Usprkos svemu

"Anđo, probudi se! ustaj!" Dolazilo je kao iz daljine. "Spavalice, čuješ li? Hoćeš li već jedanput ustati? Ideš s nama u Bosnu!" Ustajem, gledam bratiće oko sebe , oblačim se, sve to radim kao u transu i pitam samu sebe: Sanjam li ili je to ipak stvarnost? Nekako mi se ono prvo činilo logičnije, jer sam ovih pet godina živjela za jedan put u Bosnu - put kući. Sad mi se činilo kao nestvarno, jer bilo je bez najave, iznenada. Prije nego sam to sve mogla i srediti u svojoj glavi, već sam bila u autu na autocesti Zagreb - Županja. Gledala sam nijemo oko sebe i nisam bila svjesna da su moji bratići opažali moju zbunjenost, ali me ništa nisu pitali jer su savim dobro znali kako se osjećam. Vožnja je protekla udobno. Kao kroz maglu smjenjivala su se manja i veća mjesta, od kojih su neka bila i znatno oštećena. Iznenada gužva, automobili, ljudi. Znala sam da smo u nekom gradu. Ljudi su užurbano hodali, vjerojatno su obavljali svoje svakodnevne obveze. Međutim, iznenada veliki zastoj, kolona automobila, ljudi strpljivo čekaju. Iziđem na tren i kao da sam otkrila Ameriku: zaključujem da smo već na samom prijelazu u Bosnu. Ostalo je samo prevesti se preko Save. Naravno, preko mosta to nije bilo moguće, jer je on odavno bio srušen, ali zato je tu bila skela koja je djelovala trošno, odupirala se mutnoj vodi i usprkos teretu prelazila čas na jednu čas na drugu stranu, koje su razdvajale dva svijeta, točnije rečeno dvije države.

Odjednom u toj gužvi opazim nešto što sam se najmanje nadala vidjeti. Spomenik svetog Ante, koji je davne tisućudevet-stočetrdesetpete podigao moj pokojni djed Anto Gavranović kao zavjet što se vratio živ iz tuzlanskog logora smrti, kad su mnogi, upravo kao i mi danas, bili protjerani i zbog svoje nedužnosti kažnjeni iz tko zna kojeg razloga. Od svega toga bilo je najčudnije što je upravo spomenik bio obnovljen, stoje izgledao kao nekad. Potaknuta sumnjom i znatiželjom tražim odgovor. Pitam strica, čija je kuća bila uz sami spomenik. On mi objašnjava da je spomenik bio gotovo netaknut, a da je ovako uređen imamo zahvaliti i ljudima iz građevinskog poduzeća koje je obnavljalo nekoliko prostrija u stričevoj kući. Njima treba zahvaliti, kaže stric. Meni se pak učinilo da je stric samo djelomično u pravu. Treba najviše zahvaliti Bogu i svetom Anti, koji su u nama ljudima sačuvali vjeru, što je evo potakla toliko ljudi da se danas okupi oko ovog spomenika. Zvuk zvonca bio je poziv na dugo očekivano misno slavlje, poslije toliko godina na ovome tlu, s ovim ljudima, koji su tu živjeli. Iz njih zrači vjera poput svjetla kao što je toga dana blistao i spomenik. Jer on je čekao na povratak, a ljudi se vraćaju. Vjera i spomenik žive.