Mirko Popović - Poezija


BESPUĆE


Njihovo današnje sutra se
već suši i u busenju se trnu
svilene oči kao plamen
vaše najsvjetlije budućnosti


pa im daruju igre
okruglih stolova
tješe ih lažnim zatišjima


da bespomoćna
pred varkama umiru
i u prazan
dlan gladi
tonu


Kad im se u sluhu
jedan po jedan
rascijepi
majčin vapaj


netko od obijesnih
netko od zajedljivih
i bolesnih za okruglim stolom
glumeći otpor prema
podjelama, uz piće, grimase
osmijehe i podsmijehe
odjekuje oštricom
zmijskih munja
čelikom prkosa
antibožjom aureolom
nadmenosti


i ne čuje vrtešku vječnosti
da treba upozoriti
glasom upozorenja
da treba shvatiti
razborom i razumom
kako se ista sila i pobjeda
u cvjetanje ruže /svibanjske/
uloži kao i u tutanj bombarderâ
i snagu bombi


namijenjenu od strane
čovjekolikih boraca za mir
jednako za mete
zvane budućnost
kao i za mete
zvane djeca


IPSO  FAKTO


jednoga dana
kasno
koracat ćemo
po izboranom licu
po prahu
presušenih izvora


možda će dašak vjetra
ugasiti žeđ, obećati tapkanje
pod sonornim glasom
po putu do itake


jednoga dana
kasno, kad okoštaju
uzlovi srca
i sve gozbe svrše
šutjet će naše rečenice
kroz tamne šume
godine će zaboraviti
zašto smo zastali
ispod jasika starih
gdje tjeskoba žubori
gdje miriše ruzmarin


možda u našu barku
nećemo ukrcati obrise
dalekog vremena
ni osjetiti
kasne glase vjetra na licima
zgužvanim, na ranama
i profilima


ali ćemo i tada pitati
kamo idu uzglavlja
kamo nas
odnose vali


ODTAMNJENJE...


Venera je samo zaspala
u svojim crtežima među
pećinskim stalagmitima
nakon tinejdžerskih godina
nakon vjeridbe, nakon ljudske
istine o zemaljskoj sreći

Odtamnjuje li doista njen Zaručnik
smisao života vjerujući (dakle
vjerom) u to da ni nakon smrti
ne prestaje ljubav Nebeska
pitali su svi Zagledanî u beskraj

Zanesen i danas će hoditi
dnom orlovih očiju
besputnim vrhovima stijena
vrletima vjeran zazidat će
urezat će svoje riječi u kamen:

Suludo je plakati
Evo čujete li riječi i mog pjesnika
kako vječno zvižde kroz doba
kroz stijene nad Sredozemljem
da ništa što je rođeno
ne može umrijeti

govori sa tri plamena smiješka
kroz tri pukotine kamene
i tri suhozidine kroz koje se provlače
kaplje njegova znoja
iza kojih spava Venera

Čuješ, draga, kako kaplje
borova smola u ovo popodne
beznačajnog ljeta, čuješ
anđeosku melodiju kako te vješto
u smrt zemaljsku uokvirila

zviždao je vjetar kroz pećinu
a Zagledanî su vidjeli Venerino
rumeno lice kao neizgubivu kaplju
Stvoriteljeve ljubavi


OTISCI


Ustajao sam noćas
Dozivale su i osvrtale se
Tamne šume bez očiju


Žele ponekad da im krišom
U zlatnim kosama svijeću zapalim


U tuđim je rukama titrao plamen
Dok sam unutarnjim plovio morem


Tiho i dugo netko je pričao o zagrljajima
Koji se nisu desili u dalekim
Spavaonicama iza kuće


Možda je samo zašumio val
Podno stijena pa se čempresi crni
Vinuli u nebo licima opskurnim


Ustajao sam noćas
Lupalo je na vratima


Jesu li nepoznati prsti otkrili otiske
Stopalâ ujutro dok sam još spavao
Tajna je namignuvši šapne mi
Vrtni patuljak i okrene se umoran
Od nepomičnosti
Okamenjen i blijed
Gotovo neprepoznatljiv
Kao da više nije bio od bračkog kamena


POSLIJE  VELIKOG  PETKA

Stigla sam, rukopis joj
još neformiran, njen profil zamišljam
ruku kojom maše
zvijezdi ugašenoj u orbiti:
otišla sam.


