Preživljena zemlja
Ivo KOMŠIĆ
Posljednja su četiri dana tekla kao na filmskoj traci. Nakon onog zatišja od prije dva dana, došlo je do erupcije. Sastanci su trajali neprestano, i to na dva kolosijeka, s Amerikancima i s Kontaktnom skupinom. Naš ekspertni tim bio je zatrpan zadacima na izradi aneksa okvirnog sporazuma, (ima ih 11), te izradom mape koja se mijenjala svaki sat. Naša delegacija morala je pratiti sve te promjene i o svim spornim pitanjima donositi odluke. Na spavanje se išlo oko četiri sata ujutro.
Ustavna pitanja lakše su usuglašavana nego teritorijalna. Od onog trenutka, kada smo unutar naše delegacije formirali jedinstven stav o nadležnostima centralne vlade, sve je išlo lakše. Imali smo razumijevanje kod medijatora i oni su vršili pritisak na Miloševića. Ovo usuglašavanje unutar naše delegacije išlo je teško, često izazivalo napete i eksplozivne situacije. Imao sam dojam da se u svakom trenutku sve može raspasti. Problem je bio oko centralne banke i centralizacije monetarnog sistema, te državljanstva, carine i financiranja centralne vlasti. Postojale su dvije koncepcije: jedna, da sve treba centralizirati i s centralne vlasti spuštati na entitete, i s njih prenijeti dio nadležnosti na centralnu vlast. Naročito dugo se diskutiralo oko centralne banke, jer je postojala bojazan da se centralna Vlada ne blokira, a onda onemogući funkcioniranje Federacije. Nakon dugih, ponekad i žučnih rasprava, složili smo se da centralna vlada zadrži u svojoj nadležnosti vanjsku politiku, vanjsku trgovinu, carine, monetarnu politiku, skupljanje prihoda za centralne organe, državljanstvo, međunarodno i međuentitetsko provođenje krivičnog prava, komunikaciju i veze, transport i kontrolu zračnog prometa. Također, dugo smo usuglašavakli stavove oko strukture Parlamenta, sastava Predsjedništva i načina izbora. Problem je bio gdje ugraditi mehanizme zaštite nacionalnih interesa i kako spriječiti da ti mehanizmi ne blokiraju institucije. I tu su postojale dvije koncepcije. Jedna, koja je išla prema stvaranju parlamentarnog sistema, druga prema predsjedničkom sistemu. To znači da su jedni inzistirali da se vlast koncentrira u Parlamentu i vladi i da se ti mehanizmi ugrade u Skupštinu, drugi su htjeli da to bude u Predsjedništvu. Prevladala je prva koncepcija te dogovoren dvodomni Parlament u koji su ugrađeni i mehanizmi zaštite nacionalnih interesa.
Što se tiče Predsjedništva, duge rasprave odvijale su se oko sastava - dva ili tri, ili više članova. Demokratskija forma bi bila višečlano Predsjedništvo, ali je pobijedila koncepcija suženog Predsjedništva - tri člana, Musliman, Hrvat, Srbin.
Veliki su nam problem bili izbori. Unutar naše delegacije lako smo došli do stava o tome. Problem je bio sa srpskom stranom. Oni nisu pristajali na direktne izbore ni za Predsjedništvo, ni za Skupštinu. Htjeli su da se i zastupnici i članovi Predsjedništva delegiraju iz entiteta. Bili smo čvrsti u svom stavu, nismo popustili na pritiske i uz pomoć medijatora dobili smo direktne izbore. Nažalost, nismo uspjeli s idejom izbora na cijelom prostoru BiH, već dva entiteta predstavljaju dvije izborne jedinice. To umanjuje demokratičnost izbora.
Veliki problem imali smo oko glasanja prognanika. Naša delegacija inzistirala je da prognanici glasuju u izbornoj jedinici iz koje su prognani, bez obzira gdje su sada nastanjeni. To bi, na neki način, značilo da se ne mirimo s etničkim čišćenjem i da prognani biraju i mogu biti birani u vlast onog područja s kojeg su prognani. To im također pruža nadu da se mogu vratiti kući. Srpska strana nikako nije prihvatila ovaj princip i inzistirali su da prognanici glasuju u izbornoj jedinici u kojoj su privremeno nastanjeni. Do zadnjeg dana ovo pitanje nije riješeno. Medijatori su navlačili na kompromis da se prognanici sami izjasne gdje žele glasovati. Na tom je kompromisu i nađeno rješenje.
