Historijski osvrt na Herceg Bosnu

OSVRT

Radi boljeg pregleda stvari, treba razlikovati pravu Bosnu, jezgru bosanske države, od dijelova, koji su joj kasnije pripojeni. Ti su bili: na jugu Za­humije i Travunija, na zapadu Završje, na sjevero­zapadu Donji Krajevi, na sjeveru Usora i Soli. Prava Bosna sterala se otprilike od Konjica do Vranduka i od Drine do Vranice ili najdalje do Vrbasa. Kao takova obuhvatala je tek petinu ili šestinu današnjeg bosansko-hercegovačkog teritorija. Sigurna granica, za koju tačno znamo, bila je već od najstarijih pisaca jedino rijeka Drina.Tako tvrdi naš najstariji domaći ljetopis popa Dukljanina iz XII. stoljeća (De regno Slav., 290), tako bizantijski pisci, počevši od Kinna­mosa pa dalje, a ti sigurno nisu sumnjivi kao nepri­jatelji pravosljavija. Kinnamos (III. knj., 104., Bonnsko izdanje) tvrdi, da »Bosna seže do Drine i da nije podložna srpskom velikom županu; u njoj živi drugi narod, koji ima svoje običaje i uredbe, a i svog vlastitog vladara«.

1. Historijska Bosna

Prije svega valja nam se pozabaviti pravom, hi­storijskom Bosnom, oko gornjeg toka rijeke Bosne, kolijevkom kasnije samostalne bosanske države. Život Bosne kao države, i to najprije kao banovine od Borića, prvog njezina po imenu poznatog bana (u XII. stoljeću), a kasnije kao kraljevine (Stjepan Tvrtko okrunjen za kralja 1377.), traje oko 300 godi­na. Bosna je nastojala, da postigne punu svoju samo­stalnost, ali je većinom priznavala vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, kojim su bosanski banovi obično bili samo vazalima. God. 1463. osvoji Bosnu sultan Mehmed II. el Fatih (»Osvajač«), koji pod Jaj­cem posiječe zadnjeg kralja Bosne Stipana To­maševića.

Do X. stoljeća povijest je prave Bosne vrlo mut­na i nejasna. Bosna leži na razmeđi Hrvatske i Srbije, a historijski izvori o njoj šute. Ipak znamo o njoj ne­koliko sigurnih stvari. Znamo najprije, da prije 950. godine nije bila u vlasti srpskih velikih župana. Zna­mo, da se samostalna Srbija javlja u povijesti kasno i da joj je tada u prvom redu pripadao današnji Sandžak osim njegovog istočnog dijela, i da se Bo­snom nije prostirala.

Da li je prava Bosna bila tada samostalna oblast ili dio jake hrvatske države, koja kraljevinom postaje 300 godina prije Srbije, o tom nemamo izravnih hi­storijskih vijesti. Profirogenet izvodi ime Srbi (Servi) od glagola služiti (servire), jer da služe rimskom (bi­zantskom) caru, a ime Hrvati tumači kao narod bogat zemljom. Da je bila politički samostalna, ne bi taj krupni fakat izmakao pažnji bilo kojeg starog kro­ničara ili historika. Međutim druge utvrđene činjenice indirektno, ali ipak jasno svjedoče, da je stara Bosna morala biti dijelom hrvatske države.

Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neo­visan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se već u najstarijim vijestima o Bosni b a n o m. Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih vel­moža hrvatske države. A Profirogenet (Migne, PatroI. gr., sv. 113, 287) spominje bansku čast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju Bosnom njezini banovi, dok po­nosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske zemlje i ne okruni se za kralja "Srbijem i Bosni", da 14 godina kasnije, sjedinivši s Bosnom i prostrane hrvatske obla­sti, ne spomene u svom vladarskom naslovu u Bosnu i Srblje također i Hrvatsku i Dalmaciju.

Banska čast, eminentno hrvatska ustanova, poz­nata je samo Hrvatima (Klaić, Povijest Bosne, 43); i tako zemlja, kojom od vajkada vladaju banovi, sigur­no je bila hrvatskom.

