Bosanski krstjani nisu bili heretici

Termini

Postoje dva bitno različita ter­mina čije značenje mnogi miješa­ju. To su: hereza i shizma. Hereza je krivo naučavanje jedne vjere. Heretici su, dakle, oni koji dodaju ili oduzimaju nešto na utvrđeni nauk vjere uz koji je zajednica dotad pristajala, i time upadaju u krivovjerje.

Shizma je podjela zajednice zbog disciplinskih stvari. Kad se iz cjeline izdvaja jedna grupa koja više ne priznaje poglavarstvo za­jednice, nego sebi sama stvara upravu, to je shizma (podjela). Shizmatici nisu, dakle, krivovjerci, ne­go odijeljena braća, kako se to da­nas kaže u kršćanstvu.

S katoličkoga gledišta npr. Pravoslavna crkva je samo odije­ljena, dakle shizmatička a ne he­retička zajednica, jer nema ni u čemu drugačiji nauk vjere. No, mnoge manje protestantske za­jednice ne samo što su shizma-tičke nego i heretičke, jer su bitno promijenile nauk vjere kakav je bio ustaljen u zajednici. (Usput re­čeno: termin šizma i heretik danas se uopće ne koriste, jer su kroz povijest poprimile pejorativno značenje kojim se druge unaprijed osuđuje i gura još dalje od sebe, a danas je vrijeme molitve za me­đusobno zbližavanje).

Sadržaj Izjave

   U Izjavi se strojnici najprije odriču raskola za koji su, kako se kaže, bili ozloglašeni, tj. netko je pustio zao glas da oni čine nešto što ne čine. Oni sada potvrđuju da su pripadali jedinstvu Crkve i da će i ubuduće Papu priznavat općim poglavarom crkvene za­jednice.

Zatim obećavaju da će imati bogomolje, u kojim će se braća sastajati da po noći mole jutarnje, a po danu dnevnice. Iz ovoga bi se dalo iščitati da su zanemarivali zajedničku molitvu i sada obećaju da će to činiti kako se to traži od redovnika. Po svoj prilici već tada su počeli zanemarivati i zajednički život te su umjesto po samostani­ma (hižama), stanovali po vlasteoskim dvorovima ili vlastitim kućama.

U trećoj točki obećaju: u svim našim crkvama imat ćemo oltare i križeve. To je jednostavno svje­dočanstvo da su im crkve bile za­puštene i da se rijetko što u njima događalo (takve otprilike poneg­dje izgledaju i do dana današnjega neke pravoslavne crkve, pred koji­ma se npr. ljeti ne može vidjeti da je itko ulazio na vrata, jer trava nimalo nije zgažena). Riječ je o nemarnosti, jer su se redovnici ba­vili diplomatskim, posredničkim i drugim svjetovnim poslovima a vjerske obrede su zanemarivali.

U četvrtoj točki se obvezuju da će na svojim sastancima čitati Bi­bliju. To je opća redovnička obve­za, koju su također, čini se, bili zanemarili.

U petoj točki se obvezuju da će u svojim kućama imati svećenike koji će barem nedjeljom i svetko­vinama držati mise, ispovijedati i pokore naređivati. Za ispravno shvaćanje ove informacije potrebno je znati da redovnici nisu nužno i svećenici. U katolika su danas ve­ćina redovnika svećenici, dok u pravoslavnih vjerojatno nisu. No sve više nisu ni kod katolika na Zapadu. Postoje npr. neki redovni­ci koji su sveučilišni profesori ili vrše neke, druge službe, a nisu svećenici. Pravilo Reda benedikti-naca ne daje nikakve privilegije svećenicima pred običnim redov­nicima koji nisu svećenici. U gore navedenoj obvezi sadržano je obećanje da će se svaka redov­nička kuća potruditi da ima barem po jednoga svećenika-redovnika, jer bez njega ne mogu slaviti sv. euharistiju.

U daljoj točki se obvezuju da će uz bogomolje imati groblja, gdje će se pokapati braća ili oni koji bi im došli pa kod njih umrli. Očito je da su se i oni pokapali kako je tada bio u Bosni običaj  na svome imanju na zemlji svojoj, na pleme­nitoj. Ovdje se sada naglašava ob­veza samostanskih grobalja.

U sedmoj točki redovnici se ob­vezuju da će se najmanje sedam puta godišnje pričešćivati i to: na Božić, Uskrs, Duhove, Sv. Petra i Pavla, Uznesenje i Rođenje Djevice Marije (Velika i Mala Gospa) i na Svisvete. Obaveza pričešćivanja bila je u ranija vremena drugačija nego danas. U svakom slučaju bila je rijetka tako da je Tridentinski sabor zapovjedio da se katolik mora barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Ovi redovnici se obvezuju da će to raditi češće od običnih vjernika. No, iz ovoga se dobro vidi koje blagdane oni štuju: to su tipični katoličko-pravoslavni blagdani te nema govora o tome da odbacuju štovanje svetaca.

U devetoj točki redovnici se obvezuju na uređivanje odnosa prema ženskim samostanima i primanju oženjenih ljudi u svoje redove. Tu je, očito, vladala zbrka. U katoličkoj Europi, kao i na Is­toku, bila je dugo živa tradicija tzv. dvogubih, odnosno muško-ženskih samostana. Bila su to, ustvari, dva samostana jedan uz drugi a muški samostan je počesto služio kao zaštita zenskome samo­stanu. No vremenom je to - i zbog zloupotreba - dokinuto. Primanje oženjenih ljudi u samostane, međutim, nikada do danas nije dokinuto, no crkveni zakon strogo uređuje kada i kako netko tko je oženjen ili udat može zamrznuti svoj brak i stupiti u samostan. Ovdje je, očito, riječ bila o tome da nije bilo čvrsta zakona o tim stvarima ili se zakona nije dosljed­no pridržavalo.

Konačno, u desetoj točki oni se obvezuju da će slaviti blagdane svetih, koje su sveti oči ustanovili. Iz ovoga bi se, površno gledajući, dalo zaključiti da bosanski krstjani nisu slavili blagdane svetaca te se odsada obvezuju da će to činiti. No, riječ je ipak o prihvaćanju obveze da će i u svoju crkvenu sredinu uvoditi one nove blag­dane svetih koje odredi službena uprava Katoličke crkve. Iz kasnijih dokumenata je vidljivo da su se bosanski krstjani ovoga obećanja pridržavali te su uvodili štovanje blagdana koji su službeno u Katoličkoj crkvi proglašeni mnogo vremena poslije potpisivanja ove izjave na Bilinu polju.