Tko je taj čovjek?
Marko TOMAŠ
Miroslav Ćiro Blažević je lakrdijaš. Beskrajno zabavan, ali, ako mene pitate, i beskrajno iritantan tip. Mađioničar, zavodnik, šarmer, mutikaša, prodavač magle, enciklopedijski primjer ublehaša, sve je to Ćiro Blažević. U jednoj televizijskoj emisiji posvećenoj plasmanu bosanskohercegovačke reprezentacije na Mundijal, Ćiro je u svom stilu izjavio: "...i taj Osim, pićka mu materina, on je veća legenda od mene!"
Možemo sumnjati u Ćirinu iskrenost, ali to ovdje nije ni bitno. Bio iskren ili ne, Ćiro je, naprosto, rekao istinu. Ivica Osim stvarno jeste veća legenda od Ćire Blaževića, a da se nikad nije služio njegovim populističkim trikovima, nije se klanjao ocu nacije, nije podilazio niskim strastima mase, baš nikad nije govorio samo ono što bi drugi htjeli čuti, a to su osnovni sastojci Ćirine zavodničke magle.
Početkom devedesetih, nakon nekoliko godina treniranja, već sam nogomet razumijevao na malo drugačiji način od onog isključivo navijačkog. Tada sam počeo shvatati zbog čega Ivica Osim nije u reprezentaciju zvao neke miljenike navijačkog puka diljem bivše Jugoslavije. Zamjerali su mu štošta, ali on je vidio da se nogomet kreće u nekom drugom pravcu, da se igra ubrzano mijenja te da tim treba sastavljati prema zahtjevima moderne igre makar je mnogima bilo nejasno kako je moguće da najbolji igrači Jugoslavenske lige ne igraju redovito u reprezentaciji. Takvo nešto mi je rekao i Amar Osim kad smo pričali o onome što je, prije svega navijački, a donekle i novinarski puk zamjerao njegovu ocu. Misterij koji me mučio od djetinjstva, onaj u vezi s neigranjem Semira Tucea i Seada Kajtaza u reprezentaciji, konačno sam početkom 2014. godine imao priliku razriješiti s tvorcem tog misterija, Ivicom Osimom.
Svašta se događalo tih godina. Nije bilo stadiona na kojem zbog ovog ili onog igrača nije bio izviždan, "takav je pos'o". U Mostaru mu se događalo da sjedi s pokojnim Josipom Jolom Musom, legendarnim predsjednikom Veleža, u loži stadiona pod Bijelim brijegom, a da ga publika gađa čime stigne i nabraja mu familiju u kontekstu omiljenom diljem bivše države. Bio je to izraz negodovanja, jer njihovi ljubimci nisu ujedno bili i ljubimci saveznog selektora. Jole Musa mu je na samom početku njegove selektorske karijere rekao da ima jednog rnalog kojeg mora vidjeti. Mali je nosio crveni dres s brojem 11, zvao se Semir Tuce. Švabo je došao u Mostar i pogledao utakmicu u društvu Josipa Muse.
"Vidim ja, sve on zna s loptom, ali izduši za pola sata, ne može disat', a ne trčat'!"
Ivica Osim je, prije svega, iskren čovjek. Reprezentacija Jugoslavije pod njegovim je vodstvom igrala sjajan nogomet koji mnogi od nas tada nisu razumijevali, a Osim je spremao tim za najveće stvari, one koje su se trebale dogoditi devedesetih, ali nitko od nas pa ni on to nije dočekao.
Kad govorim o Švabinoj iskrenosti, uvijek se sjetim utakmice koju je komentirao kao gost u studiju Hrvatske televizije. Hrvatska reprezentacija igrala je utakmicu Svjetskog prvenstva u Njemačkoj protiv Australije. Sjećam se dobro toga, živio sam tada u Splitu, kompletna hrvatska javnost bila je šokirana Osi-rnovom iskrenošću, a čovjek ih je, naprosto, suočio s istinom. Nakon Osimovog komentara, svi ljubitelji nogometa u Hrvatskoj kao da su progledali, odjednom je ispario nadmeni mit o superiornoj hrvatskoj momčadi, Ivica Osim ih je, baš kao i mene u vezi sa Semirorn Tuceom, suočio s činjenicom da njihova nacionalna momčad ne može trčati i da u tome treba tražiti osnovne uzroke neuspjeha.
"Ljudi imaju običaj da traže razloge možda tamo gdje nisu. Bilo je šta je bilo, ali, to je moje lično mišljenje i to mi ponekad neki potvrde u nekoj priči, ali tolika razlika što se tiče fizičke spreme, trčanja, a to niko neće da primijeti, jer je sramota reć' ako neko ne može da trči, jer o tome se ne govori, a to je najprimarnija stvar danas u fudbalu. Taj ko ne može da trči, ne može ni da igra. Pada i taktika, pada sve u vodu. Druga stvar, ja sam čuo nekoliko primjedbi, komplimenata čak, o nekoj velikoj kombinatorici, to, pošteno govoreći, pošteno, ako je neko kombinov'o, to je Australija..."
