Ženski razgovori vode daleko

Već sam nagovijestio moje mišljenje, a sada ću ga dokraja iznijeti: muški i ženski razgovori razlikuju se svugdje pa i kod nas. Ali to nije razlog što ih sada odvajam, pogotovo ne, što se nekada moralo, iz razloga odgojnih i vjerskih. Razlog je ovdje druge naravi.

»Draga moja, dramu ne čini kazalište! Ni cvijet cvijetom ne čini njegov miris. Drvored kestenova ne potječe od mirisa soka kestenova cvijeta — inače nevjerojatno sličan mirisu muškosti! Tako što može pasti na pamet samo slijepcu koji sliku šume zamišlja po mirisu lišća i po pjevanju šumskih ptica. Oprosti mi, nešto sam smetena! Ono što ti hoću reći ne stižu iskazati moje riječi. Riječi me moje zbunjuju: služe utoliko bolje da, ako jedne izgo­vorim, druge mogu lakše izostaviti...«

»Znam, znam.«

»Kada ti govorim o mirisu, o mome zanosu, o mome stidu, mislim...«

»Znam, znam.«

»Što znaš?«

»Pa znam što si htjela reći. Mislila si na miris muškog sjemena...«

»Istina, istina, cijela istina! Ti si možda vještica! Ti si vidovnjakinja! A možda ti se slučajno omaklo? Priznaj!«

»Ne, nije. Ja te samo pozorno slušam.«


»To je lijepo, ali to je tako čudno! Imaš neiskorištenu sposobnost!«

»Zašto misliš da je neiskorištena?«

»Mislim, možda bi mogla biti profesionalni slušatelj, netko tko slušanjem pomaže ljudima. Netko tko od toga živi.«

»Za to je sada kasno. Ali, ne žalim. Ja sam i ovako ponekad nekome od koristi. Ako nikome drugome, onda barem samoj sebi.«

»Ni to nije mala stvar. To nikako nije mala stvar. U svakom slučaju. Jesi li u stanju i samu sebe slušati?«

»Najprije sam slušanje usavršavala uzgred, kao spo­redan predmet. Godinama. Malo—pomalo i shvatih da po­zornim slušanjem mogu razumjeti čovjekov život. Ta me mogućnost oduševila i obuzela. Pokazalo se da ljudima mogu pomoći ako im objasnim smisao njihovih osjećaja. Nevolja je što ima mnogo onih koji ne mogu govoriti...«

»A onda...«

»Prilike su takve da moju vještinu ne prodajem. A i nije nužno. Živim od drugoga rada koji nije manje plemenit od umijeća slušanja.«

»Dobro da je tako. Znači, ti zbog toga ne trpiš? Ti nisi nesretna?«

»Pa čuj, nisam savršena, daleko od toga: katkada sam blizu suza. Čini mi se da svi ljudi imaju podjednaku količinu sreće i nesreće. Sreća i nesreća su različito ra­spoređene pa samo na prvi pogled izgleda da su jedni sretni, a drugi nesretni.«

»Moglo bi i tako biti. Govoriš kao da ti je stotinu godina. Tvrdim da ipak ima pravih očajnika i pravih sret­nika.«

»Ne bi bilo lakše da je tako, ali tako nije. Ne zaboravi slučaj našega poznanika Bezdomnog! Toliko vješto trpi svoju sudbinu da su ljudi povjerovali kako je on jedan od tvojih sretnika. Tvoje je mišljenje površno i netočno.«


»A što misliš o meni?«

»Draga si mi, vrlo si mi draga, ali moram ti reći istinu: ti si leptirica—kupusarka, ti si, ako hoćeš istinu, noćna leptirica. Ne daj Bože da se sve tvoje želje ostvare!«

»Bojim se. Strah me tvojih riječi!«

»Ne brini! Providnost o svima vodi računa. Ničijim željama nema kraja. Providnost nas spašava od nas samih. Inače, da nije tako, ne bismo živjeli duže od jednoga dana.«

»Ali...«

»Stani! Stani! Za danas dosta mudrovanja! Nikako nemoj sada spomenuti Dostojevskoga! Nikako! Sad je čas da se Dostojevski spomene, Dostojevski i nevina dječica! O tome ne želim slušati. To nisu teme za ženske razgovo­re...«

»Molim, molim...«

»Nisam ja filozof. Veća sam neznalica nego što možeš pretpostaviti.«

»Dobro, dobro. Ni riječi više. Mogle bismo, za prom­jenu, popiti jedan lagan čaj od žalfije, od žalfije zaslađen medom?«

»Odakle ti žalfija?«

»Iz Hercegovine.«

»Nema bolje žalfije od hercegovačke.«

»Mahala je oduvijek privlačila među kršćankama zalju­bljive žene, među ženama posebno one sklone podaništvu i pokoravanju. Rasprostranjeno je mišljenje, a možda je i istina, da kršćanke po supružanskim dužnostima zaostaju za muslimankama. Koliko znam, i običaji njihovi drugačije pripremaju žene za brak. Ne znam, možda se varam. Možda su to sve nagađanja.«


»Običaji, ali i vjera! Musliman slobodno može uzeti kršćanku i Židovku za ženu. Muslimanka ne smije poći za inovjerca — to je grijeh. U tome je pravilu određen uzor bračnoga odnosa: poslušnost ženina mora ići do prih­vaćanja poniženja. Zato je toliko glasna zabrana musli­manskoj ženi — poslušnost muškarcu tuđe vjere uvredlji­va je za njezina oca.«

»Ako su, kako kažeš, pred mužem sve podložne, sve sluškinje, u odnosu prema vanjskom svijetu od nas se ne razlikuju jako.«

»I mnoge su na glasu zbog svoje ponositosti.«

»Dovoljno je reći ta i ta je prava hadžinica pa da odmah znaš o kakvoj je ženi riječ.«

»Ali, hadžinica zaostaje za begovicom ako već hadžini­ca nije i begovica! Ne želim podcijeniti hadžinice, one su se hadžom posvetile. Ipak, begovice su rođene begovice — od oca begluk naslijedile i u begluku odrasle. To se odmah vidi kao i u odličnih kaurskih gospođa: ističu se suzdržljivošću. Ta se osobina ne može naučiti ni novcem kupiti.«

U razgovor se upliće treća žena, ona koja je dotad samo slušala.

»Lijepo ste se raskokodakale; vidim ja, poznajete sta­nje stvari! Dopustite da i ja nešto kažem. Žene su ovakve i onakve, muškarci su ovakvi i onakvi. Složit ćete se sa mnom: pravi muškarac i prava žena su rijetki i tu vjera i običaj ne igraju nikakvu ulogu! Nema takvih među ljudima mnogo. I možda upravo zato oni uporno tragaju jedno za drugim. Kada se nađu, ne ispuštaju se. Kada idu ulicom, običan se svijet za njima okreće jer oni posjeduju u suvišku ono u čemu većina oskudijeva ili joj sasvim nedostaje.«

 

Dragan Pavelić 

Siječanj 2012.