisu u pravu treba nekritički prihvaćati?! Ministarstvo vanjskih poslova moglo je izaći s neočekivanim prijedlozima pa npr. zatražiti da Brčko pripadne ekskluzivno hrvatskoj strani i posavskim izbjeglicama, čime bi se trajno riješio problem "koridorske kolizije" Srba i Bošnjaka. Je li se išlo logikom da ako klimanje glavom toliko uspijeva u unutarnjoj politici, nema razloga da ne uspije i u vanjskoj? Bez obzira na to što su stvari u diplomaciji poglavito geopolitički centrirane, diplomacija je i borba retorikom.
Dayton je stvoren tako da demografski i migracijski imobilizira Bošnjake, stoga bi vraćanje Brčkoga Federaciji BiH bilo kontradikcija Daytona, pa je teško pri zdravu razumu povjerovati da će on nakon još jedne arbitrarne godine biti manje srpskim, bez obzira na supervizorska obećanja. Razlozi su u prvom redu geopolitički, ali će se interpretirati kao međunacionalni, demografski, socijalni, politički, gospodarski, kriminalni ... na isti način kako se tumače teškoće pri ujedinjavanju Mostara i povratku prognanika. I tako će ponovno za kabinetske odluke visoke politike biti krivi izvođači nereda male politike na terenu koje, eto, ne žele priznati Bosnu iznutra bez obzira na to koliko se ona "priznala" izvana. Ne može se reći da "terenski kvazipolitičari" nisu krivi i da nisu iskoristili potaknute sudare triju državotvornih ideja o jednoj Bosni i Hercegovini za svoj materijalni probitak. Ovdje bi se heroj talijanskog ujedinjenja Camillo Cavour morao uhvatiti za glavu i dopuniti svoju spoznaju o kvarnosti političara: "Kakve bismo hulje bili kada bismo i za sebe učinili ono što smo učinili za domovinu." U Bosni bi se, možda ne u istim razmjerima, moglo za sve tri sukobljene strane to antiparafrazirati na sljedeći način:
"Kakve bismo hulje bili kada bismo i za domovinu učinili ono što smo učinili za sebe." Zato se tako uspješno i trgovalo svojom domovinom Bosnom! Bosna i Hercegovina otuda je imala "smisla" samo dok su od nje imali osobne koristi njezini najveći patrioti. Zato su i najveći javni neprijatelji mogli tijekom cijeloga rata tajno trgovati. Taj trgovački duh opće prodaje i rasprodaje Bosne upućuje na dosad još neaktivirani "levantinski" pristup rješavanju bosanskoga pitanja.
(Slobodna Dalmacija, 18. veljače 1997.)
Vrelo: "Smisao Bosne" - Vodič u Haag za autostopere, str.293-295