Zakon jačega


Mirko VIDOVIĆ

Akademik

 

Ostavljajuci postrani razne 'teorije' koje nastaju svako malo kad se u povrsinskom sloju zemlje pronadje neka nova lubanja bica koja su zivjela prije milijuna godina, stoji potreba da se zapitamo : kako shvatiti srodnost ljudskih bica koja zive na planeti Zemlji i ma koliko bio njihov civilizacijski nacin organiziranja suzivota.

 

O tome da je bilo ljudskih grupa na svakom dijelu zemlje od najstarijih vremena govori arheo-antropologija upotpunjavajuci se znanoscu o Covjeku u sirem smislu. Od europskih Helveta do ljudi u Papuaziji ima daleko vise slicnosti nego li razlika, a postoji i identicnost u njihovoj ljudskoj svijesti koja razlikuje u svojim postupcima ono sto je korisno od onog sto je stetno i zivi na moguci nacin, ali zivotom smatra najvecu vrijednost postojanja.

 

No, kako je doslo do mnozenja izoliranih ljudskih grupa i njihova razlaza s maticnog tla na razne strane u potrazi za 'vitalnim prostorom' – o tom takodjer postoje mitovi i izblijedjela predaja, ali i tragovi koji omogucuju ucenim ljudima da u koordinatama vrijeme/prostor ustanove tragove migracija i nacin prezivljavanja, kako onih koji su na tlu svoje postojbine na kojoj su se ukorjenili i organizirali svoj opstanak u suzivotu srodnih, tako i nomada koji su u svom seljakanja i potragom sredstava za opstanak naisli na sjedilacke nasobine i poceli im otimati dobra, zatim i zemlju, sa starosjediteljima se mijesati i stvarati nove sinteze krvi i kultura.

 

Vec su prilicno obogaceni sadrzajem pronalasci tragova starih civilizacija i moguce je govoriti o sve cescem i rasprostranjenijem mijesanju razlicitosti u kojima je osvojena podrucja trebalo organizirati ali tako da se jaci nadju na vodecim polozajima i osiguraju red i rad, a u prvom redu – obranu tako organizirane zajednice od mogucnosti provale nomada pljackasa a kasnije i i te kako civiliziranih osvajaca.

 

Postoji niz mogucnosti da se ustanove tragovi kretanja ljudskih grupa i u Antici, ali je daleko nejasnije sta je bilo s pokorenim narodima koji su imali razvijenu kulturu i razradjen izrazajni i komunikativni govor, pa i pisanu rijce, nakon stu su barbari njihovu zemlju osvojili, pokorili, opustosili i na njoj strukturirali drugaciji nacin supostojanja. Odluka Oktavijana Augusta da zabrani javnu a kasnije i privatnu uporabu drugih jezika u korist latinskog, dovela je u nizu stoljeca do paljenja cijelih pologa pisane rijeci po onim zemljama na koje se je protezala rimska vlast.

 

No, u tim suodnosima, kad ni najorganiziranije carstvo koje je uspostavljalo diktaturu na svim potlacenim narodima, dolazilo je sve cesce, u zamahu ekspanzije, do potreba nagodbe s onima koje nije bilo moguce pokoriti vojnom silom. Do daljnjega.

 

 

USAGLASAVANJE ZAKONA

 

Zna se da je u nizu varljivih ratnih sukoba na Bliskom i srednjem Istoku bilo i teskih ali nerijesenih ratova, koji su iscrpljivali strane u sukobu i dovodili do Ugovora o primirju ili o miru. Takav slucaj bio je sukob izmedju Hitita i Egipcana kod Kadesha oko godine 1274 na prostorima Galileje. Tada je sklopljen sporazu da se obje strane vrate na pocetne polozaje. Nije poznato da je taj sporazum kasnije ponistavan. Pravedni dogovori su smatrani voljom neba i proslavljani su kao vjerski dogadjaji.

