Kakav narod takav svećenik

Kada onima koji bi trebali biti odgovorni za loše stanje na nekom području ljudskog življenja ponestane ideja za opravdanje najčešće pribjegavaju kritiziranju medija masovne komunikacije. Po toj logici sve bi bilo u najboljem redu samo da mediji nisu tako rđavi. Pozornije promotrivši vidjet ćemo kako je istinitost ovog suda nepobitna uz uvjet da jedna od premisa glasi: Mediji su slika cjelokupnog društva. Ako je društvo korumpirano nerealno je očekivati da će novine, radio i televizija biti nepristrani. Ako se o vjeri govori samo u negativnom kontekstu znači da se zajednica ne želi suočiti sa svojim kompleksima. Stoga bismo možda u konačnici mogli konstatirati da društvo ima upravo onakve medije kakve zaslužuje. Slično se možemo zapitati: Imaju li vjernici svećenike ili Bogu posvećene osobe onakve kakve zaslužuju? Što u tom kontekstu kazati o sveprisutnom trendu opadanja broja duhovnih zvanja na Zapadu?
Prema onomu što govori II. vatikanski sabor Crkva je istovremeno i sveta i grešna (usp. LG 8) pa je sasvim razumljivo da bude i kritizirana. Iako je Ona zajednica vjerujućih u Isusa Krista najčešće se kritizira samo jedan njen, manji, dio: svećenstvo i Bogu posvećene osobe. No, budući da su i osobe iz tzv. duhovnog staleža uzete iz naroda, a ne pale s neba, jasno je da su u određenoj mjeri obilježene svojom okolinom u kojoj su rasle i sazrijevale. Stoga, pored opravdane kritike koju ne treba izostaviti ako je nešto loše, naglasak bi trebalo staviti na duhovno uzdizanje cjelokupnog društva. Prema onomu što se može primijetiti postoje sredine koje su de facto izgubile osjećaj za svećenika. Tako pojedini mediji npr. u Hrvatskoj o duhovnom zvanju govore jedino u kontekstu skandala ili senzacije. Kada se to ima na umu onda nije ni čudno što nemali broj onih koji se nazivaju katolicima svećenika uživo vidi jedino prigodom krštenja, vjenčanja ili sprovoda. Sasvim razumljivo je da je takvim zajednicama vrlo teško iznjedriti svećeničko ili redovničko zvanje.

U svojoj ovogodišnjoj poruci za 46. svjetski dan molitve za duhovna zvanja papa Benedikt XVI. između ostaloga kaže: «Moramo moliti da cijeli Božji puk raste u pouzdanju u Boga, uvjeren da 'Gospodar žetve' ne prestaje zahtijevati da neki svoj život slobodno založe kako bi čvršće surađivali s njim u djelu spasenja». Prema tomu najgore što se može jednom kraju dogoditi jest zaborav i nemar u davanju svoga udjela odgovornosti za budućnost Crkve. Ne radi se tu samo o svećenicima koji su dužni poučavati i poticati vjernike na molitvu i potporu duhovnim zvanjima, nego o cjelokupnoj zajednici. Osobito važnu ulogu imaju: obitelj, župa, škola i katolička udruženja (usp. OT 2). Svi su, dakle, pozvani surađivati u toj akciji. Već provjerena sredstva takve suradnje su: žarka molitva, kršćanske pokora, produbljivan odgoj vjernih kršćana koja se postiže propovijedanjem, katehezom, uporabom sredstava društvene komunikacije...(ibidem).
Iako izgleda kako ništa od toga – barem u onom elementarnom obliku – ne nedostaje zanimljivo je zbog čega Hrvatske katoličke misije nisu plodne duhovnim zvanjima. Treba li odgovor na ovo tražiti u kulturološkom šoku koji su doživjeli dolaskom u tuđu sredinu ili je riječ o usvajanju neke nove ljestvice vrednota, ostat će otvoreno. Jedno je sigurno: ako se u skorijoj budućnosti što drastično ne promijeni realna je opasnost da hrvatska dijaspora ostane bez duhovne skrbi na svom materinjem jeziku. Jer, uz neizmjernu zahvalnost zbog materijalne potpore koju daju Crkvi u Domovini, ipak valja ustvrditi da novac ne će biti dovoljan razlog za slanje novih svećenika u dijasporu u trenutku kada se sve više osjeća kriza duhovnih zvanja. Istina, ona još uvijek nije toliko očita u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ali, imajući na umu da je prosječna starosna dob svećenika oko 50 godina, jasno je kako nije ni daleko. Već se čuju glasovi da bi u ovoj mjesnoj Crkvi trebalo napraviti preustroj jer postoji mnogo krajeva, poglavito u Bosanskoj Posavini, na kojima svećenik duhovno skrbi za veoma mali broj vjernika. Očito da će budućnost zahtijevati sveobuhvatnu suradnju a ponajviše molitvu za duhovnu obnovu hrvatskih krajeva.

Piše: Josip Vajdner