Glavni problem, u ovim posljednjim danima i satima, bila je mapa. Trebalo je riješiti nekoliko veoma spornih točaka: Sarajevo, Goražde, koridor i Brčko, zatim Posavinu.
Što se tiče Sarajeva, interesantno je da je Milošević, nakon dogovorenog i gotovog projekta distrikta, odustao od svega i grad prepustio Federaciji. Dugo smo o tome raspravljali i pokušavali naći krajnju namjeru tog čina. Na kraju, jedini pravi razlog toga mogla bi biti ideja konačne podjele. Ukoliko Srbi ne žele participirati u gradskoj vlasti paritetno s ostalima, i ne žele da grad bude zasebna cjelina, to jest treći entitet u državi, pod kontrolom zajedničke, centralne vlasti, onda se to može tumačiti samo njihovom odlukom o konačnoj podjeli. Oni su uzeli za sebe Lukavicu i Pale, procijenili su da to mogu odvojiti i time se zadovoljili. Nema drugog racionalnog opravdanja. Doduše, oni su bili izloženi velikom pritisku medijatora da grad ne može biti podijeljen, da mora biti jedinstven i otvoren. U Daytonu se pričalo, i to pred potpisivanje sporazuma, da su paljanski Srbi vidjeli rješenje za Sarajevo sat prije potpisa te da se u tom trenutku Koljević onesvijestio. Potpisivanje je, inače, kasnilo puni sat.
Goražde je bilo mnogo teže riješiti nego Sarajevo. Prvo, Milošević nije dao cijeli teritorij koji je pripadao Goraždu po planu Kontaktne skupine. Složio se sa sadašnjom linijom vojnog razgraničenja i s koridorom do grada. Mi smo tražili sve po planu Kontaktne skupine, s varijantom da umjesto Višegrada dobijemo Foču i put preko Kalinovika. (Postojalo je i jedno "sjeverno rješenje" preko Rogatice, koje su predlagali Amerikanci, ali je to Milošević odbio.)
Dugo se razgovaralo oko rješenja Goražda. Težinu ovih pregovora, kao i oko Sarajeva, podnio je Silajdžić. On je satima raspravljao s Miloševićem. Ima tu zanimljivih priča, čak i anegdota. Mi smo imali minimalnu varijantu za Goražde koja je uključivala rijeku Drinu od Goražda do Ustikoline. Silajdžić je inzistirao na Ustikolini, a cilj je bio tok Drine u dužini od 20 km. Na kraju ga je Milošević pitao:
- Harise, bre, šta si zapeo toliko za tu Ustikolinu, pa to je selendra u kojoj ničeg nema.
- Ima najstarija džamija u BiH, odgovorio je Silajdžić.
- Ma nema, bre, džamije, jer su je oni naši razbojnici srušili.
- Ima tlo na kojem je džamija bila. To je za nas, Muslimane, sveto tlo na kojem ćemo ponovno podići džamiju.
- Harise, bre, mislio sam da si ti civilizovan čovek. Govoriš mi o svetom tlu. Isti si Karadžić, i on mi stalno govori o svetom srpskom tlu, odgovorio je Milošević.
Ipak, za Goražde smo izborili teritorijalnu, a ne koridorsku vezu. Amerikanci su se obvezali napraviti put do Goražda kroz taj teritorij.