 

No, Hititsko carstvo postalo je sastavnim dijelom Medskog kraljevstva i sve svoje posebnosti nastavilo je ostvarivati u ukupnosti suzivotaraznih pa i raznorodnih plemena stare Medije. Egipatsko pak carstvo doslo je, u vrijeme Darija Velikog pod vlast Persijanaca. Udruzene u zajednostvo brojnih naroda proizislih iz raznih rasa s najrazlicitijim obicajima, vjerskim nazorima i pravnim propisima sve sastavnice Nadkraljevine Medije i Persije uspostavile su svoju vlast nad preko trideset doskorasnjih kraljevina od Indusa na istoku do Atlantika na Zapadu. To je bilo medo-persijsko Svjetsko Carstvo.

 

Makedonija je bila zapravo zemlja ilirskih Dorana s posebnom vojno-politickom pa i obicajnom kulturom koju je, preko svojih filozofa prenijela na Helladu, a preko nje na sav Helenski svijet, a na kraju i na Rimsku imperiju po onoj Horacijevoj : Graetia capta ferum victorem coepit ut artes intulit i agraesti Latio.

 

U podrucju oko Jadrana dolazilo je do sukoba izmedju rastucih komglomerata plemena i naroda – kako sjedilackih na Ilirskom izvornom tlu, tako i nomadsko-osvajacnim i promjenjivim dijelovima juznijih krajeva u kojima je rimski Senat donosio odluke i slao udruzene vojne formacije (legije) da sprovede u djelo. To odjelotvorenje zamisljenih pravnih normi u sukobu s tradicionalnim pravom sjedilackog pucanstva je dovelo do dva Ugovora o nenapadanju, prvi takav ugovor je potpisala ilirska kraljica Teuta preko svog vojskovodje Dmitra Hvaranina ( oko 215 godine). Taj ugovor je pokrivao pomorske odnose dviju ugovornih strana, ali je Rim nastavio s pretenzijom osvajanja ilirskog kopna. Nakon Gradjanskog rata koji je zapoceo u Caesarovo vrijeme i prisao kraju u pomorskom sukobu Antonija i Kleopatre s Oktavijanom i istarskim strategom Agrippom koji je spasio jedinstvo imperije pobjedom kod Actiuma. Rim je poduzeo vojne napore upokoravanja sjevernijih krajeva, posebno na ilirskom tlu kao tranzitnom podrucju prema Germanima te Dacanima i Tracanima, doslo je do strateskih gresaka Rima koji su izazvali i teske kopnene ratove u kojima je Daisitihatski Veliki Zupan (Baton) prodro u Italiju i opustosio sav sjever koji je Caesar zauzeo onkraj rijeke Rubico. To pustosenje se je smirilo nagodbom nakon koje se je Baton vratio u svoju zemlju, ali Tiberijev prodor u unutrasnjost Pannonije stricto sensu, doveo ga je u Batonovu klopku, kad je skloljen novi Ugovor izmedju Rima i vodeceg Ilira Batona godine 09. po Kristu. Od tada su s obje strane Jadrana vladali odnosi saveznistva u kojem je diktatura kao rimski nacin vladanja Imperijom sve vise slabio te su Iliri preuzeli vrhovnu vojnu i politicku vlast i stratesku sredisnjicu izmjestili iz Rima na Bospor.

 

Dioklecijanove Reforme su Rimsku Imperiju (diktaturu) pretvorili u savez civilizacija, nacija i jezicnih zajednica. Rivaliziranje izmedju Rima i Konstantinopolisa trajalo je do prodora barbara koji su to rivaliziranje iskoristili i u vrijeme Odoakara, srusili Rimsku Imperiju. Rimsku diktatorsku silu nadzivio je savez civilizacija oko Carigrada i trajao, nakon raspada Istocnog i zapadnog dijela Imperije, jos oko tisucu godina. Pad Carigrada pod Osmanlije bio je i kraj i istocnog dijela dugovjecnog Rimskog Carstva.

 

Tada je poceo sukob civilizacija – istocne koju je predstavljalo Osmalnijsko carstvo kao nastavljac Persijske epopeje, te disparatnih pokusaja europskog zapada da pod duhovnim autoritetom pape okupi opet oko Rima vojne snage koje ce suzbijati stoljecima prodore s istoka.

 

FORMIRANJE MANJIH CARSTAVA

NA ZAPADU EUROPE.