Kompletna hrvatska javnost narednih se dana zabavljala istinom koju je pred njih tresnuo Ivica Osim. Bio je to velik poraz za sve hrvatske stručnjake koji su tih dana iznosili svoje elaborate u kojima su odreda uzroke neuspjeha tražili svugdje osim u vlastitoj nemoći.
Ako je netko mislio da ljudi ne vole kad im se kaže kako stvari zapravo stoje, slučaj Ivice Osima ga je razuvjerio. Komentar te utakmice bio je najpreciznija analiza boljki balkanskog pristupa nogometu i, ujedno, jedno od najsažetijih izlaganja svih premisa modernog nogometa. Mudrac je polusvjesne balkanske nogometne stručnjake, kojih su pune i nogometne akademije i kafane, pljusnuo kantom ledene vode.
Nije se to desilo samo tada, cijeli je život Ivica Osim imao potrebu suočavati ovdašnje ljude s istinom, u svom domenu djelovanja, naravno, spustiti ih na zemlju, jer, kao i u nogometu, vidio je kamo sve to vodi i htio je dati svoj mali doprinos da ne ode baš sve k vragu tako naglo kako je otišlo.
U beogradskom NIN-u, informativnom tjedniku, 29. 5. 1992. godine u jednoj kratkoj ispovijesti Ivica Osim je, tada već duboko razočaran čovjek, još jednom dijagnosticirao naše najveće boljke, kojih se, ako ćemo pravo, do danas nismo oslobodili, jer kod nas ni rat ništa ne rješava.
"I moralo je tako biti kad smo godinama bili najpametniji, sve smo najbolje znali: i fiziku i biologiju i herniju. Najbolji smo fudbal igrali, bili najljepša nacija i najbolji ljubavnici, a u školama smo učili kako smo nepobjedivi i kako nam niko ništa ne može..."
Što bi bila definicija mangupa? Ta riječ više nije u svakodnevnoj uporabi. A ima nečeg mangupskog, bolju i adekvatniju riječ ne mogu pronaći, u ponašanju Ivice Osima, pozitivno drskog, gradskog, istinski širokog i duhovitog. Takav je u televizijskim nastupima, njegova iskrenost je jednostavna, nepatvorena. To je iskrenost čovjeka s mjerom, čovjeka koji kuži stvari o kojima govori, koji, prije svega, u što sam se uvjerio prilikom našeg susreta, kuži mentalitet koji ga okružuje, shvata svijet i objašnjava ga na sebi svojstven način. Ukratko, to je šarm potpuno drugačiji od šarma Ćire Blaževića.
Ljudi Ivicu Osima vole zato što nije prevarant, zato što nije nikad davao isprazna obećanja samo da bi podilazio općoj atmosferi. Zašto je to baš toliko dragocjeno? Rekao bih, u svijetu u kojem gradskim ulicama više ne vladaju istinski mangupi (zamijenile su ih obične proste siledžije bez šarma i smisla za humor), u svijetu u kojem je prijetvornost glavno oruđe za postizanje ciljeva, svijetu koji je sav političan u negativnom smislu te riječi, iskrenost mora biti dragocjena, ona je relikvija nekih prošlih vremena baš kao i mangupluk, onaj mangupluk koji je iščezao s gradskih ulica diljem bivše Jugoslavije. Frajeri više ne postoje, postoji samo riječ ispražnjena od sadržaja; kako god, bolje je živjeti u crno-bijelom nego u sivom svijetu. Ako shvatate što želim reći.
Švabo je dva puta odbio klupu Real Madrida. U razgovoru koji smo vodili nije bio raspoložen pričati o tome. "Bilo je, ali kao da nije ni bilo, nema smisla pričati o nečemu što nije bilo", odgovorio je na moje pitanje o interesu Real Madrida za njegove usluge. "Čim nisam bio, znači da me nisu tražili. Pretjeruju ljudi, može svako reći da ga je Real tražio..."
Sredinom devedesetih njegov dolazak u Real zagovarali su tada neki od najhitnijih igrača Real Madrida, svi odreda bivši Švabini igrači: Peđa Mijatović, Robert Jami i Davor Šuker. Okolišao je i na koncu nisam dobio previše detalja o njegovu nerealiziranom angažmanu za Real. No, u intervjuu koji je dao Marjanu Mijailoviću iskreno se osvrnuo na tu epizodu svog života. Bio je krajnje prostodušan, bez imalo srama priznao je što ga je točno mučilo oko odlaska u Real Madrid.
"Iskreno rečeno, boj'o sam se, nisam znao šta ću tarno. Da me neko tad pit'o što ideš! Ipak je to dobra stvar, čast je to, samo lud čovjek može odbit'. Jednostavno sam sebe pit'o a šta ću sad tamo. Toliko je velikih imena, toliko je velik klub da se moraš pitat', ako si malo korektan, šta ću, šta ću ja sad govorit', šta ja znam, Butraguenu ili Sanchezu ili Hieru ili drugim igračima, šta treba da rade. Onda sam se raspitiv'o kako to igraju, šta rade, kakvi su momci, sasvim normalno. A onda, pošteno govoreći, prep'o sam se više tih obaveza nekakvih, tog nastupa, jer nije lako nepripremljen otić'. Lako je reći da. Kad imaš priliku za tako nešto, onda je lako rećijah, da, hoću. Ali pitaš sam sebe - zašto."