Najveći su problem u pregovorima Posavina, koridor i Brčko. Posavinu nam je iz ruku izbio dogovor Tuđmana i Miloševića, iako smo je imali u Federaciji po planu Kontaktne skupine. Amerikanci su nas stalno pritiskali tom Tuđmanovom i Miloševićevom nagodbom. Da ne bismo bili krivci za prekid konferencije i nastavak rata, odredili smo drugu taktiku: tražili smo promjenu kvantitativnog odnosa 51:49, za račun izgubljenog kvalitetativnog u Posavini, te Brčko i postojeće vojne linije na koridoru. Napravili smo novu kartu na kojoj je bio sav novoosvojeni teritorij, od Sanskog Mosta, preko Ključa, Mrkonjića do Jajca, odnosno Bočca. Također, unutar granice Federacije bio je cijeli Ozren i željeznički čvor u Doboju. Kvantitativni odnos bio je negdje 55:45 u korist Federacije. Računali smo da Milošević sigurno to ne može prihvatiti. Mi smo vršili pritisak na medijatore da prihvate naše rješenje i predloženu kompenzaciju za izgubljene "federalne teritorije".
Naša procjena bila je dobra. Milošević je to odbio, medijatori su bili na našoj strani i konferencija je prvi put ozbiljno dovedena u pitanje. Došlo je do velikog komešanja, ubrzanih i iscrpljujućih sastanaka. Christopher i Holbrooke, te njihovi vojni eksperti koji su radili na mapi stalno su jurili od nas prema Miloševiću i obratno. S naše strane napravljen je samo mali ustupak. Budući da smo dali do znanja kako nigdje ni pedlja nećemo dati teritorija koji je pod našom vojnom kontrolom, jedino pomicanje je moguće na Ozrenu, na onom dijelu koji vojno ne držimo. Kako je to veoma mali dio, oko 0,4 posto, to neće bitno promijeniti stanje. Milošević je inzistirao na omjeru 51 posto prema 49 posto i tako su pregovori došli u ćorsokak. Tada se ponovno pojavljuje Tuđman, nudi teritorij zapadne Bosne koji drže hrvatske snage, područje Šipova i Mrkonjića, te tako približava postotak. Poslije toga, odluka o konferenciji i njezinoj sudbini ponovno se vraća nama, jer se na nas vrši pritisak da pronađemo još jedan postotak teritorija i dođemo do 51:49.
To su i najteži trenuci za nas u cijelim pregovorima. Sav američki i europski pritisak sručio se na nas. U tu kampanju uključuje se i predsjednik Clinton. Ispada da naša delegacija drži ključeve uspjeha cijele konferencije i sva odgovornost za njezin rezultat pada na nas. Vjerujem da je to najteža noć bila za ministra Šaćirbegovića, jer su preko njega vršili pritisak na nas. Ponovno smo morali popuštati. Tako smo izgubili iz Federacije željeznički čvor u Doboju i dio Ozrena, te neke dijelove Bjelašnice i Treskavice.
Kako smo bili nezadovoljni, ponovno smo odredili kritičku točku na kojoj odgovornost za neuspjeh prebacujemo na Miloševića - to je koridor kroz Posavinu i Brčko.
Milošević je tražio proširenje koridora na 20 km, što znači da bi se Armija BiH i HVO morali povući južno od sadašnjih crta obrane oko 15 km. Također, tražio je da cijelo Brčko uđe u "RS". Naš je stav bio da ostanu sadašnje crte obrane i da preko Brčkog Federacija ima izlaz na Savu, konkretno, preko postojeće riječne luke.
Na ovom pitanju, pregovori su potpuno paralizirani. Amerikanci su vršili pritisak, jer su bili planirali najkasnije u nedjelju sve završiti. Međutim, osvanuo je ponedjeljak, 20. studenoga, pregovori tapkaju na mjestu. Christopher svoj boravak u Daytonu produžuje za još jedan dan. Napretka u pregovorima nema. Situacija je bila veoma napeta. Na koridoru i Brčkom odlučili smo ustrajati do kraja, usprkos pritiscima. Medijatorima su ciljevi konferencije curili kroz prste. Bili su veoma nervozni i ljuti. Holbrooke je došao k nama na posljednji razgovor, kako je rekao. U njegovim riječima pomiješle su se gorčina, patetika i srdžba. Govorio je o tome da se posljednji put vidimo, da mu je žao kako se sve završilo, da se više nikada ovim neće baviti, čak je spominjao i neke svoje osobne i obiteljske probleme vezane za njegovu funkciju u ovim pregovorima. Naravno, dao nam je do znanja da njegova Vlada neće više biti aktivna u rješavanju konflikata u BiH, da će nas mnogi ostaviti i da ćemo biti prepušteni sami sebi. Na kraju se sa svima nama pojedinačno pozdravio, kao da se vidimo posljednji put, i žurno, uspravno, dugim korakom otišao hodnikom i izašao iz naše zgrade.