Poznati historičar Diimmler, imajući na umu, da je u doba kralja Tomislava Srbija i snagom i prosto­rom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 većih i 100 manjih brodova; 100.000 pješaka i 60.000 konja­nika) zaključuje ovako: "Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car (Profirogenet) pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je već u X. stoljeću bila njezin sastavni dio; njezini žitelji imaju vlastite vladare" (Alt. Gesch., 373). S Diimmlerom se slaže čitav niz historičara, koji nisu ni Srbi ni Hrvati; kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Čeh Niederle, Mađari Pauler i Thalloczy itd.

Ovi historičari temelje svoje mišljenje o pripad­nosti Bosne Hrvatskoj i na drugim činjenicama, koje nam je historija zabilježila. U IX. stoljeću Hrvatska je neposredno graničila s Bugarskom. To potvrđuje i bizantski historičar Cedrenus. Porfirogenet nam pri­povijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje poslije god. 870., dakle za kana Borisa i kneza Trpimira. (Mi­gne, P. G. 113, 286). Bugari u ratu nisu uspjeli nego učine mir s Hrvatima, obilno ih nadarivši i primivši uzdarje od njih. Papini legati god. 886. idu neposred­no iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu, da krste bu­garski narod. Slična stvar događa se i god. 926. za kralja Tomislava. To je novi dokaz zajedničke bugar­sko-hrvatske granice. Pošto je Slavonija u to vrijeme bila franačka, pošto je na Limu i gornjoj Drini bila samostalna Raška, a Bugarska se sterala čak Srije­mom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuh­vaćati Bosnu, osobito krajeve oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna u sklopu Hrvatske države.

Isti taj zaključak nameće nam se i iz povelje hrvatskog kneza Trpimira, izdane god. 852. u Biaćima kod Splita splitskom nadbiskupu Petru.

Povelja veli, da je splitska nadbiskupija »metropola sve do obala dunavskih i gotovo po čitavoj države hrvatskoj«. Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u političkom pogledu franačkoj državi, a u crkvenom akvilejskom patrijarhatu. Kako je mogla splitska me­tropolija, koja se sterala skoro cijelom hrvatskom državom, dopirati do Dunava, ako Bosna nije pripa­dala Splitu odnosno Hrvatskoj?

Oko sredine X. stoljeća dospije Bosna u ruke srpskog kneza Castava. Bizantijski car Konstantin VII. Porfirogenet piše negdje oko 950. godine zname­nito svoje djelo »0 upravi carstva« (De administran­do Imperio). Djelo je, doduše, skrpano od raznih izvještaja carskih činovnika, koji si mjestimično pro­tuslove ili i donose netočne podatke, djelo je pisano s jasnim političkim tendencijama i nije konačno uskladeno i uređeno, ali ipak radi oskudice drugih vrela i obilja podataka od velike je važnosti za našu povijest.

Car Porfirogenet spominje oko 950. god., da je »horion Bosona«, tj. kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji. Iz riječi »horion« vidi se, da je Bosna bila u to doba malena i da je car smatra nekim posebnim tije­lom u sklopu Srbije; dok u pravoj Srbiji nabraja samo gradove a ne i župe, stavlja na kraju Bosnu na poseb­no mjesto i spominje u njoj dva grada (Katera i De­stnik).

Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za slabog cara Petra pala na niske grane i kad je u Hrvatskoj, radi nereda i bune bana Pribunje, koji ubi i kralja Miroslava (949.), vladala opća slabost i anarhija. Tu povoljnu konjukturu isko­risti odlučni srpski knez Časlav, da Hrvatskoj otme Bosnu i Bugarskoj izvjesne druge krajeve.Romanski gradovi u Dalmaciji odmetnuše se tom zgodom od Hrvatske.

Od kapitalne je važnosti činjenica, da se ugar­sko-hrvatski kralj Bela II. god. 1138. naziva kraljem Ugarske i Rame (»Bela Dei gracia Hungariae Ramae­que rex«). A Rama, kroz 300 godina, znači u Ugarskoj uvijek Bosnu. Pošto Mađari nisu Bosne na maču do­bili, jasno je, da su postali vladarima Bosne ili se tak­vim proglasili samo tako, što su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne. Odatle ono »rex Ra­mae«, »kralj Bosne«. Bosna je, dakle, nekada bila sa­stavnim dijelom Hrvatske.