Malo je ljudi koji će uspjeti u jednom takvom trenutku, pred jednim takvim izazovom ukrotiti vlastitu sujetu i pohlepu, koja čuči u svakom od nas. Švabo je svoju trenersku veličinu volio dokazivati na drugačiji način, zaobilaznim putem, radeći, isprva, daleko od reflektorskog svjetla i velikih pozornica. Švabo je učitelj i on je volio podučavati.
Moje beskrajno ljudsko poštovanje Ivica Osim zaslužio je još davne 1992. godine zbog one čuvene ostavke na mjesto selektora nogometne reprezentacije Jugoslavije. Bio je jedini koji se usudio progovoriti, iskreno, ljudski, bez mazanja očiju, bio je jedini tada koji se usudio reći što mu je na duši. Od tog trenutka Ivica Osim za mene je postao više od nogometnog trenera. Kasnije ću shvatiti da je sve vrijeme to bio i za mnoge druge ljude.
Sredinom studenog 2013. godine otputovao sam u Beograd kao gost rezidencijalnog programa za pisce udruženja Krokodil. Po glavi mi se neprestano vrtjela priča koju moram ispričati. Priča o Ivici Osimu. Pred tim sam zadatkom djelovao kao Ivica Osim pred ponudom Reala. Iskreno sam se plašio.
Jedan od prvih ljudi koje sam sreo u Beogradu bio je novinar Dejan Kožul, čovjek kojeg oduševljavaju razne djetinjaste stvari. Uporno me nagovarao da jednog subotnjeg popodneva odem na Terazije da vidim čudnovat skup na kojem gomila ljudi još razmjenjuje samoljepljive sličice. Davno sam prestao to raditi. Posljednji put sličice sam skupljao pred Mundijal u Italiji, 1990. godine.
Rekao sam Dejanu na čemu trenutačno radim.
Te večeri, nekoliko sati nakon što smo se razišli, na mail mi je stigla fotografija koja govori puno toga o načinu na koji ljudi diljem bivše Jugoslavije doživljavaju Ivicu Osima. Fotografija je prikazivala ugao na početku Sarajevske ulice u Beogradu. Ispod plave table na kojoj je ćirilicom i latinicom ispisan naziv ulice netko je naslikao mural s likom Ivice Osima.
Jednog dana najavio sam posjetu Fudbalskom savezu Srbije na Terazijama. Svi koje sam sreo tom prigodom bili su izrazito susretljivi, ali nitko mi nije mogao pretjerano pomoći. Arhiv iz perioda dok je Ivica Osim bio selektor Jugoslavije odavno je prebačen u Arhiv Jugoslavije. Tog dana u Savezu nije bilo nikoga s kim bih mogao razgovarati o Švabi.
U Arhivu Jugoslavije rekli su da mi ne mogu pomoći jer dokumenti Fudbalskog saveza nisu kod njih. Vratio sam se u stan i rnailom poslao službeni upit za istraživanje Arhiva. Htio sam probati zaobilaznim putem.
Na odgovor sam čekao nekoliko dana. U Službenom dopisu stajalo je da dio Arhiva koji želim istraživati nije dostupan javnosti jer još nije prošlo 30 godina od njegova pohranjivanja. Tapkao sam u mjestu što je, donekle, prirodan način mog djelovanja.
Posljednji tjedan boravka u Beogradu zamolio sam Šašu Ćirića da mi, ako može, osigura istraživanje u arhivu Radio-televizije Srbije. Htio sam, naime, pronaći isječke iz tiska iz perioda kad je Ivica Osim podnio ostavku na mjesto saveznog slektora. Ćira mi je već ranije ponudio to kao mogućnost ako bude potrebe. Ispostavilo se da je procedura za ulazak gostiju u arhiv RTS-a prekornplicirana, pa se Ćira sam zavukao u arhiv i fotokopirao mi sve što je našao u vezi s Ivicom Osimom datirano u periodu poslije 23. 5. 1992. godine. Sretnim slučajem među kopijama je bio i jedan tekst Vladimira Stankovića objavljen u Borbi od 23. 11. 1991. godine.
Tekst je bio ilustriran karikaturom Toše Borkovića koja govori tisuću riječi. Tih tisuću riječi govori o "posljednjem Jugoslavenu", Ivici Osimu i, opet, o onome što je Švabo predstavljao u tadašnjoj, već ratnoj, Jugoslaviji. Stambolić, Milošević, Bulatović, Gligorov, Izetbegović, Kučan, Tuđman, Mesić, Ćosić i još dva lika koja ne mogu identificirati - tim iz pakla, reklo bi se, obučeni u dresove jugoslavenske reprezentacije stoje u špaliru ispred Ivice Osima, koji ih, držeći megafon u rukama, pomalo s visoka pita: "Ko je rekao Evropa?"
Vrelo: "Ivica Osim - Utakmice života", str.23-30