Mirko VIDOVIĆ
Akademik
Osjecamo
se pomalo zbunjeni svaki put kad otkrijemo cinjenice iz nase povijesti
koje panslavisti nisu uzimali u obzir - ili nisu znali ili nisu smjeli.
No, sto se tice Porphyrogenetove tvrdnje (v. 'De Administrando Imperio', c-31) u vezi sa sluzbenim posjetom hrvatskog vladara papi Agatonu, u Rimu, ta tvrdnja je visestruko i izuzetno vazna iz
najmanje cetiri slijedeca razloga:
1) U nasim udzbenicima i drugim prikazima dolaska Bielohorvata, tvrdi se da je za dinastiju Trpimirovica vazno znati:
' Ime je dobila po rodonačelniku knezu Trpimiru koji je živio u prvoj polovici 9. stoljeća i za čije vladavine se bilježi prvo važno spominjanje hrvatskog imena (Dux Chroatorum).[1]' (v. na
Google-u).
No, zajedno smo uocili i provjerili da se ipak prvi put spominje rijec Hrvat upravo prilikom posjeta hrvtskog kneza Svetoj
Stolici, a to je bilo za kratkog pontifikata svetog pape Agatona, godine 679. gdje imamo dva puta spomen hrvatskog imena: Hrobaton horas (hrvatska
zemlja) i "Hrobaton Theos" (Bog Hrvata)..
2) Franacki benediktinac Gottschalk, progonjem zbog svoje privrzenosti tezi o 'predestinaciji', u toku svog progonstva, boravio je na dvoru kneza Trpimira (sto dokazuje da je br u Hrvatskoj
vjera bila odista 'stvar osobne savjesti', a ne neke administrativne prinude), kojeg Gottschalk naziva (svom djelu 'De Trina deitate') 'kralj Dalmatinaca', a to je bilo godine 853, kad je knez
Trpimir bio u ratnim odnosima s vlastima u Carigradu zbog njihovog osporavanja prava hrvatskog vladara na enklave Istocnog carstva na Jadranu, osobito u Splitu, u neposrednoj blizini Klisa, gdje
su stolovali hrvatski vladari u to vrijeme. Latinski natpis 'Dux Croatorum' mladji je od prvog spomenutog naziva Hrvata - tocno 175 godina.
Gottschalk je bio u oruzanom sukobu Trpimira i Istocnog vladara oko Splita, na strani hrvatske, a ne istocne ili zapadne 'varijante' krscanstva!
3) Dakle, Sveta Stolica je, primivsi posjet hrvatskog kneza 678 priznala hrvatsku kao posebnu drzavu i s njime sklopila Ugovor o nenapadanju i uzajamnom vojnom pomoci, sto ukazuje u prvom redu na
to da bar tada Hrvatska nije bila smatrana ni u Rimu ni u Carigradu kao pokrajina bez vlastite autonomije. Uz spomen imena knez Hrvata vrlo je vazan i spomen rijeci Bog Hrvata, odnosno hrvatski naziv za Boga, sto znaci da je hrvatski jezik bio i jezik u hrvatskom bogosluzju, inace ga Papa ne bi poistovijetio s nazivom Deus
u krscanskoj vjeri, jer je nezamislivo da bi papa koji je osudio monotellizam obecao jednom vladaru da ce moliti Boga hrvata da mu pomogne kad se
nadje u teskocama da stranim osporavateljima hrvatske nezavisnosti. N.B. Sve do 1848 u Hrvatskoj je jezik vjere bio i na latinskom i na hrvatskom jeziku, dok je samo latinski bio u Saboru
sluzbeni jezik, sto ne znaci da je vecina podanika Hrvatske govorila latinski. Latinski je bio komunikacijsko sredstvo u trokutu: Rim-Budim-Zagreb.
