Odžački kolovoz 1935. godine

Pero Jazvić, sin Blaža iz Gornje Dubice, rođen 1911. godine, još uvijek se dobro sjeća krvavog odžačkog kolovoza iz 1935., kada su u sukobu sa žandarima ubijena dva momka i Gornje Dubice, a jedan ranjen.

- Na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1935. godine bila je krizma u Odžaku, a kako je toga dana i vašer, u gradu se našlo više tisuća ljudi iz okolnih mjesta - kazuje Pero. Krizma je završila oko 14. sati. Nešto kasnije, nakon pola sata, nas grupa oko 25 momaka sjela je u hotel da nešto popijemo. Nismo konzumirali alkohol. Poslije toga krenuli smo na igranku. Dobro se sjećam da su nam svirali Pejo Mandić-Peša na violini i Mićo Ilak na šargiji. U igri nam se pridružilo dosta naših djevojaka. Prišli su nam i neki stariji, među kojima su bilo Pejo Ilak sin Vida, Ilija Radić sin Jure i Mijo zečević sin Ive. Kolo je malo zastalo i mi smo spontano počeli izvikivati: „Živio dr. Maček!“, „Slava Stjepanu Radiću!“ i „Dolje kralj!“ Izvikivali smo to iz srca, iz dubine naše duše. Morate znati da je to vrijeme bilo protuhrvatsko, vrijeme svakojakog ponižavanja, bijedno vrijeme za hrvatski puk. Nakon nekog vremena krenuli smo u povorci kroz Odžak od stare pijace u pravcu crkve i Odića hotela. Tu smo malo zastali i ponovno uzvikivali parole. Tada se na kući Tadije Odića otvori prozor na kojemu se pojavio nadbiskup Šarić, koji je taj dan obavljao krizmu u Odžaku. Rekao nam je par riječi i na kraju naglasio: „... braćo Hrvati uzdržite se!“ U međuvremenu je nam prišao jedan momak i reče da žandari ubiše jednog našeg prijatelja kod Steve Birtaša (tadašnja gostiona u Odžaku). Odmah smo ptrčali tamo i spremni na sve. (Kasnije će se pokazati da je to bila lažna dojava i da su žandari imali namjeru izvući nas iz centra Odžaka i ispred očiju biskupa Šarića.) Na raskrižju prema staroj marvenoj pijaci dočekala su nas dva žandara. Oni su povikivali da stanemo i zatim zalegli u kanal. Zapucali su po nama. metak je pogodio Ivana Vidića sina Peje, rođen 1912., i to točno u srce. Ivan je bio istog trena mrtav. Kako smo i dalje išli prema njima, žandari su pobjegli u obližnji kukuruz. Kada smo se približili Stevinoj birtiji, dočekala nas je ponovno paljba. Iza Stevinog koša na nas je pucao žandar zvani Gravovac. Na sreću nije nikoga pogodio. Ubrzo su stigli još dvojica žandara i to Stevo i Ilija, obadvojica Srbi, gori od ljute guje. Žandari su nam nešto dovikivali na što sam im ja od bijesa psovao. Oni su se zatim povukli prema Tomaševom mlinu i ponovno zapucali po nama. Jerko Nujić je dobio metak u lijevu nogu, poviše koljena. Priskočio sam knjemui izvukao ga iz kanala i s još nekoliko momaka sam ga odnio dr, Gojniću. (Jerko je rođen 1911.) Nakon 24 sata umro je u bolnici u Slavonskom Brodu, navodno od posljedica trovanja.? Nikada njegova smrt nije bila razjašnjena.

Vratili smo se žandarima a u pomoć nam je priskočio Mato Mašić sin Tome iz Lipika, koji je pucnjima iz pištolja otjerao žandare. Tog dana još je bio ranjen Jozo Ilak sin Vida iz Dubice, rođen 1910. nakon pucnjave došao je fra Domin Ćoso i na licu mjesta dao pomast pokojnom Ivanu Vidić. Ivana smo pokopali 16. kolovoza, a tijelo pokojnog Jerka dočekalo je u Svilaju više od stotinu kola i veliki broj svijeta, čini mi se da je to bilo 17. ili 18. kolovoza. Odlučili smo Jerka sahraniti u grob s Ivanom.