Utvrđen rezultat znanstvenog istraživanja pozna­tog kritičnog historičara Šišića (Pov. Hrvata, I, 653) jest, da se Hrvatska u doba kralja Petra Krešimira IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine. Kad je tuđinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao, nastoje bosanski velikaši da Bosnu što više osamosta­le. Bosna se počinje separirati od Hrvatske. Po Šišiću bilo je to još za Zvonimirova života. Prastara hrvat­ska kronika (Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309), pripovijeda: »Poslije toga kad se razcijepilo kralje­vstvo (H r v a t s k a) u dijelove, izabraše Boš­njaci god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tuđin­ca.« Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovima Zvonimirove države: Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom.

Doskora ovi tuđinci, vladari iz dinastije Arpado­vića, koje su Hrvati 1102. slobodnom voljom izabrali na Dravi za hrvatske kraljeve, čim utvrdiše svoju vlast u Hrvatskoj, opaziše centrifugalne težnje Bosne i htjedoše jasno i otvorno da naglase svoja kraljevska prava na Bosnu kao na dio Hrvatskog kraljevstva, ko­jemu su na čelu stajali. Radi toga, makar da Bosne nisu sebi silom pokorili, već 1137. Bela II. pro­glašuje sina Kolomana bo- sanskim vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i B o s n u (»rex Ramae«). I taj naslov stotinama go­dina resi ugarsko-hrvatskog vladara. Što je glavno, taj naslov nije bio pusta titu la niti nezakonita uzurpacija. Bosanski banovi pokazuju se, uza sve svoje nastojanje za slobodom, kao vaz a I i ugarsko-hrvatskih kral­jeva. Vrlo je poučna listina iz god. 1163., kojom ugar­sko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrđuje izvjesne privilegije »pred velikašima (svog) kraljevstva«, među kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i bisku­pe, a onda na prvom mjestu među svjetovnim knezo­vima hrvatskog bana Beloša, pa pala tina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pa bosanskog bana Borića, te velikaše Hadrijana, Henrika itd. (Tkalčić, Mon. hist. Eccl. zagrabien., I., 3). Dakle Borić nije samostalan vla­dar Bosne, već vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikaš U garsko-hrvatskog kraljevstva; a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i šalje K u I i n ban svog sina Stjepana u Ugarsku, da se pred kraljem odreče patarenstva ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod današnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogomilstva i ispovjedili katoličku vjeru. A kralj Bela III. strogo nalaže svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1000 srebrenih maraka, da ne smije štititi patarena u Bosni (Theiner, Mon. slavo mer., 1., 22). I sam ban N i n o s lav, - da ne duljimo snabrajanjem - priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njego­voj prisutnosti god. 1244. ne samo potvrđuje nego i nanovo poklanja one posjede u Vrhbosni, Solima, Usori itd., koje je već prije Ninoslav darovao bosan­skom biskupu (cit. djelo, 1., 297.-298.). Tako nam razlog naslova »kralj Rame (Bosne)« u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je Bosna bila sasta­vnim dijelom Ugarsko-hrvatskog i ranije Hrvatskog kraljevstva.

Zanimljivo je čuti i glas jednog starog Bošnjaka, fra Nikole Lašvanina, glasovitog ljetopisca iz početka XVIII. stoljeća. »Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric nje­gov Koloman učinio oči izvaditi, sveto i pravedno vla­da. On i zadobi Ramu u gornjoj harva­tskoj zemlji, koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne« (Jelenić, Kultura i bos. franjevci, 1., 72).

2. Ostali dijelovi Bosne.

Uz jezgru bosanske države, pravu Bosnu, mora­mo se obazrijeti i na krajeve, koji su kasnije Bosni pripojeni. Ban Stjepan Kotromanić nosi naslov, »go­spodin svim zemljam bosanskim i Soli i Usore i Dol­nim krajem i Humske zemle gospodin«. Mi ćemo promotriti svaki od tih krajeva napose, počevši od Usore i Soli.