U nemilosti jednoga
od tisućupetstotina dana
u grotlo Nestanka urušenih
pitam se hoće li ikada
zaboraviti škripu i metastaze
točkova balkanskih (devedeset
i neke).


Stigla sam,
ponovno čitam razglednicu
i drhtavom rukom
u sumrak civilizacije
tražim njenu spaljenu lutku,
plišanog medu,
ostavljene uspomene


i prve snove
u gradskom sunovratu zaboravljene
dok je kroz tutanj apokalipse
spašavala glavu, godine, mladost.


Zamišljam joj profil, ruku
kojom piše
dalekoj ulici djetinjstva,
zemlji svojih predaka.


PTICE  KOJE  TE  PRATE


Pločnikom
Zalivenim podnevom


U šetnji samovanja?


Razmišlja li o Elzi
Koja rubom obale riječne
Zaplićući nogama
Zov majčin ne čuje


Ne osvrći se
Romore glasi
Bezrijeki
Bezglasni:


To smrt je...
Kao dah!
Zastala nad rijekom
Zagledana u pletenice
Elzine
I majčine ruke
Pružene za usudom


(Ispred i iza slika je kvarta
Stanište naših života
Gdje trošimo dane
Jedan po jedan
Jedan za drugim
Razgovaramo glasno
Razgovaramo uzaludno
O mostovima koje nitko
Ne može prijeći)


Pogleda preko ograde
Zlim javom, nečujnim


Da bi same
Nad rijekom
Zastale


Ona s munjom
U hladnim očima
Elza s pletenicama
U bijelim oblacima
I s rukama majčinim
Nadohvat


Koje je prate


U  PRISTANIŠTIMA  STARIM

slušati
kako u vodenom dnu šuti teški
olovni sat i kako je sve što ne postoji
ponovno tu: vjetar što bije u obraze
i odlazi niz tvrd put
kojim su svi nestajali
potom
šuteći odgonetati metafizičara
s bijelom bradom u dnu vrta
oči mu u ružama efemernim cvjetaju
zarastajući u divlje šume
čekati
da te staza odvede niz rijeku
kojom noćni svatovi otaca tvojih
plove kao crni čokoti loze – neke
te ruke zovu i rane još zarastaju
zaspati
želio bi a u grudima ti hrapav kamen
nad pristaništima starim
žuto lišće šušti o privremenosti
ljudskog boravka na svijetu


Studeni 2014.

DOBA


ustajem između sna i maestrala
nizvodno za suncem miriše lipanj
netko recitira i spaljuje
naše neispjevane pjesme
       
žudno uranjam u podrijetlo priče
u kojoj i bol životu daje vrijednost
i umjesto tvojih ruku prepuštam se
milovanju večernjih valova

rubom ljeta kao između prstiju
istječe pijesak vremena i još
prostranstvom nezaborava odjekuje
tvoje bìlò a ja kormilara ne pitam
je li zaludna staza zemaljska
i zašto uvijek između sna
i nepoznatih panorama maše tvoja ruka
i poput zelenog vihora nestaje i boli
kao što bole trenuci kad je kuća puna
ljetnog sumraka u kojem tajna suza
najavljuje da se nešto nepoznato
i bezrazložno čeka

mûk je na praznim peronima
miriše lipanj i nešto se zbiva
u ograničenom vremenu ljudskom
u kojem si bezvremen i čitko ispisan
mojom rukom, sjećaš li se
čekala sam tada naše vrijeme u koje
nikada nisu stigli tvoji vlakovi


JE LI ČAS, EMILIJA...
 
ptice su /kažeš/ pred zoru iščezle
i ti si se dugo opraštala Emilija
sa svjetiljkom plavom u beskraju


zar nismo odbolovali te varke
zar na vidicima nismo ostavili
lađe pune sunca pune godinâ
melodiju pjesama neispjevanih


kušajmo te omame te nove verse
što vraćaju se svakog uštapa
na drugu obalu naših životâ


ptice su /kažeš/ pred zoru iščezle
ali ne čuješ snjegove kako kopne
i zvijezde što plove nečujno
putima koji
nikada ne završavaju


zagrli me barem ako ne možeš
kroz vrijeme proći
ako ne možeš odložiti
taj potez kista kad se
iščezava sa pticama i nestaje
u čežnji neona
ako misao ne možeš
u sneno ljeskanje pretočiti
ako ne možeš dokazati
da smisao je
- u ljepoti želje