 

 

Sa sjevernih krajeva Europe, krenule su jake osvajacke i pljackaske horde barbara i na jugu, snagom maca i zeljom za pljackom, a kasnije i za dominacijom, organizirale su svoje kraljevine slicne onima na sjeveru, a kasnije, obogacene zatecenim substratima pocele su se otimati i medju sobno za plodnije krajeve i strateske pravce kretanja i prometna cvorista. Tako su nastale, u drugom mileniju, europske kraljevine i o njima ovisne knezevine koje je povezivala u Europi vec ukorjenjena krscanska vjera.

 

Europske kraljevine su se – otkricem Amerike – stale ubrzano prosirivati po otkrivenim i osvojenim zemljama Novog Svijeta. Skoro sva novonastala europska carstva postala su veca od svojih maticnih zemalja, a nedugo nakon novih kolonijalnih sukoba i prosirivanja jacih i vjestijih osvajaca i veca od nekadasnjeg Rimskog carstva pa i medopersijskog svekraljevstva.

 

Na europskim prostorima zavrgle su se sredisnjice novih imperija i njihovo rivaliziranje s nakanom da jedni podvrgnu pod svoju vlast druge pa i sve druge na starom i otkrivenom svijetu, postala je opsesija stratega koji su se poznavali, suradjivali, medjusobno zenili, ali nikad se nisu prestali bojati jedni drugih i spremali su svoje vojske za ucvrsivanje vlasti nad osvojenim prostorima, prosirivanjem vanjskih granica novim ratovima i – kovanjem planova za obracun s rivalskim imerijima koje su imale sredisnjice u Europi.

 

Vec od Crkvenog Raskola i politickih trvenja medju krscanskim vladarima u samoj Europi, Sveta Stolica je pocela igrati i ulogu Politickog arbitra. Ono sto je Katolicki Rim priznao ili potvrdio bilo je primano kao – Roma locuta, causa finita. To je zapravo bila prva medjunarodna institucija za koordinaciju poslova niza europskih drzava i to stoljecima.

 

Dok je postojao upliv Rimske crkve na sudbinu zemalja koje su priznavale i prakticirale katolicku vjeru, a zatim kad je snaga obicajnog prava i protokrscanske tradicije novih jakih carstava u suodnosu Rimskoj crkvi pokornih vladara, javile su se i tu centrifugalne smjernice. Opet je u pitanju bio suodnos prinude centralne sile i zelje rubnih carstava da o samima sebi vode racuna. Nakon digresije krscanstva u Engleskoj, javio se je i protestantizam pretezno germanske emanacije, a to je ojacalo oprez i samosvijest pravoslavnih zemalja koje su priznavale svog Carigradskog patrijarha uglavnom kao vjerskog arbitra.

 

 

DVOSMJERNA ULOGA

MEDJUNARODNE RAZMJENE DOBARA

 

Uistinu, vjera je sve vise postajala povod za rastuce nepovjerenje prema politickim vlastima drzava koje su smatrale da je sloboda najvece bogatstvo jer omogucuje stalnu teznju k boljitku, sto je tesko ako ne i nemoguce u uvjetima ovisnosti. Trgovacki putevi nisu vise vodili iz rastucih velesila Kine i Indije, preko Persije u Europu s najboljim klimatskim uvjetima za proizvodnju hrane za svoje rastuce stanovnistvo. Utoliko vise sto se je u vrijeme vladavine Burbona u Francuskoj broj pucanstva smatrao garancijom dostatne obrambene sile a i sile koja ce medju europskim kraljevinama i minijaturnim carevinama zapoceti veliku utrku za podjelom svijeta.

 

Otkricem Amerike doslo je do freneticnog osvajanja 'nicijih zemalja' u Trecem svijetu. I u tome je Sveta stolica neko vrijeme imala pravo prve i posljednje rijeci, no s anglikancima, protestantima te pravoslavnim i isplamskim svijetom tesko je bilo sprovesti u djelo nekadasnju maniju Rima da vlada cijelim svijetom po svom nahodjenju.