Nakon ovog krvavog obrčuna zaredala su ispitivanja, suđenja i zatvaranja. Kazne zatvora od tri mjeseca odležali su Ilija Radić, Pejo Ilak, Mijo Zečević, Toma Vidić, Pejo Mandić, Anto Ilak, ja i mnogi drugi.

Po kazivanju Pere Jazvića u „Posavskom narodnom kalendaru za  1997. godinu

...........................................................................

Tko je još obratio pozornost na događanje u Odžaku

Pod naslovom: „Odžak - Sveta potvrda“ je „Katolički tjednik“ iz Sarajeva u broju 35, od 1. rujna 1935., donosi sljedeću vijest:

„Preuzvišeni gospodin dr. Ivan Šarić došao je 14. kolovoza u Odžak, da dijeli svetu potvrdu. Bio je svečano dočekan. Sutradan, na Veliku Gospu, podijelio je svetu potvrdu, služio svetu misu i držao propovijed. Krizmao je oko 400 djece. Poslije je bio svečani banket kod mjesnog advokata dr. Tadije Odića, gdje se okupilo mnogo odličnih svećenika i svjetovnika iz ovoga kraja. Održano je mnogo lijepih zdravica. Osobito je lijepo govorio u više navrata kućedomaćin dr. Odić. Oko 4 sata prošla je ispred Nadbiskupova stana veličanstvena povorka od nekoliko tisuća ljudi“.

„Obzor“, list koji je tiskan u Zagrebu, u broju 190 od 19. kolovoza 1935., na strani 3 donosi članak pod naslovom „Događaji u Odžaku“. Vijest je poslata iz Beograda, ima karakter službene obavijesti, ali se ne navodi organ koji ga daje:

„Dne 16. ovoga mjeseca, popodne, poslije crkvenog obreda sv. potvrde, koju je dijelio vrhbosanski nadbiskup dr. Šarić u Odžaku, u srezu gračaničkom, došlo je do sukoba u dva maha između jedne grupe seljaka i žandara. Žandari su u ovom slučaju upotrijebili vatreno oružje i pripucali. Poginuo je Ivan Vidić, pok. Petra, težak iz Gornje Dubice, a lakše su ranjeni Jerko Nujić i Jozo Ilak, obojica težaci iz istog mjesta. Na mjestu događaja nalazio se i jedan inspektor banovine i jedan žandarski oficir, radi izvida, kako je došlo do ovog sukoba i do koga je krivnja.“

Tekst iste sadržine donosi i „Jugoslavenska pošta“ iz Sarajeva i „Politika“ iz Beograda. Vijest u „Politici“ potpisana je sa A.A.

O ovom događaju u Odžaku piše i Božo Vukoja U svojoj knjizi „Hrvat žive vatre“ na strani 184:

„Tog je dana u Odžaku dijelio svetu potvrdu vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Ev. Šarić. Dok je kod obitelji Odić trajao svečani ručak za nadbiskupa i druge uzvanike, vani je, pred crkvom, bilo narodno veselje. Netko je iz mnoštva povikao: „Živio dr. Maček!“ Žandari su na to pucali na skupinu, u smjeru iz kojeg je došao onaj povik. Dvoje su ljudi ubili a jednoga ranili. Razjareni narod je krenuo za njima u grad, te demolirao žandarsku vojarnu, općinsku zgradu i druge javne objekte u gradu. Pred razjarenom ruljom, koju je predvodio fra Domin Ćosić, žandari su pobjegli iz Odžaka.

Pokrenut je tada postupak protiv sedamdeset seljana. Svi su osuđeni i robijali su u tuzlanskom zatvoru, a optužnica je bila podignuta i protiv braće dr. Zdenka i Delimira Odića. No, oni su na vrijeme napustili grad i živjeli skriveni do izlaska zakona o amnestiji. Doznavši da osuđenici u Tuzli žive u gotovo nemogućim uvjetima, dr. Tadija Odić uspio im je pomoći raznim žalbama i zahtjevima: dobili su bolju hranu i smještaj, a bolesnici bolju zdravstvenu njegu“.

Vukoja u svojoj knjizi piše iscrpno o obitelji Odić, o Odžaku i okolici, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali o tomu ćemo jednom drugom zgodom.

 pv