MEMENTO


to što ne može u riječ
zidni otkucava li sat
istječe li Svjetlost iz knjige poezije


već cijelu Noć
se igramo sa Sigurnošću
ali ne mogu zaspati Isidora
- svaki travanj me pita
zašto smo voljeli kiše
koje nisu padale


i jesu li
se samo varke vremena
oglašavale da ćemo jedino
znati da ne znamo
što je mjera svemu
i koja će se razina zbilje


glasati kad se čak
ni imena mi
prekrivenog mahovinom
ne budeš mogla sjetiti


to što ne može u riječ
dopire li u čula
izvan svijeta


pa nas netko drugi čeka
na mjesečini na bijelom kamenu
između kazaljki srca
i žubora vremena


OKO SMARAGDNO

što me je zadržalo
u beskraju
plaža pješčanih
i kad je tišina
valove ukrotila
koji su
(govoraše mi)
daleko stijenje ljuljali
cijelu noć
tek pred zoru
s tragovima akvamarina
ukoračao
u plavo jutro

rekli su
da me je
dugo
i neumorno
u vječnost vuklo
smaragdnō
oko pučine


PIŠEM  LI...


Pišem li ti večeras
ili mi samo sjenka titra
s koracima koje si u predgrađu
čekala pod našim krošnjama
kad usnu tamarisi


Možda sam putanjom
probudio svice
što slušali su naša šaputanja
Možda sam sa svjetlima žmirkavim
stigao do zvijezda nijemih
a još se smiješe
davno ugašenih
a još svijetlē


kao tvoje oči nad nekim
starim pismima
koja smo nekoć čitali
Uspoređivala si ih sa knjigama
požutjelim
I plakala što će sve
jednom umrijeti
i godine i stijene daleko na rubu grada
stoljeća i parkovi i naše proljeće
na obali rijeke i moje riječi i tvoje riječi
A onda šaputala da možda možemo
i drukčije potrošiti život


Kako drukčije, pitao sam
zajedno sa pticama što dozivaju se
s kraja na kraj svijeta


Onda si stišala maštarije i šutjela
kao krošnje lipa na rubu grada
U trenutku si glasno pomislila
da je šutnja privid, da smo i mi
nestvarni, kao i iznenadni plač
nekog djeteta negdje iza noćnih zavjesa
i visokih, u nebo zaraslih balkona


Ako ti i ne pišem večeras
ako samo brblja jedan dio mene
i biva šumor nad parkom večernjim


možda me čekaš na nekom
tajnom mjestu njegovom
gdje su zajedno sa krošnjama
usnuli tamarisi


PRED  SAN


ono što se glasa
pitanje je koje ne čuješ:
zar si ponovno dio samoće
uz ognjište
i još uvijek tužna
zbog prazne klupe u ranu večer
i zamišljena
zbog mogućih brodoloma


pogledaš li niz put zaustavljen mrakom
vidjet ćeš večernju rumen, zagrli je
s krikom galeba i nježnim sjećanjem


usneš li, krila će lahora
oblikovati sliku – skinut ću šešir
zurit ću u himere noćne, niz put
kojim si otišla


nad kojim je ostalo
mirno nebo
i ognjište
nad kojim pauk
mrežu ispisuje
okamenjenim nitima
tišiné


ŠTO SU ISPJEVALE BURE (ili: ODGONETATI TAJNU BIVSTVA)


po licu mi odviklom bura zasijeca brazde
vjetar kom je prkositi znala i morala
tvoja ruka tvoj damar da mir
nad kolijevkom biva


možda pamti izblijedjelo raspelo
kako se u dječjim očima
lede suze i kako godine
ispiru melodiju zemlju kamen
oblik plodova u tvojim
žuljevitim rukama
zaraslim u horizonte


danas čekati tajnu bivstva
plodove burama oblikovane
izbrušene lancima vjetra
i pitati
što su to isplakala mala ogledala
naših zamišljenih i uplašenih očiju


SVE MANJE SE SASTAJEMO


pod starim zidom razvalina
i spokoj ružmarina


u crnobijelu sliku
zarastao dom
u njemu otac za svirale
drvce košćele lomi


netko iznosi izdahnuli
prah lišća, netko
zastaje u mirisu bokora
i sluša mrmor cvijeta
u prozoru


otac u nijemoj slici
drvce košćele lomi
svirale pravi, ozvučuje pjesmu
da nas podsjeti
kako su nekad gorjele
dirke neumitnosti


pa u večeri rane
zaboravimo
ne znamo
zastaju li to naši koraci
davno u nama
otkoračani