 

U tim uvjetima upliv na druge zemlje odredjivalo jebrodovlje – vojno i trgovacko. Ono je donosilo bogatstva ali i jamcilo uspostaljenu vlast po kolonijama. Sukobi na europskim morima i na kopnu postali su nemilosrdni i nadasve krvavi. Stvaraju se razne antante i savezi, ali devetnaesto stoljece donosi posve novu i neocekivanu situaciju u mentalitetu europskog covjeka, a to je ateizam. U pocetku tek kao povod za hladjenje odnosa prema vjerskim prvacima i poboznim vladarima, a kasnije iz ateizma proizlaze ideoloske postavke koje nastoje zakljucati ljudski mozak deterninizmom koji proizlazi iz dijalektike materijalizma do te mjere da sebi daje pravo da u funkciji svojih opcija u buducnosti iskrivljuje povijest i filozofske poznate postavke.

 

U toj klimi dolazi do potrebe smanjivanja tenzija mjedju vjerski obiljezenim civilizacija. U povodu zavrsetka Rusko-Turskog rata oko Krima, dogadja se presedan – Berlinski kongres na kojem se Osmanlije odrucu veceg dijela posjeda u Europi, medju kojima i Bosnu – tu jabuku razdora medju trima velikim vjerama : katoilickom, pravoslavnom i muhamedanskom. To je bio i prvi svojevrsni savez europskih zemalja koji je – kako to nazva Stjepan Radic u svojoj brosuri 'Zivo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu' - « europski organ zajednicke uprave ». Radic je izrazio zarku zelju da taj 'organ' ostane neka vrsta stalnog foruma na kojem bi se rjesavali problemi medju samim europskim drzavama, pa i europskih drzava s okolnim svijetom.

 

Nakon preselekcije raznih vjerski obiljezenih civilizacija, javlja se opozitivnost svakoj vjeri i propovijeda se nadmoc one ideologije koja ce imati vise pristasa – a te su ateisti poceli traziti medju onim pripadnicima obicajne vjere koji su lako odbacivali svoja vjerovanja u korist dobro placenog posla, odnosno – obecanja da ce svi imati dobro placen posao, i seljaci i radnici.

 

Ideje devetnaestog stoljeca u dvadesetom stoljecu su presle iz virtuelnog u stvarno ponasanje ljudi i naroda. Prvi svjetski rat je posao sukob europskih imeperija, a zavrsio je kao sukob izmedju vjerskih zanesenjaka i ateizma. Germani su, u ratu s Rusima, poslali Lenjina u Petrograd u 'plombiranom wagonu'. Lenjin je u tom ruskom industrijskom centru nacinio kaos i svrgnuo s vlasti dinastiju Romanovih, a kasnije izveo revoluciju po cijelom carstvu. Ta revolucija je imala pretenziju da se pretvori u svjetsku revoluciju, pak su tendencije krenule u pravcu Njemacke.

 

Njemacka se je tada nalazila u grcu najzesceg rata s Francuzima i to na franuskom tlu. U Njemackoj su vec ucestala okupljanja ljevicara koji su pripremali njemacku revoluciju. Kad je to postalo ocigledno, ljuto zaraceni Francuzi su shvatili da bi, nakon 'sovjetizacije' Njemacke, dosao red i na Francusku, pak su aktivirali tajnu diplomaciju da nekako skrpa konac rata i uprilici mir na stetu onoga kome je 'sovjetizacija' postala – strateski boomerang.

 

 

BRATSTVO PO SUDBINI

 

Prava, istinska vjera je od kad Covjek postoji bila – stvar probudjene i djelatne savjesti. U ljudskom zametku vec se nalazi program za budjenje savjesti koja ima koordinirati u svijeti informacije koje dobiva po instinktima, preko svojih cutila i njihovo vrednovanje – stvar opstanka.  Od svih instinkta, cini se da savjest nerazdruzivo bdije nad instinktom za samoodrzanje, a sve drugo u instinktivnom zivotu sluzi za upotpunjavanje svijesti.