Ostali smo sami. Gledali smo se nijemo u oči. Sjenka potištenosti preletjela je preko svih lica. Polako smo, jedan po jedan, odlazili iz dvorane za razgovore i nestajali u svojim sobama. Zaključio sam: ovo je definitivno krah konferencije.
Tu noć se, međutim, dogodio obrat. To poslijepodne stigao je po nas avion i trebali smo oko 19.00 sati letjeti nazad. Kada smo se kod naših domaćina interesirali o detaljima leta, dobili smo čudan odgovor. Rekli su da, ukoliko baš želimo prvi napustiti konferenciju, to možemo učiniti i da će nas avion prihvatiti u 19.10 sati i voziti do Zagreba. U odgovoru je čak bilo ljutnje. Sjedio sam u tom trenutku kod Izetbegovića. On je zaključio da s tim nešto nije uredu, i da mi ne odlazimo iz Daytona što napuštamo konferenciju, već zato što je ona završena bez uspjeha i što svi odlaze. (Navodno, nešto prije 19.00 sati trebao je letjeti Milošević sa svojom delegacijom, a Tuđman u 19.00.) U taj mah ušao je netko i rekao da je Tuđman odgodio svoj let za sutra. Tada je Izetbegović rekao da i mi ostajemo i da je bolje krenuti sutra oko podne. Kako zadnjih noći nismo uopće spavali, bilo je dobro da se naspavamo. Izetbegović je bio veoma umoran i željan sna.
Tu noć Christopher je pokušao još jednom intervenirati kod Izetbegovića da prihvati proširenje koridora. Ovaj je to odlučno odbio. Oko jedan sat poslije ponoći pozvao nas je Izetbegović k sebi. Nije bilo Zubaka, koji je već spavao, i Prlića, koji nije bio u sobi. Pokazao nam je izjavu koju je poslao Christopher, koju bi trebali potpisati Izetbegović, Tuđman i Milošević, i podijeliti je sutra novinarima u 10.00 sati. Izjava je sadržavala objavu neuspjeha konferencije, bila je kratka i štura. Nabrojani su neki rezultati koji su ipak postignuti, ali bez definitivnog rješenja i rezultata.
Poslije toga smo s olakšanjem otišli na spavanje, jer je konačno ovo mučenje završeno. Sutra se putuje u 12 sati.
Što se sve zbivalo u toku noći i ne znam u detalje. CNN je objavio raspad konferencije i emitirao tu vijest cijelu noć u intervalima.
Kada sam ujutro ustao, oko 9.30 sati u hodniku sam vidio ljude iz američke sigurnosne službe. Znao sam, po tome, da je Christopher kod Izetbegovića. Ubrzo je izašao. Uletio sam kod Izetbegovića i pitao ga što sada hoće. On mi je odgovorio da je sporazum prihvaćen. Bio sam šokiran tim obratom. Neki naši eksperti čestitali su u hodniku jedan drugom, neki su se ljubili. Razumljivo, njih je ovo ponajviše iscrpljivalo, oni su veliki posao skinuli s vrata. Nisam mogao ništa reći. Ništa nisam osjećao, kao da se ovo zbiva nekom drugom.
Kako se došlo do ovakvog završetka? Budući da se konferencija raspala na koridoru i Brčkom, jer je Milošević bio uporan u zahtjevu za proširenjem, a mi to uporno odbijali, s kompromisom je, kažu, došao Granić. On je predložio za taj problem arbitražu međunarodne komisije. Milošević je i to odbijao sve do jutra, a onda popustio. Tako je spašena konferencija, i tako smo dobili Daytonski sporazum.
Vrelo: "Preživljena zemlja", str.412-417