4) Uzmemo li u obzir da je Istocni imperator Mihail III Pijanica, poslao u misiju Solinsku Bracu, Cirila i Metoda tek 863, znaci da oni nisu trebali ici u Hrvatsku iz bar dva razloga: a)
Hrvati su vec imali bogosluzje nas svom jeziku i nisu bili podlozni autoritetu Carigradskog vladara Mihajla III Pijanice. I b) Hrvati su kao narod slavili Boga na svom jeziku tocno 185
godina prije polaska Solunske Brace u misiju (najprije sjeverno od Crnog mora, gdje nije bilo nikakvih Slavena ni prije ni tada, a kasnije tu i tamo po vrlo diskutabilnim izgovorima politicki
motiviranih kronicara (v. Imre Boba 'Djelovanje slavenskih apostola...", zbornik 'Krscanstvo srednjovjekovne Bosne', Vrhbosanska Visoka teoloska skola, Sarajevo 1991.).
POZOR: Izuzetno je vazno za nas da carigradski basileios Porphyrogenetos, u vrijeme vladavine hrvatskog kralja Tomislava zapisuje te davne dogadjaje vezane za dinastiju Hrvata jos prije Trpimira
sto znaci da Hrvati u to vrijeme nisu bili neka i o kojem vladaru ovisna drzava, jer je imala, kako to tvrdi bas Porphyrogenet, svoju jaku vojsku i na kopnu i na moru.
U 'Krunidbenoj prisegi kalja Zvonimira', imamo dokaz da su krunjenju za hrvatskog kralja, bana Dmitra Zvonimira, bili sluzbeno nazocni , kako legat
iz Carigrada, tako i poseban papin kegat koji je za tu prigodiu dosao u Solin da sudjeluje u papino ime Krunidbi kralja Hrvatske i Dalmacije, i to kao -
kralja posve samostalne kraljevine.
No, politika Hungara prema Rimu, nakon utrnuca loze Trpimirovica, od 1101 godine, stupanjem Hrvatske u 'personalnu uniju' s Madzarskom, madzarska diplomacija je sve cinila da umanji znacaj
Hrvatske kao autonomne drzave u odnosu na Madzarsku i stoga su svi poslovi i na drzavnom i na vjerskom planu tekli izmedju Budima i Rima i to na - latinskom jeziku. Madzari nisu na svom
jeziku imali ni vjerske ni svjetovne knjizevnosti, pak su to suzbijali i kod Hrvata ( cemu su im pomagali Latini po nasim primorskim gradovima) koji, da bi to neutralizirali, stvorili pocetak
madzarske knjizevnosti - nakon Tridenstskog koncila. su mogli tvrditi da hrvati nemaju svog pisanog jezika (jer ga jos nisu imali ni Madzari) , buduci da je jezik kojim se govori u Hrvatskoj i
Dalmaciji, jezik koji je tamosnje pucanstvo govorilo - prije dolaska Bielohorvata na Jadran.
No, kad su Latini duz nase obale, poceli, pogotovu nakon pada Istocnog carstva pod Osmanlije, pod isprikom vjere nasrnuli na Hrvate, na hrvatski jezik i na vjeru, ostalo nam je
da se branimo spominjanjem da smo takvi bili i ostali od Svetog Jerolima i da se to u Hrvatskoj ne ce mijenjati.
Eto tako je doslo do sukoba na nasem terenu izmedju Istocog patrijarha i Katolicke jurisdikcije nad Hrvatskom, u cemu je pravi naziv naseg ILIRSKOG JEZIKA
i glagoljice, bio dovoljan argumenat da nam Tridenstski Koncil izidje na ruku i nas drevni ILIRSKI JEZIK prizna kao sakralni jezik u
katolickom bogosluzju, za razliku od 'slavonskog' odnosno staromakedonskog jezika u grcko-istocnom bogosluzju koji je pod isprikom vjere za malo postao i
politicki argumenat naseg drzavnog, narodnog pa i vjerskog otudjenja. Jer, kako tvrdi Dr Ferdo Sisic, "Bielohorvati su uspostavili svoju vlast na Srednjem
Jadranu i naucili jezik zatecenog pucanstva ..."(v. Dr F.Sisic: "Povijest hrvatskoga naroda", s. 76.)
Nasi strucnjaci za hrvatsku povijest i povijest krscanstva u Hrvata morali bi uzeti podatke koje ovdje navodim i - temeljitom provjerom unijeti u bar vjerske skole istinu, a ne
diktate dinastija i ideologija koje su pokusavale da nas iskorjene kako bi postali vlasnici nase prekrasne zemlje.