 

Stoga je i shvatljivo sto se je u ateizmu prepoznala velika vecina pucanstva svih staleza. To je bilo 'tijesto' pogodno za oblikovanje ideolosko-politicke magme o kojoj zdrav razum nije imao sta mijenjati – ni osporavati ni dodavati. Ljudska masa postala je nesto kao 'Panurgijeve ovce' – ide tamo kamo ga zavede – ovan gotovan. Masovna ateizacija imala je nesto od tendencije svodjenja ljudskog drustva na minimalni broj savjesnih ljudi, odnosno na vacanje u faunu ostalih.

 

Pa kako je u svijesti svih ljudi (osobito onih koji nemaju izrazenu vjeru) instinkt za samoodrzanje  postao misao vodilja u Sovjetskom Savezu u kojemu su i francuski intelektualci (poput Romaina Rollanda) vidjeli izdaju interesa 'radnicke klase', zbog zastrasujuce gladi i beznadja. Masovni pomor od gladi u inace zitom bogatoj Ukrajini bila je najefikansija propaganda protiv vracanja Covjeka u stanje faune. No, na smrt osudjena 'reakcija' nije bila samo posast Ukrajina. Strogo zavedena cenzura u Sovjetskom Savezu sve do nedavno je filtrirala a od onog sto je vani prodrlo – minimizirala i nazivala antikomunistickom propagandom. Najveci gadovi su bili oni pripadnici obavjestajnih sluzbi na Zapadu koji su i sami minimizirali te strasne istine sve do bjekstva Kravcenka i to – u Francusku...

 

Dakle, od one pjesme 'Ustajte prezreni na svijetu' ostade refrain 'To je zadnja bitka...' Izgubljena na kraju i ona.

 

No, kako vidjesmo, zavrsetak Prvog svjetskog rata, onako na brzinu i bez radikalnijih poteza na geostrateskom planu, uslijedio je upravo radi opasnosti od raspada Europe u slucaju generalizacije Komunisticke revolucije. Zanimljivo je da je na Versaillesku mirovnu konferenciju, s ciljem da postedi Europu od opceg rata dosao i americki predsjednik Wilson. Osobito je zanimljivo da je  u sijecnju 1918 americki Predsjednik Wilson prvi ponudio, u svom dokumentu od « 14 tocaka » stvaranje Lige naroda kao bazu za odrzavanje mira u Europi putem samoodredjenja neslobodnih naroda. To bi, mislio je predsjednik Wilson, stvorilo klimu za bolju suradnju europskih nacija, sto bi podiglo i njihov standard i time dokazalo da je suradja individualizma daleko bolja od kolektivizma koji zarobljava osobne snage i opcije.

 

No, americki US Senate je odbio da ratificira 'Versaillski ugovor' a time i stvaranje Lige naroda. Liga Naroda je ipak organizirana s centrom u Genève, na obali jezera Léman u Svicarskoj. Lijepe stilske gradjenive Lige i danas ukazuju na to da je Europa imala smisao i za lijepo i za dobro, ali bez podpore Amerike sve je bilo manje vise iluzija.

 

Iluzija jer se je ubrzo (vec na sastanku u Rapallu u Italiji) manifestirala europska dvolicnost : Njemci su u strahu od Sovjetskog Saveza smatrali da je za njih najvaznije urediti dobre odnose s Moskvom i bez obzira kakvav sustav Rusi razradjivali u njihovoj zemlji.

 

Francuszi su imali vise smisla za asistenciju Benita Mussolinija, a kasnije i Hitlera koji je zahvaljujuci tajnoj pomoci iz Crnog Foinda III : Republike dobio 'baksis' od 31 milijarde ondasnjih zlatnih franaka sto mu je pomoglo da dobije vecinu u Reichstagu. Tako je Liga Naroda ubrzo postala – zid Placa pred koji je medju prvima dosao Haile Selasije, zrtva – Musolinijeve politike. A da tu i ne zaboravimo Gradjanski rat u Spanjolskoj u kojem su, s jedne strane sudjelovali francuski republikanci, a druge pak strane Mussolii i Hitler, dva pulena francuskih radikalnih socijalista. Brouillon que tout cela.

