Mirko Popović - Poezija

BESPUĆE

Njihovo današnje sutra se
već suši i u busenju se trnu
svilene oči kao plamen
vaše najsvjetlije budućnosti

pa im daruju igre
okruglih stolova
tješe ih lažnim zatišjima

da bespomoćna
pred varkama umiru
i u prazan
dlan gladi
tonu

Kad im se u sluhu
jedan po jedan
rascijepi
majčin vapaj

netko od obijesnih
netko od zajedljivih
i bolesnih za okruglim stolom
glumeći otpor prema
podjelama, uz piće, grimase
osmijehe i podsmijehe
odjekuje oštricom
zmijskih munja
čelikom prkosa
antibožjom aureolom
nadmenosti

i ne čuje vrtešku vječnosti
da treba upozoriti
glasom upozorenja
da treba shvatiti
razborom i razumom
kako se ista sila i pobjeda
u cvjetanje ruže /svibanjske/
uloži kao i u tutanj bombarderâ
i snagu bombi

namijenjenu od strane
čovjekolikih boraca za mir
jednako za mete
zvane budućnost
kao i za mete
zvane djeca

IPSO  FAKTO

jednoga dana
kasno
koracat ćemo
po izboranom licu
po prahu
presušenih izvora

možda će dašak vjetra
ugasiti žeđ, obećati tapkanje
pod sonornim glasom
po putu do itake

jednoga dana
kasno, kad okoštaju
uzlovi srca
i sve gozbe svrše
šutjet će naše rečenice
kroz tamne šume
godine će zaboraviti
zašto smo zastali
ispod jasika starih
gdje tjeskoba žubori
gdje miriše ruzmarin

možda u našu barku
nećemo ukrcati obrise
dalekog vremena
ni osjetiti
kasne glase vjetra na licima
zgužvanim, na ranama
i profilima

ali ćemo i tada pitati
kamo idu uzglavlja
kamo nas
odnose vali

ODTAMNJENJE...


Venera je samo zaspala
u svojim crtežima među
pećinskim stalagmitima
nakon tinejdžerskih godina
nakon vjeridbe, nakon ljudske
istine o zemaljskoj sreći

Odtamnjuje li doista njen Zaručnik
smisao života vjerujući (dakle
vjerom) u to da ni nakon smrti
ne prestaje ljubav Nebeska
pitali su svi Zagledanî u beskraj

Zanesen i danas će hoditi
dnom orlovih očiju
besputnim vrhovima stijena
vrletima vjeran zazidat će
urezat će svoje riječi u kamen:

Suludo je plakati
Evo čujete li riječi i mog pjesnika
kako vječno zvižde kroz doba
kroz stijene nad Sredozemljem
da ništa što je rođeno
ne može umrijeti

govori sa tri plamena smiješka
kroz tri pukotine kamene
i tri suhozidine kroz koje se provlače
kaplje njegova znoja
iza kojih spava Venera

Čuješ, draga, kako kaplje
borova smola u ovo popodne
beznačajnog ljeta, čuješ
anđeosku melodiju kako te vješto
u smrt zemaljsku uokvirila

zviždao je vjetar kroz pećinu
a Zagledanî su vidjeli Venerino
rumeno lice kao neizgubivu kaplju
Stvoriteljeve ljubavi

OTISCI

Ustajao sam noćas
Dozivale su i osvrtale se
Tamne šume bez očiju

Žele ponekad da im krišom
U zlatnim kosama svijeću zapalim

U tuđim je rukama titrao plamen
Dok sam unutarnjim plovio morem

Tiho i dugo netko je pričao o zagrljajima
Koji se nisu desili u dalekim
Spavaonicama iza kuće

Možda je samo zašumio val
Podno stijena pa se čempresi crni
Vinuli u nebo licima opskurnim

Ustajao sam noćas
Lupalo je na vratima

Jesu li nepoznati prsti otkrili otiske
Stopalâ ujutro dok sam još spavao
Tajna je namignuvši šapne mi
Vrtni patuljak i okrene se umoran
Od nepomičnosti
Okamenjen i blijed
Gotovo neprepoznatljiv
Kao da više nije bio od bračkog kamena

POSLIJE  VELIKOG  PETKA

Stigla sam, rukopis joj
još neformiran, njen profil zamišljam
ruku kojom maše
zvijezdi ugašenoj u orbiti:
otišla sam.

U nemilosti jednoga
od tisućupetstotina dana
u grotlo Nestanka urušenih
pitam se hoće li ikada
zaboraviti škripu i metastaze
točkova balkanskih (devedeset
i neke).

Stigla sam,
ponovno čitam razglednicu
i drhtavom rukom
u sumrak civilizacije
tražim njenu spaljenu lutku,
plišanog medu,
ostavljene uspomene

i prve snove
u gradskom sunovratu zaboravljene
dok je kroz tutanj apokalipse
spašavala glavu, godine, mladost.

Zamišljam joj profil, ruku
kojom piše
dalekoj ulici djetinjstva,
zemlji svojih predaka.

PTICE  KOJE  TE  PRATE

Pločnikom
Zalivenim podnevom

U šetnji samovanja?

Razmišlja li o Elzi
Koja rubom obale riječne
Zaplićući nogama
Zov majčin ne čuje

Ne osvrći se
Romore glasi
Bezrijeki
Bezglasni:

To smrt je...
Kao dah!
Zastala nad rijekom
Zagledana u pletenice
Elzine
I majčine ruke
Pružene za usudom

(Ispred i iza slika je kvarta
Stanište naših života
Gdje trošimo dane
Jedan po jedan
Jedan za drugim
Razgovaramo glasno
Razgovaramo uzaludno
O mostovima koje nitko
Ne može prijeći)

Pogleda preko ograde
Zlim javom, nečujnim

Da bi same
Nad rijekom
Zastale

Ona s munjom
U hladnim očima
Elza s pletenicama
U bijelim oblacima
I s rukama majčinim
Nadohvat

Koje je prate

U  PRISTANIŠTIMA  STARIM

slušati
kako u vodenom dnu šuti teški
olovni sat i kako je sve što ne postoji
ponovno tu: vjetar što bije u obraze
i odlazi niz tvrd put
kojim su svi nestajali
potom
šuteći odgonetati metafizičara
s bijelom bradom u dnu vrta
oči mu u ružama efemernim cvjetaju
zarastajući u divlje šume
čekati
da te staza odvede niz rijeku
kojom noćni svatovi otaca tvojih
plove kao crni čokoti loze – neke
te ruke zovu i rane još zarastaju
zaspati
želio bi a u grudima ti hrapav kamen
nad pristaništima starim
žuto lišće šušti o privremenosti
ljudskog boravka na svijetu