U Sjeveroistočnoj Bosni prostirale su se u Sred­njem vijeku široke oblasti USORA I SOLI, koje ne­rijetko na čelu imaju svog posebnog bana. Usora obuhvaća ne samo poriječje rijeke Usore, nego i sav kraj oko donjeg toka Bosne s gradovima Dobojem, Doborom, Tešnjem i Srebrenikom. U času, kad se ve­lik dio bosanskog plemstva odvratio od katoličke vje­re patarenstvu, usorski knez Sebislav (1236.), po svoj prilici unuk Kulina bana, ostaje u čistoj nauci kato­ličkoj »kao ljiljan medu trnjem«. Kraj oko Tuzle (tur­ski »tuz« znači sol) nazivao se uvijek Solinama i širio sve do rijeke Save i Drine.

Usora i Soli prostirale su se najvećim dijelom onim krajem, koji je nekad spadao rimskoj provinciji Panoniji. Kasnije pripadaju državi Braslava i Ljude­vita Posavskog, slavenskih ili posavsko-hrvatskih kne­zova one oblasti, koja se Panonijom sterala.

Usora i Soli sjedinjuju se s pravom Bosnom, ko­liko mi iz dokumenata znamo, za prvog poznatog ba­na Bosne Borića (prije 1163.). Vjerojatno su ih banu darovali ugarsko-hrvatski kraljevi kao nagradu savez­niku za pomoć u ratu protiv bizantskog cara Manue­la. I poslije su ih više puta ugarski vladari oduzimali Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebni, Bosni kasnije pripojeni dio Slavonije ili Ugarske. Uopće za čitavo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Soli, a još više Usora, javljaju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednom dokumentu, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada spadale Srbiji. Čak i za vrijeme srpskog raskralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Stjepana V. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Mačvi (1282.-1314.) spominju se prva dva predjela kao zemlja »bosanskaja i ugrskaja«, a nipošto kao »ser­bskaja«.

Oko Jajca i srednjeg Vrbasa počela se stvarati bosanska oblast pod imenom DONJIH KRAJEVA od župa, koje su prije bile sastavnim dijelom hrvatske države. Bilo je to u XII. i XIII. stoljeću. Osim Plive i Luke pripadoše Donjim Krajevima još župe Banica (oko Ključa), Zemljanik (između Sane i Vrbasa sa središtem na Zmijanju), Vrbanja (oko istoimene rije­ke), a kasnije Glaž na međi Usore i drugi neki krajevi. Još god. 1372. piše papa Grgur XI., da je župa Glaž (oko današnjeg Prnjavora i Ukrine ) »u vlasti ugar­skog (hrvatskog) kralja« (Acta Bosnae, br. 207), a ma­lo kasnije dobiva je ban Tvrtko. U Donjim Krajevima od Kotor- V aroša preko Jajca do Glamoča vlada moćna hrvatska obitelj Stipanića, koja se kasnije prozva Hrvatinićima. Iz nje potječe najsilniji bosanski velikaš Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, »veliki vojvoda bo­sanskog rusaga i herceg splitski«.

Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na Ko­tor Varoš i ušće Ukrine bio od vajkada hrvatski, ne bismo zapravo trebali dalje ni govoriti o dijelovima današnje Bosne, koji ostaše na sjever i sjeverozapad Donjih Krajeva. Radi slijepaca tipa jednog prote Da­vidovića i njemu sličnih, koji nalaze granicu stare kraljevine Hrvatske čak na rijeci Uni, spomenut ćemo nekoliko stvarčica, koje samo šišmiš u po bijela dana može da ne opazi.

Svi ti krajevi, oko Bihaća, Krupe, Cazina, San­skog Mosta, Dubice, Petravca, Gradiške, Prijedora i Banje Luke, ili nisu nikada Bosni pripadali prije njezina pada (1463.) ili su pripadali pojedinim bosan­skim velikaškim porodicama tako kratko vrijeme, da se za njih s pravom može reći, da nikad nisu bili definitivnim sastavnim dijelom sredovječne Bosne. Oni su uvijek bili hrvatski. Zar se napr. Dubica pre­stala brojati hrvatskom župom radi toga, što ju je ve­liki vojvoda Hrvoje oteo 1398. i vladao njom četiri godine?

