Obraćenici

Jedan Sarajlija, opširan, a sklon donošenju zaključaka, tumačio je strancu naše prilike. Premda uvjeren kako ga taj neće shvatiti, od pripo­vijedanja nije odustajao. Po tome, nije bio Sarajlija.

 

— S velikim zanimanjem slušao sam o dvojici naših pisaca i jednom našem slikaru — umjetnicima od svjetskog ugleda. Sva trojica napustišezavičaj. U kratkom vremenu, u novoj sredini prihvatiše jezik, običaje narodno ime drugog naroda. Vođeni svojim razlogom, pobjegoše kao što se nekada bježalo od neizlječive zaraze, kao što se bježi od sramote.

U naravima nisu imali ničeg sličnog do te, svoj trojici zajedničke odlučnosti. Pripadnost po rođenju nije im, kako obično u nas biva, ucije­pila onu jaku i ponekad teško shvatljivu odanost tlu i narodu. Nasuprot odnekud stekoše odbojnost spram svega svoga.

U rijetkim prigodama, iz obzira spram društva, spominjali su događaje u kojima nisu bili sasvim onakvi kakvima se sada izjašnjavaju. Ne mogavši pobjeći ni znatiželji svijeta ni svojoj pristojnosti, popuštali su dokle si mogli popustiti. (Takve razgovore oni krate, škrtare na riječima - kao dise ne radi o njima samima nego o nekoj drugoj, nepoznatoj osobi.)

 

Koliko god obraćeništvo izgleda moguće, a obraćenje potpuno, hoćeš-nećeš, prethodni je život neizbrisiv. Ponekad korijene prekine revnosi fanatika, ponekad za jedne odluče drugi... Tako se jedna brojna obitelj rodom iz Odese, dospjevši dvadesetih godina u Sarajevo, predstavi kao islamska. Svi oni, do jučer pravoslavci, na izbjegličkom putu prijeđoše na islam. Imami im nadjenuše imena (prezime osta očinsko, ukrajin­sko), muškarce obrezaše, a žene pokriše glavu - kako stoji u Zakonu Prednjačili su u dnevnim molitvama, namazima. Postaše muhamedanci za primjer, na ponos braće po vjeri, na čuđenje čaršijskih kršćana.

 

Koliko je sličnih primjera! Čovjek se razočara i naljuti na svoj svijet. Napusti ga i savije gnijezdo gdje mu je milije. Duša mu prione uz tuđi život i preobrazi se. Do obraćenikovih ušiju — uši su mu još one stare — dolaze pitanja, osude i zamjeranja. Ali, sve se zaustavi u bijegom plaćenoj šutnji.

Tko još nije poželio pobjeći od oca i matere! Tko nije poželio otići iz rodnog kraja! Tko nije pomišljao da sve ostavi i sve zaboravi! Zašto robovati uspomenama? I tako su napola priviđenja, napola sjetne čežnje! Nije li tetošenje minula vremena izraz pukog samoljublja? Pretjerana osjetljivost? Sada mi se čini kako uskrsavanje svjetlucanja uz rijeku, niz rijeku, poniranja u modrinu sutona i žar jutara, osluškivanja leta kukaca iznad visoravni u cvatu, nisu ništa drugo doli uzastopni pokušaji da se svakodnevni rugoba sakrije iznimnom ljepotom...

Prvi put pričalica se obrati strancu:

— Mislite li i vi tako?

Ovaj slegnu ramenima i ne reče mu ništa.