 

Prvi svjetski rat je proizisao iz rovarenja zemalja s ateistickom vladom protiv velikih Imperija koje su drzale do one 'In God my Trust' te 'Got mit uns'. Drugi svjetski rat je bio sudar europskih imperija koje su u to ludilo nekrofilije uvukle maltene sav svijet. To je ojacalo Sovjetski Savez i dovelo na rub gladi na rusevinama Zapadnu Europu i one zemlje koje su uzele udjela u tom od najludjih ratova u povijesti svijeta – u ratu izmedju vjere u Boga i odbijanja Boga u ime dogme o neunistivosti materije.

 

 

I s jedne i s druge strane bilo je govora o – bratstvu ljudi. Bratstvo-jedinstvo i Svi ljudi su braca.

 

 

EUROPA IZ PERSPEKTIVE AMERIKE

 

U zamahu Drugog svjetskog rata, dva anglosaksonca i saveznika u teskim vremenima koji drmaju Europom i svijetom, americki Predsjednik, Franklin Delano-Roosvelt i britanski Prime minister Winston Churchill, dosli su do zakljucka da treba dati nadu u izbavljenje od svakog zarobljavanja podjarmljenim i zavedenim narodima u Europi i u svijetu, pak su donijeli i supotpisali povijesni dokumenat « Atlansku Povelju » u kojoj je bilo sazeto nekoliko kljucnih postavki o zavodjenju i odrzavanju mira u Europi. Glavne tocke u tom dokumentu bile su : 1) Nema otimanja teritorija ; 2) Ne ce biti pomjeranja granica bez dobrovoljno usaglasenih odluka zainteresiranih zemalja ; 3) Jamcit ce se svakom narodu pravo da u svojoj zemlji ima sustav vlasti koji samo odabere ; 4) Osigurat ce se obosmjerna mogucnost razmjene prirodnih sirovina.

 

Nakon poraza vojnih postrojbi Sila osovine kod Staljingrada, u Tehranu (nakon objave rata Irana Silama Osovine) nasli su se na zajednickom sastanku 'Trojica Velikih' : Winston Churchill, Roosvelt i Staljin. Uz dvije po Zapad vazne odluke, Iskrcavanje na Normandiji i na Siciliji i Juznoj Italiji,

uglavljeno je i nekoliko odrednica za koordinaciju vanjske politike po zavrsetku rata :  Staljin je prihvatio Roosveltov prijedlog o organizaciji jednog medjunarodnog koordinacionog tijela.

 

Termin Ujedinjene nacije potjece od americkog predsjednika Roosvelta. Prvi put je dobila sluzbeno znacenje dne 01.sijecnja 1942 u « Deklaraciji ujedinjenih nacija » koja je obavezala zapadne Saveznike da ne sklapaju aseparatne mirovne nagodbe sa Silama Osovine.

 

« Ideja o Ujedinjenim nacijama je razrađena u deklaracijama potpisanih na Savezničkim konferencijama u Moskvi, Kairu i Teheranu tokom 1943. Od kolovoza do listopada 1944, predstavnici Francuske, Republike Kine, Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država, i Sovjetskog Saveza sastali su se kako bi razradili planove kod Dumbarton Oaks u Vašingtonu. Ti i kasniji razgovori proizveli su prijedloge koji opisuju smisao postojanja organizacije, njezinog članstva i organa, kao i sporazume za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti i međunarodne socijalne i ekonomske saradnje.

Dana 25. aprila 1945, počela je prva konferencija Ujedinjenih nacija o međunarodnim organizacijama u San Francisku. Osim vlada zemalja, određen broj nevladinih organizacija, uključujući šLions Club International, je bilo pozvano da prisustvuje stvaranju povelje. Pedeset nacija koje su imale svoje predstavnike na konferenciji potpisalo je Povelju Ujedinjenih nacija dva mjeseca kasnije, 26. juna. Poljska nije imala predstavnike na konferenciji, ali joj je sačuvano mjesto među originalnim potpisima, koji je dodala kasnije. Ujedinjene nacije su nastale 24. listopada, 1945, nakon što su Povelju ratificirale i pet stalnih članica Savjeta Sigurnosti Republika Kina, Francuska, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo, i Sjedinjene Države Amerike ».

 

                                               * * * * *

 


Veljača 2014.