Zapadni dio ovih krajeva pripadao je Hrvatskoj, a istočni Slavoniji. Hrvatskoj su spadale ove plemen­ske župe: gorička, drežnička, psetska, lapačka sa sje­dištem u Konobi (danas Rmanj), humska (oko Ripča) i unačka. Tu su danas mjesta: Unac, Drvar, Petrovac, Krupa (Pset), Cazin, Vrnograč i prije svega Bihać. Kad je pao Bihać u turske ruke (1592.), zove ga mle­tački poslanik u izvješću duždu »glavnim gradom (me­tropolitana) Hrvatske«, jer je tu više puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrv. podban (Ljubit, Ogled. knjiž. pov., II., 167). Unu tada smatraju najvažnijom hrvatskom rijekom (Theiner, Mon. slavo mer., II., 75). Sredovječnoj Slavoniji spadale su medu ostalim i župe dubička, sanska (oko Prijedora ), mrenska (oko San­skog Mosta), vrbaska (oko Banje Luke i Gradiške) i glaška (oko Prnjavora). U crkvenom pogledu spadale su one zagrebačkoj biskupiji.

Današnjom Hercegovinom prostirale su se do XI. stoljeća samostalne oblasti i to Neretljanska iz­među rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve (a dijelom i preko nje) do Dubrov­nika i Travunija od Dubrovnika do Kotora sa sje­dištem u Trebinju. Dalje na jug bila je Duklja, koja je obuhvatala skoro cijelu današnju Crnu Goru i grad Skadar s okolicom.

Da su stari Neretljani bili Hrvati, čini nam se sa Šišićem suvišnim o tomu i raspravljati. Neretljani su bili čakavci, a te i Vuk, i Glušac i Da­vidović priznaju Hrvatima.

Međutim imamo o narodnoj pripadnosti svih tih krajeva pouzdano svjedočanstvo. Najstariji domaći hi­storijski spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tra­diciji, dokumentima i zapamćenjima, jest Ljetopis Popa Dukljanina, pisan upravo u tim krajevima, točni­je u Baru, u II. polovici XII. stoljeća. Po njemu - da budemo vrlo kratki - sve četiri te navedene oblasti jesu hrvatske i činile su zajedno državu, koja se sterala od Duvna do Drača i zvala Crvena Hrvats   (Croatia Rubea) ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever širila se Bijela Hrvatska sve do Vinodola odno­sno rijeke Raše u Istri. U Crvenoj Hrvatskoj su gra­dovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj, Svač itd., i čitav teritorij današnje Hercegovine. - Vladari tih krajeva po Dukljaninu su Hrvati poput Prelimira i Radoslava. Oni su katoličke vjere i papinske ih bule nazivaju »predragim sinovima sv. Petra«. Narod je također bio katolički. U njihovoj državi, 200 godina prije sv. Save, bilo je desetak katoličkih biskupija s Dubrovnikom i Barom na čelu. Stanovništvo Dubrovnika i dukljan­skog Primorja govorilo je čakavskim dijalektom. Po Jirečeku (Handelsstrassen, 23) na temelju isprava vidi se, da je u Dubrovniku štokavština istisnula staro čakavsko narječje tek u XVI. stoljeću.

Hrvate u Duklji nalaze također stari bizantski pi­sci Ivan Skilices, Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj posljednji, pišući o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je težio, da zauzme Duklju, veli, da si taj »čovjek nemirna i nezasitna duha prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku« (N. Choniates, Bonn. iz­danje, 206-207). Arapski pisac XII. stoljeća Idrizi naziva Dubrovnik skrajnjim (najjužnijim) gradom u Hrvat­skoj.

Crvenu Hrvatsku spominju stari dubrovački pisci Rastić i Crijević, zatim Mavro Orbini i Mlečanin An­drija Dandolo. Po njemu se »zemlja od Duvanjskog polja do Istre zove Bijela Hrvatska, od spomenutog polja do Drača Crvena Hrvatska, planinski kraj od Drine do Macedonije Raša, a s ovu stranu Drine Bo­sna ... Novi (pisci) zovu cijelo Primorje Dalmacijom, a brdske krajeve Hrvatskom« (Du Cange, Hist. by­zant., 1., 217).

Srce i glavnu snagu današnje Hercegovine čini ZAHUMUE s glavnim gradom Blagajem. U doba kralja Tomislava vlada Zahumljem moćni knez Miha­jlo Višević. Mletačka kronika (Ivan Mlečanin) spomin­je Mihajla, kneza Hrvata. Još jasnije nam govori o njemu, kad piše o duždevanju Ursusa II. god. 912.: »Zatim i svu zemlju hrvatsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević«. - Splićanin Toma Arhiđakon, povjesničar XIII. vijeka, piše o Zahumlju, da je spa­dalo Hrvatskom kraljevstvu.

Koncem XII. stoljeća osvaja Stefan Nemanja Za­humlje, Travuniju i Duklju i pripaja ih Srbiji. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih vladara dobro osjeća, da su te zemlje nešto posebna i različita od prvotnih srpskih zemalja. »Stefan po milosti Božiej venčani Kralj vsje srpske zemlje i pomorskije« razlikujući tako srpsku zemlju Rašu od pomorske, koju sačinjavaju Za­humlje, Travunija i Duklja.

  Nemanjići vladaju Zahumljem uz prekide sve do 1325., kada dođe pod vlast bosanskih banova. Ipak se, i kroz to vrijeme,više puta Humska zemlja sjedin­jujes Hrvatskom. Tako ju je Hrvatskoj pripojio hrvatski herceg Andrija (1198.-1210.). Slavni hrvatski velikaš Pavao Šubić zove se i jest »ban cijele Bosne, knez i gospodar Humske zmlje«. Kralj Sigismund traži god. 1431. od bo­sanskog kralja Tvrtka II. cijelo Zahumlje i Livno na­trag, jer je »Humsku zemlju i druge župe posjedovao ban Hrvatskog kraljevstva« (Kovačić, Suppl. ad vesti­gia Comitiorum). Kralj Matijaš Korvin izdaje god. 1465. potvrdu Dubrovačkoj republici, da je ona dala 800 zlatnih forinti »za uzdržavanje grada našega Po­čitelja u našem Hrvatkom kralje­vstvu «

(Gjelčić-Thalloczy, Diplomatarium Ragu­sin um, 628).

Još par riječi o Hrvatima u CRNOJ GORI. Mu­slimani, iseljenici iz Crne Gore, dolaze u Sandžak i Istočnu Bosnu obično pod imenom Hrvata. Odatle imena mnogih sela i zaselaka, koji se zovu »Rvacka« ili »Hrvati«. U Carigradu i danas kavaze poslanstava, Crnogorce, nazivaju Hrvatima, a starješinu njihova esnafa Hrvatbašom. Evlija Čelebija, turski putopisac XVII. stoljeća, veli za stanovnike Pivske nahije u Crnoj Gori, da su »čisti, pravi Hrvati« (F. Spaho u Hrv. Kolu XIII., 49). Turska enciklopedija Kamusi Türki, štam­pana 1317. p. H. (1897. p. Kr.) piše: »Slaveni, koji žive u Dalmaciji, Slavoniji i Crnoj Gori nazivaju se Hrvatima« (str. 579). Leksikon Kamus-ul-alan ispravlja tu »pogrešku« na način, koji je samo potvrđuje. »Crnogorci, premda se Hrvatima zovu, nijesu to, jer oni pripadaju srpskom miletu« (str. 2036). Dakle, zovu se Hrvatima, ali Hrvati nije­su, jer su srpske vjere. I zato je vrlo dobro pisao Simo Milutinović - Sarajlija u svojoj Istoriji Cerne Gore (Beograd, 1835., str.25) o pravoslavnom mitropolitu Rufimu: »Pravoslavnome blagočestiju osobitu je službu učinio, i nemalo tijem Srbinstvo probudio i pri­krijepio, što je povratio u istočno bogoslovije Kuče, Bratonožiće i Drekaloviće iz rimskoga (zakona)«. Ci­jela Crna Gora bila je nekad katolička, a zadnja ka­tolička plemena prelaze na pravoslavlje pred 300 godina. Jasno je, da je tim njihovo srpstvo bilo ne samo prikrijepljeno već i konačno ustanovljeno. ­Na kraju nije na odmet spomenuti ni stari običaj medu muslimanskim seljacima oko Foče u Bosni, da, kada idu u muslim. selo Hodžiće kod Kolašina u Crnoj Gori, vele, da idu u Crvenu Hrvatsku. To je pripovijedao g. Ing. Hajdar Čekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji Hadžiću.